Marija Dubravac: JUDINI SREBRENJACI (Krvnik Tito: Pustio sam Srbima neka se izdovolje nad Hrvatima).

0

 

Godine 1946., kad grješni sinovi Josipa Broza učvrštiše sotonsku vlast, zatvarali su i ubijali svakoga tko im bijaše imalo sumnjiv. Zbog Judinih srebrenjaka, rodbinskih razmirica i posjeda, kukavice izdavahu čak i rođenu braću. U Gradištu, kod Županje, skrivalo se je dvadeset pet ustaša, pripadnika bivše hrvatske vojske. S vremenom špijunaža ih pronađe sve. Komunisti ih dotjeraše blizu rijeke Bosuta na granicu Cerne i Gradišta. Morali su iskopati duboku jamu. Među tim časnim borcima bijahu dva rođena brata, Pera i Josa. Ruku svezanih žicom, čekahu sigurnu smrt. U zadnjim sekundama života Josa se kriomice odveže šapćući bratu:

»Odvezuj se i skači za mnom u Bosut.«

Nažalost, Pera nije uspio, ali Josa, vrstan plivač, jest. Bacivši se u rijeku odgrizao je šuplju trsku dobivajući preko nje zrak. Boreći se za život, Josa obeća Gospi da će učiniti veliku žrtvu ako ostane živ. Bijesni komunisti baciše u vodu bombu vjerujući da će biti raznešen u komade te će ga pojesti ribe. Zazivajući Boga, Josa na čudo selu ostade živ krijući se pred vlastima. Lokalna milicija dozna da je kod svoje majke čiji stan bijaše zavučen kraj šume. Komandir milicije, Joža, srpska ulizica, opkoli stan. Na pitanje gdje je sin, Josina mati stojeći pored ormara za robu, reče da ne zna. Komandir ju grubo odgurnu na stranu. Hrabra mati, koja je uvijek za pasom nosila malu sjekiricu, izvuče ispod kecelje nož te upne titovom sluzi u stomak. Josa iz ormara iskoči. Otme komandiru automat i razoruža miliciju istjeravši ih kao pse iz dvorišta. Zapucao je za njima. Bježali su preko njiva brže od zeceva. Još punu godinu dana mudri Josa varao je vlast. Konačno ga uhvatiše. Osuđen je na robiju, koju nije dugo odležao. Po priči ljudi izbavi ga neki čovjek, Hrvat, službenik SUP-a. Dakle, Josa bijaše jedini spašeni ustaša između svoja dvadeset četiri suborca. Unazad nekoliko godina završi ovozemaljski vijek.

Jose više nema. Traju samo sjećanja na čovjeka, koji nadmudri đavolske suradnike zadavši im mnogo glavobolje. U srcu poštenih seljana ostati će legenda ponavljana dotle dok bude sela i naroda. Zemlja gdje 1946., godine izginuše hrvatski vojnici, pripadala je čovjeku iz Cerne. Ljudi tu postaviše križeve s imenima pokojnih ustaša. Nasramotu, taj Ceranac njivu izora i posija kukuruz. Nije mi poznato jesu li kosti naših mučeničkih Hrvata ikada prenešene s te njive, na groblje. Svijet je uporno tvrdio da se na tom mjestu pokazuju »svjećice«. Lebdjele su kao prkosan spomen na borce, koje za šaku Judinih srebrenjaka sramotno izdadoše članovi rodbine i nesretni pojedinci toga kraja.

Mirno teče Bosut. Staneš li uz vodu i pažljivo poslušaš, možda ćeš čuti riječi pokojnoga Jose izrečene 1946., godine:

»Bože, i blažena Gospo, hvala na velikome čudu. Izbavili ste me iz ruku mojih neprijatelja«.

Pokoj vječni tebi, hrabri naš hrvatski vojniče, a ujedno i tvojoj majci, jer se kao slaba žena suprostavila vragu da spasi život rođenoga sina.

Priče iz dijaspore, upisane u knjigu ZNACI I MILOSTI S NEBA

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara