Marija Dubravac: ŠEPULJA (Mama, je li i mene donijela roda? Priča iz dijaspore)

0

 

 

Moj mlađi sin ugledao je svijet zahvaljujući jednoj sićušnoj sivoj patki. Sedamdesetih godina, živeći na farmi, imali smo mnogo peradi. K njima se na ručak svraćahu ptice svih vrsta, a također i čopor divljih pataka, koje djeca neumorno rastjerivahu. Moj petogodišnji sinčić, jednoj vrlo mladoj patki komadićem tvrdoga drveta prebio je nogu. Grdila sam ga govoreći da je patka u bolovima. Zbog upale možda će i krepati. Plakao je. Srećom, patka ipak ozdravi. Ponovno je mukte ručavala no osta sirota jako šepava. Kad god ju vidješe, djeca govorahu:

»Bila je opet ona šepava patka.«

Dakle, okrstiše ju »Šepulja«. Varate se misleći da samo ljudi zapažaju mane svojega bližnjega. Zbog grbave noge, Šepulja nije više imala prijatelja. Bila je od svojih rođaka i rodica često kljuvana i tjerana okolom. Svi smo ju sažaljevali, a najviše moj sin, koji otada nije tukao ni jednu životinju. Napomenula sam djeci da zbog svoje tjelesne mane jadna Šepulja neće nikada imati muža i obitelj. Oko godinu dana dolazila je redovito, a onda nestade. Mislili smo da ju pojede lisica. Kratko pred Božić djeca povikaše ushićeno:

»Mama! Dođi brzo! Šepulja se je udala! Ima tri bebe i muža!«

Istrkala sam iz kuće kao da se događa nešto nesvakidašnje, kao da je u pitanju ljudsko biće, a ne samo obična osakaćena patka. Zaista, Šepulja je lagano šepesala oko tri dražesna potomka, stara možda tek tjedan dana. Pored nje visoko uzdignute glave budno je kružio njen muž patak, kakvih do tada vidjeh na stotine. Ipak, ovaj bijaše drugačiji. Morao je imati zlatno srce, jer mu nije smetala »cura« grbave noge. Diveći se Šepuljinim pačićima, djeca moljahu da se s jednim malo zabave, a potom neka opet ide k svojoj mami. Uz mnogo trke i cike konačno ga uhvatiše. Unijeli su ga u kuću dajući mu vode i hrane. Pijukalo je na sav glas.

U sami mrak vrativši se kući s njive, muž reče da je dva puta tjerao onu šepavu divlju patku s naših stepenica. Što traži kod nas? Dok je to govorio, o staklo kuhinjskog prozora nešto lagano lupi. Vjerojatno slijepi miš. Na čudo nama ugledali smo Šepulju. Poput noćnoga plašila raširenih krila stajala je na cigli uz prozor ispuštajući uobičajene zvuke dotične pačje vrste, koji sigurno značiše:

»Vratite mi ono što je moje, inače vam cijelu noć neću dati mira.«

Čim sazna razlog Šepuljine posjete, muž ukori djecu:

»Nije dosta što ste ju osakatili, već joj i pače ukradoste! Sramite se. Brže ga nosite kod kanala. Ona će ga odvesti u šaš, do gnijezda. Mislite li da su životinje kao pojedine ljudske matere, bez osjećaja za ono što je njihovo i što se zače iz ljubavi?«

Muževe oči ošinuše me takvim oštrim prezirom da sva protrnuh. On i ja znali smo zašto; bila sam trudna dva mjeseca. Pored troje djece i teškog života na farmi, nisam više ni pomišljala na porod. Svaka trudnoća zadavala mi je mnogo problema. Unatoč muževoj želji za četvrtim djetetom, odlučih učiniti pobačaj. Znala sam bivšu medecinsku sestru koja vrlo uspješno obavlja taj posao kod svoje kuće. Idući tjedan sve će biti gotovo. Neka mi Bog dragi oprosti, drugačije ne ide. U tuđoj zemlji bez svojega roda, čovjek je primoran pomoći sebi kako najbolje zna.

Strahujući da mama patka po mraku neće znati odvesti svoju bebu u gnijezdo, djeca potajno sakriše pače u vanjsku šupu nedaleko kuće. Kroz san sve do sutra čula sam na drvetu pored šupe žalosno Šepuljino dozivanje. Da zaštitim djecu od očeve kazne, ustadoh ranim jutrom vraćajući patki njezino vlasništvo. O ljudi! Da ste samo vidjeli onaj slatkobolni prizor zbog kojega se ljuto rasplakah. Tek što sam ispustila pače iz kutije van, otrkalo je majci mašući sićušnim krilašcima, pijučući ushićeno. Šepulja ga uz radostan pozdrav stade kljunom doticati i čopkati istežući vratom lijevo i desno, tepajući mu drage riječi pačjega jezika:

»Milo moje, jesi li se bojalo mraka? Mama je svu noć bdjela nad tobom. Opet smo skupa. Nesretni ljudi. Što im smetamo?«

Sedam godina kasnije, moj mlađi sin, Ante, gledajući dječji film, upita me:

»Mama, je li i mene donijela roda?«

»E, sine, tebe nije donijela roda, nego jedna mala patka. Imala je grbavu nogu, a zvala se je Šepulja. Donijela mi je tebe, prelijepi Božji dar s Neba«, rekoh mu stišćući ga uz srce. Pred oči mi iskrsnu scena kad sam duboko potrešena ljubavlju mame patke odlučila da neću ispuniti grješnu odluku. Kako sam i mogla? Patila bih progonjena vlastitom savješću svaki puta videći koliko životinja voli svoje čedo, a ja svoje dadoh ubiti. Otada prema svakoj mami – životinji pernatoj ili dlakavoj, imam veliko poštovanje, jer je i njeno srce bogato toplom neizmjernom ljubavlju, a ta često puta nadilazi ljubav Evinih kćeriju. Dokazala mi je to ona mala patka, koja »donese« moga Antu na ovaj svijet.

K. R.

Istinita iskustva hr. ljudi iz dijaspore, upisana u knjigu

ZNACI I MILOSTI S NEBA/Marija Dubravac

Facebook komentari

komentara