Vesna Ujević: Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je!

0

 

(vrića suza, šaka smija)

Gotovo šest tjedana od ulaska korone u Hrvatsku. Kao da je bilo jučer. Tri dana prije početka invazije mi Imoćani smo zapalili baka i izazvali medijski požar i tektonske poremećaje u osjetljivim dušicama novih teoretičara druge zapovijedi ljubavi – ljubi bližnjega svoga, te su teorije redovito suprotnost prvoj zapovjedi – ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom . Od tada kao da je prošlo desetljeće.
Sada pomalo žalim što nisam na Pepelnicu započela pisati dnevnik, čisto radi kronologije događanja jer sam od onih koji lako gube kronološki slijed. A bilo bi i lakše pratiti slijed misli i promišljanja o situaciji. Ma, sve sam mislila da će nas korona mimoići, kad je, šipak. Razotkrilo se da Hrvati puno kirijaju po svitu, a potvrdilo da imamo običaj uvoziti lošu ponudu.

Danas je osvanuo prvi oboljeli u Imotskom. Prije baka i prije korone, naš imotski Kinez Da Mir opet je dobio izgon iz Hrvatske, ne znam zbog čega mi je i to na umu. Možda zato jer nam Da Mir redovito šalje raspjevane video pozdrave. Kao što sam i pretpostavila, naše se malo misto raspametilo u potrebi da sazna identitet oboljelog, čujem da eksponencijalno raste broj mogućih imena.

Po do sada izrečenom moglo bi se zaključiti da krizu ne shvaćam dovoljno ozbiljno. Naprotiv, isplakala sam prilično suza u ovoj korizmi. Korone se ne bojim, čak ni umiranja, ali se nastojim pridržavati mjera zbog drugih. Sinoć je preminuo naš Stipe Ujević – Nadan. Nakon kratke i teške bolesti. Veliki zaljubljenik u nogomet kojemu je dao srce i dušu, osobito svom Kamenu. Nama Imoćanima rak je odavno korona. Usred epidemijske pošasti mnoge obitelji proživljavaju neke svoje druge drame (u kojima im je korona zadnja rupa na svirali), ali i djeca se još uvijek rađaju, kolo života se vrti.

Vratit ću se na početak korizme. Korona u Italiji, prvi oboljeli u Hrvatskoj. U Imotskom krenuli s probama za Muku. Na mom popisu je toliko obaveza i poslova do kraja travnja da ni troklonirana sve to mogu obaviti, nastojim ne brinuti, bit će što bude. Umalo i ukratko Bog me oslobodio silnih zadataka, a s njima i brige.

Na probama, nakon početnih peripetija, nikada više ljudi, nikad ozbiljnije shvaćena potreba redovitog dolaska i revnosti u pripremama. Ne znam je li prošlo tjedan ili više dana kad sam čula da je jedan iz svjetine završio u samoizolaciji, srećom nije mu bilo ništa. Druge korizmene nedjelje, mi iz molitvene zajednice nismo mogli na zajedničku molitvu u starački dom, strogo zabranjeni posjeti. Neki mi kamen pritisnuo srce, u korizmi molimo Križni put u domu, od sobe do sobe. Kad zapjevamo Od žalosti majko sveta… stara se lica preobraze, srce im na licu kuca. Ove korizme ništa od toga

U Italiji zatvaraju crkve, novi kamen, nova briga:

“Dođe li to i kod nas…?“

Još se nadam da će se Muka održati, ta, na otvorenom je prostoru…

Treći korizmeni petak, kaže gvardijan:

„Pričest na ruku…, opraštamo se od korizmenog propovjednika…“, muk u crkvi, počelo je, ne mogu zaustaviti suze…

Nema vjeronauka, proba, zborova… Biskupi odgađaju nove, radikalnije odluke do Svetog Josipa, a onda gotovo; nema mise, pričesti, ispovijedi… Umjesto da se radujemo blagdanu, svi u crkvi plačemo.

I evo ti ere virtualnih pobožnosti. Tu su došli na svoje oni koji nisu iznalazili vremena za pribivanje živoj Misi. Strah je zapreka ali i moćan pokretač. Poput našeg fra Lazara i sama sam, kao i toliki drugi razapeta između poslušnosti i žive vjere, njegov je krik i moj. A opet, korona sa sakramentalnom sušom donosi izvanredne plodove u ljudskim dušama, u obiteljima, u narodu… Odjednom se žeđ za Bogom pojačala, kuće se preobrazile u Crkve kao što je davno trebalo biti, a nije. Odjednom ne uzmičemo pred onima čije je poslanje siktanje na Crkvu, Bog ih blagoslovio, idemo svojim putem… Da, srušili su se neki zidani hramovi, ali su se još više obnovili mnogi hramovi u ljudskom tijelu i duhu, u čovjeku. Samo da tako ostane i poslije, da se ugnijezdi trajni nemir za Bogom u srcima, da ne ostane samo virtualna „zabava“.

Zabrana kretanja. Ma da me i u okove stave, ja sam u Isusu slobodna, u Isusu sam puna krila, bila u sobi ili gdje god drugo, slobodna sam jer se moj duh kreće, leti…
Uskoro će Veliki tjedan, opet plačem, plačem i dok gledam podvige svećenika koji nastoje živoga Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu približiti župljanima, plačem gledajući narod koji uz cestu kleči pred Isusom, i narod plače, tek nam dopire do pameti ona Franjina: Ljubav nije ljubljena, tek nam sada dopire do pameti i srca da smo mi ti koji nisu ljubili ljubav.

Na samom početku korizme promovirala sam svoju novu knjigu Di si.

Di si?– glavno je pitanje korizme 2020.

Di si Isuse?

A di si ti čovječe? Mijenjaš li srce, sada? Uviđaš li potrebu za promijenom?
Četvrte korizmene nedjelje, u Imotskom smo započeli kućno Jerihonsko bdijenje, dani neprestane molitve, u početku planiranih sedam dana produžili smo do Uskrsa. U toj molitvi smo ostali povezana Crkva Božja, u Duhu, uz Sveto Pismo i krunicu. Puni smo duhovne snage. Isus to radi s nama.

Bog nam progovara o našem životu i odgovara na pitanja na razne načine. Već drugi dan molitve sam se susrela sa „znakom na putu“. Pročitala sam ulomak Otkrivenja kao uvod u promišljanje četvrtog radosnog otajstva i onda gadno zapela, nisam se mogla sjetiti koje je četvrto radosno otajstvo, to je kao da se nisam mogla sjetiti svog imena… e to je bio znak, poziv da poslušam što Duh govori crkvama, Bog mi je htio nešto saopćiti. Iznova sam pročitala uvod iz Otkrivenja, pa Lukino evanđelje o prikazanju u hramu, ali ne dopire glas, onda opet čitam i jedno i drugo, opet i opet ništa. Ni idući dan nisam razumjela poruku, onda sam se odlučila na skrutaciju ta dva teksta ne bih li pronašla mjesto preklapanja. Bilo bi predugo, a možda i zbrkano detaljno opisati „ono što sam čula, ali evo skraćeno i svejedno pomalo zbrkano, nastojat ću „prepričati“ Božju poruku. Sve to nam je već rečeno stotine puta, ali stalno nam treba ponavljati jer nismo dobri slušatelji ni učenici.

Jedna mi je gospođa početkom korizme komentirala situaciju s epidemijom: „Kakvo je vrijeme došlo, nikakvo čudo, brat mrzi brata.“

Protumačila sam to da ona u novonastaloj situaciji vidi Božju kaznu. Ako ćemo se držati pisma, Kajinov se život nastavio u trudu i radu iako je ubio brata, ali kasnije kad se sve izopačilo, Bog je pustio potop na zemlju i samo pravednog Nou s članovima obitelji ostavio na životu te s njime sklopio Novi savez. Znak ili zalog toga Saveza bila je duga. Znak i zalog Saveza za nas je Jaganjac Božji i njegova majka Marija. Grijesi svijeta su prerasli u opačine, ali unatoč tome ljubav nas Božja želi spasiti, a ne uništiti. Iako narod ne može na Svetu misu Savez nije raskinut, Jaganjac se i dalje prinosi kao žrtva za nas na oltarima diljem svijeta. Naše je, u jednostavnosti srca slaviti i hvaliti Boga kao što su činili pastiri prilikom Isusovog rođenja (Lk 2, 20). Drugo nam je „dužnost“ gledati u Svjetlost svijeta (Iv 8, 12; Ps 27,1; Ps 36,10; Job 29,3 Mudr7,26; 1 Iv 1,5 itd), a ne u koronu, u karantenu, u strah. U ovo će vrijeme slaviti Trojedinoga Boga i tko se klanjao idolima (Nabukodonozor Dn 4,31) jer će vidjeti djela Božja, Bog će se proslaviti, Isus će se proslaviti kroz ovu situaciju, on je s nama u ognjenoj peći, u strahu, u svemu. Pa što da ulovim koronu, nije kraj svijeta, toliko je ljudi oko mene oboljelo od drugih bolesti s puno lošijom prognozom. Možda sam i preboljela koronu? Da sam za nju znala krajem studenog, sa simptomima koje sam imala, ni trena ne bih dvojila koja je bolest u pitanju. Blažena Djevica Marija je prikazala Isusa u hramu četrdeset dana nakon poroda (toliko je kod Izraelaca trajalo čišćenje za rodilje). Budemo li dovoljno žarko molili, možda i naše čišćenje potraje četrdeset dana, pa mognemo 29. travnja k svetoj misi. Kroz Božju riječ iščitavam važnost ove poruke: Molitva neka bude slavljenje Gospodina, hvale Njegovom Imenu!

Isus nam nije došao donijeti bajkoviti život u materijalnom izobilju kakav većinom zamišljamo, život bez križa, došao nas je spasiti od nas samih, otvoriti nam vrata Neba i ponuditi izobilje ljubavi, ponekad je put prema tome blagu trnovit, težak i mračan, ali na putu je važno povjerenje u Božji plan i ustrajnost. I blago onome tko se ne sablazni o mene (Lk 7, 23).

S križa nam je ostavio Mariju za Majku, za Pomoćnicu, Odvjetnicu, Zvijezdu mora – Danicu, uz nju nećemo zalutati. (Iv 19, 25 – 27)

Tada Isus reče: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!“ (Iv 9, 39), pa sada, hoćemo li progledati ili uporno tvrditi da vidimo? Isus ponavlja već rečeno uvijek iznova, ako vidimo i čujemo zar bi nam ponavljao?
Jer ovo je navještaj koji čuste od početka: da ljubimo jedni druge. (1 Iv 3, 11) Da ne budemo Kajin jedni drugima.

Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlila u kome nema promjene ni sjene od mijene. (Jak 1, 17)

Doba korone je dar, duhovni dar za nas. Ma koliko nam se činio neprikladan ili kao kazna Božja, osveta prirode, urota moćnika, ovo je dobar dar, otvara nam neslućene mogućnosti ozdravljenja duha – zdravlje koje rijetko tražimo jer ne znamo koliko je zdravlje duha važno za sva druga zdravlja .

Ja sam odlučila prihvatiti i odmotati dar i pri tome slaviti Boga poput pastira, u jednostavnosti srca.

Dani prolaze brzo. Članovi Bakovog društva u doba korone imaju svojih briga, svako malo su na ispitivanjima. Puno se toga usred zabrane kretanja zaustavilo, ali ne i ovo. Institucije rade svoj posao. Bezopasnije je zapaliti imovinu, živa stvorenja …ma otkud mačkarama pravo spaljivati ideju?

Ostaje i neriješeno pitanje prvooboljelog u Imotskom pa kažu na Crnjacima ono što sam već jutros predvidjela: KORONAVIRUS U IMOTSKOM: Evo, Mati je javljeno da je jedan vojnik! Luka: Nije vojnik, policajac je! Stipe: Nije policajac nego radi na baušteli! Ante: Nije na baušteli nego sa Mijinin bratom vozi kruv u Slivno, i iz Slivna je! Marija: Nije iz Slivna nego iz Vinjana, sad mi je javila mater od Ane, radio je sa njom u katastru! Nije u katastru nego radi u poljoprivrednoj, sad mi Jelina sestra kaže da je čula od Ivke. Maja: Nije istina, sad mi je reka Daničin Jozo da je iz Prološca, bio je u Njemačkoj pa je donio virus. Ma nije istina, eno kaže Ruža da je čovik iz Studenaca, rekla joj sad moja tetka koja je iz Runovića udata u Podbablje a radila je sa njon dugo godina u Trimota, pa ne bi me ona lagala, ma nije muško, žensko je. Nije žensko, muško je! TO BE CONTINUED…

S obzirom da svi koji imaju FB profil javno objavljuju da nisu oni niti netko njihov, možemo pretpostaviti da se ne radi o korisniku FB-a.

Tko god oboljeli bio, želimo mu što blaže simptome i što skoriji oporavak, u našim je molitvama. I neka nam bude jedini oboljeli u kraju.

KUPI KNJIGU: Tiskano izdanje knjiga Vesne Ujević možete kupiti na mailu

vesna.ujevic@yahoo.com

vesna.ujevic@yahoo.com

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara