J. Buljan: Dokaz srpskoga genocida u Slavoniji

Ubojstvo četverogodišnje Martine Štefančić i njezine bake u Borovu Selu

U posljednjem broju Hrvatskog tjednika imali smo prigodu pročitati potresan članak Ani Galović o strašnome zločinu, ubojstvu obitelji Štefančić u Borovu Selu 1992. Četvorica srpskih zločinaca upala su noću u kuću Štefančićevih u kojoj su spavali, na jednom krevetu baka Bernadica i malena Martina, a na drugom stric Željko. Bez ikakva upozorenja i ijedne izgovorene riječi srpski su teroristi ispalili svoje rafale. Pogođen u trbuh i lijevu nogu ranjeni Željko bespomoćno ležeći slušao je majčin plač, preklinjanje da ne ubiju, začuo je rafale i izgubio svijest. Srpski zločinci nisu imali milosti. Ubili su i djevojčicu Martinu, imala je samo četiri i pol godine.

Dualizam JNA i Srbije u napadu na Hrvatsku nije bio slučajan

Sredinom rujna, točnije 14. 9. 1991. srpski teroristi i JNA odlučili su iz Srbije napasti istočnu Slavoniju. Operacija je povjerena zapovjedniku 1. vojne oblasti (1. VO) iz Beograda generalu Životi Paniću. On je formirao izdvojeno zapovjedno mjesto u Karađorđevu. Zapovjednicima 1. VO u Karađorđevu pridružit će se zapovjednik TO Vojvodine general Mandarić i Radovan Stojičić-Badža, zapovjednik specijalnih policijskih snaga MUP-a Srbije, koji je još prije s tajnom srbijanskom službom organizirao obuku „specijalnih srpskih postrojba“ po Hrvatskoj, zapravo, obuku terorista. Pod njegovom izravnom zapovjedništvom bile su tri terorističke postrojbe kojima je prikriveno upravljao MUP Srbije. Upravo te postrojbe, “Dušan Silni”, “Crnogorac” i srpska dobrovoljačka garda (SDG) Željka Ražnatovića, zvanoga Arkan, koje je organizirala Miloševićeva tajna služba, počinit će mnoge zločine u istočnoj Slavoniji. S druge strane, prikriveno, protiv Hrvatske rat je vodila i JNA, a časnici vojne sigurnosti JNA u Hrvatskoj provodili su srpsku politiku nizom tajnih operacija, usmjeravajući postupke lokalnih političkih vođa hrvatskih Srba, pružajući potporu lokalnoj srpskoj policiji i teroristima, dovodeći u Hrvatsku srpske dobrovoljačke postrojbe, pružajući im svu vojnu, materijalnu i financijsku potporu.

Preko generala Aleksandra Vasiljevića, načelnika Uprave vojne sigurnosti (UB SSNO), JNA je kontrolirala i koristila državna sredstva javnoga informiranja kako bi manipulirala javnim mnijenjem i to širenjem preuveličanih i neistinitih vijesti o nacionalno motiviranim napadima Hrvata na srpski narod kako bi se među Srbima koji žive u Srbiji i Hrvatskoj stvorilo ozračje straha i mržnje. Propaganda koju je stvarala vojna služba sigurnosti JNA posredstvom sredstava javnog informiranja bila je važno oruđe koje je u velikoj mjeri doprinijelo da se u Hrvatskoj počine strašni zločini. Taj svojevrsni obavještajni kaos, točnije dualizam JNA i SRBIJE u napadu na Hrvatsku nije bio slučajan, već detaljno osmišljen i organiziran kako bi se maksimalno otežalo pravno dokazivanje agresije Srbije i njezinih planova o stvaranju „Velike Srbije“. S druge strane, sadržaj te propagande može se svesti na dvije riječi: „povampireno ustaštvo“, a te su i takve riječi izabrane da se izazove učinak dehumanizacije protivnika što je preduvjet da se od običnih ljudi, često mirnih susjeda, učini bestijalne zločince.

Da ubojstvo obitelji Štefančić i mnogih drugih u Slavoniji ne spada u ratne strahote „građanskoga rata“, kako to želi predstaviti srpska peta kolona u Hrvatskoj, nego da se radi o planiranoj, pripremanoj i provođenoj srpskoj genocidnoj politici, lako je dokazati. Stoga objavljujemo dokument koji je 26. listopada 1991. „Organ sigurnosti“ 1. VO poslao u Upravu sigurnosti JNA. U tom dokumentu Mile Babić (Mazin, Gračac, Hrvatska 20.12.1935.) general major JNA, Srbin, izvješćuje Načelnika Uprave vojne sigurnosti (UB SSNO) generala Aleksandra Vasiljevića o ponašanju komandanta specijalnih snaga Slavonije, Baranje i Z. Srema Željka Ražnjatovića – Arkana u Erdutu.

Srpski teroristički centar u Erdutu bio je pod izravnim nadzorom MUP-a Srbije, pod izravnim zapovjedništvom Radovana Stojičića-Badže, zamjenika ministra unutrašnjih poslova Srbije, koji je ujedno bio i zapovjednik Teritorijalne obrane tzv. „SAO SBZS“. Srpska dobrovoljačka garda (SDG) od samoga početka rata nalazila se u „centru za obuku“ u Erdutu. Postrojba je bila promjenjivoga brojnog stanja, od nekoliko desetaka do nekoliko stotina pripadnika. „Arkanova“ povezanost s MUP-om Srbije bila je očita. Pripadnici njegove „garde“ imali su službene iskaznice MUP-a Srbije. Više dokumenata vojne sigurnosti JNA (UB SSNO) pokazuje da su za dobro naoružanje „arkanovaca“ zaslužni SDB-ovci MUP-a Srbije. Kako je stanje bilo u tom terorističkom gnijezdu MUP-a Srbije, kakva je bila obuka, kako su rađeni strašni zločini, opisuje sam pripadnik te zločinačke organizacije BALAĆ ŠPIRE MILOVAN kojega je Arkan izbacio iz centra za obuku jer je inzistirao da se bori u Klisi kod Osijeka gdje su mu živjeli roditelji. Milovan Balać bio je Srbin, diplomirani pravnik, rođen 6. 10. 1955. godine u Bosanskom Grahovu, BiH, zaposlen u PTT-u Kutini odakle je pobjegao 23. 9. 1991.

Srbija ih je obučavala: pri upadu u hrvatsku kuću, pucajući s desna na lijevo pobiti sve, bez razlike, djecu, stare, nemoćne i žene…

Kako piše general Babić, po dolasku u Erdut, Balać je bio jedan od Arkanovih dobrovoljaca (čitaj: djelatnik SDB MUP-a Srbije) u ulozi „organa za bezbednost“. General Babić obavio je s njim razgovor na okolnosti njegova bijega iz Kutine i eventualne obavještajne djelatnosti za hrvatske obavještajne službe. Kada je prošao provjeru, Balać je uključen u „obuku” koju je uspješno završio, gdje je bio jedan od najboljih strijelaca. Obuka počinje tako da se svako jutro u terorističkom kampu diže zastava Srpske pravoslavne crkve. Da, dobro ste pročitali: zastava srpske pravoslavne crkve, a zatim svira himna „Bože, pravde“. Na obuci su težišno uvježbavali kretanje po bojištu, uporabu osobnoga naoružanja, izučavanje mina i miniranje. „Svakog dobrovoljca uče da pri upadu u hrvatsku kuću sve što se zatekne u kući, da se ubija, bez razlike da li su djeca, stari, nemoćni, žene i sl. Uče ih da ubijanje vrše otvaranjem vatre s desna u lijevo“, piše general Babić Vasiljeviću! Kao što vidite, obitelj Štefančić upravo je ubijena na način kako je Srbija obučavala ove zločince u Erdutu. Nakon završene obuke, svaki srpski terorist mogao je ostati u SDG, a ako nije, poslan je u mjesne jedinice Teritorijalne obrane (TO). Zato je srpski teror u Hrvatskoj bio tako brutalan sa svim elementima genocida.

Osim obuke, kako navodi general Babić i njegov suradnik Balać, za primjer u centru za obuku Erdut Arkan ubija zarobljenike koje mu dovedu „mjesne teritorijalne jedinice“. Balać je osobno, promatrao kako su jednoga Hrvata „tukli bejzbol palicom, a potom ga stavili na najlon da iskrvari i tako umre“. Isto tako, Balać je gledao kako su četvorici hrvatskih zarobljenika stavili cijevi od pušaka sa prigušivačem na potiljak i tako ih usmrtili. Poslije ubojstva te četvorice „lično je čistio krv“, a ubijeni zarobljenici bačeni su u Dunav.

Od ovih strašnih zločina prošlo je dvadeset i sedam godina, a mi i dalje gledamo iste političke elite koje zadnje desetljeće odlaze do Beograda na ugodna čavrljanja sa srpskim dužnosnicima „u ime starih vremena i mlađih generacija“ dok cijela Hrvatska, a posebno istočna Slavonija, čeka izlazak iz sumraka pravosuđa. Vrijeme je da otvorite oči: oni koji su prepustili suđenje za Ovčaru, Lovas i duge zločine u Slavoniji Srbiji, nisu ništa nego hulje, najveći hrvatski smrad, srpska peta kolona i najgori izdajnici. Kako je bilo moguće da se suđenja za tako strašne zločine u Istočnoj Slavoniji, iako su se svi dogodili na teritoriju Hrvatske, prepuste Srbiji koja je bila agresor i koja je uspostavljala terorističke centre kakav je bio i ovaj u Erdutu s očitim ciljem genocida. Drugim riječima, suđenje za zločine prepustili smo upravo onima koji su te zločine i počinili i k tomu su to još i planirali i uvježbavali!. Zapitajte se, napokon, koje su to stranke i koji političari ostavili obitelj Štefančić bez pravde, a nas Hrvate učinili građanima drugoga reda, pretvorivši tako Hrvatsku u državu koja se mora opravdavati agresoru. Dok ti teški srpski zločini pomalo padaju u zaborav oslobađajućim presudama u Srbiji, ruganje žrtvama upotpunjuje Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a, stranke srpskih terorista koja je koalicijski partner i ove HDZ-ove Vlade. Dok tankoćutnim srpskim dušama smeta redoslijed polja na grbu, ne smetaju im najgori zločinci i razbojnici u njihovoj stranci. Dok se bavimo time je li ovaj ili onaj pozdrav „zakonit“, što god to značilo, ne smeta im potpuni izostanak bilo kakva progona najtežih kršenja zakona u Europi nakon Drugoga svjetskog rata.

Slučaj Zec i slučaj Štefančić

Usporedimo li medijski razvikan i umjetnički zlouporabljen i falsificiran slučaj Zec sa zločinima u istočnoj Slavoniji, od kojih je ubojstvo obitelji Štefančić samo jedan primjer, odmah uočavamo razliku. Ubojice obitelji Zec razbojnici su koji su se obukli u hrvatske odore i iskoristili ih za svoju zločinačku aktivnost. Jedan od njih pokajao se i našao neki mir za svoju savjest u vjeri. U svakome slučaju, to je bilo tipično razbojstvo koje je pošlo po krivu – time se, naravno, ne umanjuje sama težina zločina. Zločin nad obitelji Štefančić ima posve drugu dimenziju. Radi se o planiranome državnom ubojstvu, ubojstvu za koje je odgovorna Republika Srbija. Radi se o izvršenju plana genocida nad Hrvatima, plana u kojemu je sudjelovala i srpska pravoslavna „crkva“ sa svojim razbojničkim vladikama i smrdljivim bradatim popovima koji su poticali na ubojstva i zločine. Popuštanje tim srpskim razbojnicima danas – a to gledamo svakodnevno, od popuštanja Andreja Plenkovića Miloradu Pupovcu i pristajanja na njegove ucjene do bizarnih odluka Ustavnoga suda koji kao da uopće ne pripada hrvatskoj državi, nego Republici Srbiji – nije ništa drugo nego ohrabrivanje toga srpskog ološa da u budućnosti pokuša ponoviti isto. Zato treba spriječiti i jedne i druge.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo