Tri su mogućnosti za ubrzanje procesa pristupanja BiH u EU. Čekati političare da urade ono što su sami obećali da će uraditi i što se od njih traži, na čemu ”rade” već četrnaest godina, udobrovoljiti ih ili ”prisiliti” da potpišu izjave da će to uraditi (i do kada) i da će podnijeti ostavke ako to ne urade ili da se BiH primi ”uvjetno” u članstvo EU, slično kao što su primljene Rumunjska i Bugarska.

Piše: akademik, prof. emeritus Frano Ljubić, za Hrvatski Medijski Servis

Europska Komisija (EK) dala je Mišljenje o zahtjevu BiH za članstvo u EU, utvrdila 14 prioriteta (u oblastima ”Demokracija i funkcionalnost, Vladavina zakona, Temeljna prava i reforma javne uprave) i ostavila BiH političarima i parlamentarnim strankama da ih provedu ako žele početi pregovore o pristupanju i postati članicom EU. Uz to napomenula je ”da je od bitnog značaja da BiH pokaže sposobnost da se nosi sa zahtjevima EU, a ti zahtjevi pokrivaju sve oblasti koje se razmatraju u Mišljenju, a ne samo 14 glavnih prioriteta, da transformacija koja je potrebna da bi se BiH pridružila Europskoj uniji neće doći po automatizmu, već ostaje stvar izbora i zahtijeva brojne korake i odluke za što je potrebna politička volja i istinska posvećenost svih segmenata društva, da brzinu procesa diktira brzina kojom se BiH može prilagoditi i početi primjenjivati pravila, standarde i propise EU, da ništa ne može zamijeniti težak rad i napore političkih lidera i državnih službenika potrebnih za promjenu uvjeta koji nisu u skladu s načelima i standardima EU, a civilno društvo, uključujući poslovnu zajednicu, nevladine organizacije i medije, morat će se mnogo više angažirati nego što je to do sada bio slučaj, da je EU tu da pomogne BiH tijekom ovog procesa, s Mišljenjem kao smjernicom, da će nastaviti pružati podršku BiH, da su izdvojili više od 180 milijuna eura financijske pomoći za 2019. do 2020. godine i da ohrabruju sve razine vlasti, BiH, entiteta ili županijske razine, kao i Brčko distrikt, da od sada rade na izradi propisa u skladu sa standardima EU tako što će podijeliti nacrte novih zakona, politika i strategija u ranoj fazi i da će predstavljanje novih zakona i politika bez prethodne provjere da li su u skladu sa standardima EU samo usporiti proces integracija.” Formalno nema se što zamjeriti Komisiji, a stvarno moglo bi se puno toga i reći i prigovoriti.

Usporedba s ranijim Izvješćima o napretku BiH

Navodi u Mišljenju u biti se ne razlikuju od navoda u ranijim godišnjim Izvješćima o napretku BiH (osim po blažoj formi odgovornosti političara) prema kojima su: evidentni ”zastoj” i ”kašnjenje,” da je temeljni problem ”nedostatak volje i suradnje među političkim liderima u BiH koji ne žele raditi na približavanju svoje zemlje EU (”ne brinu se toliko za svoj narod koliko za svoje džepove”) i da je nemoguće pomoći onima koji ne žele da im se pomogne” da je europsko zalaganje na pomoći uvijek prisutno, da se pomoć EU nikada nije dovodila u pitanje i sl. I do sada su ohrabrivali sve razine vlasti da rade na procesu pristupanja, a (formalna) ”novina” je preporuka ”da od sada rade na izradi propisa u skladu sa standardima EU tako što će podijeliti nacrte novih zakona…”

Nije moguće da ne razumiju u čemu je problem, da im političari ne govore istinu, da im govore kao i svojim biračima, da žele u EU jer znaju da je to ”ključ” za dobiti glasove na izborima, a kad su na vlasti da znaju naći razloge (opravdati se) zašto nisu mogli to učiniti (”oni su bili za to, a drugi nisu”), da će im to biti najvažnija zadaća u sljedećem mandatu i tako od 2005. kad su počeli pregovori o pristupanju pa sve do 2019. (samo tek 14 godina).

Napomenom, preporukom ili zaključkom ”da se ne može pomoći onima koji ne žele da im se pomogne” u prvi plan stavljaju političare, a ne narod (građane BiH). Njemu (narodu i glasačima) poručuje se da, ako političari neće to provesti i postupiti kako im je preporučeno: ”neka ih mijenjaju i biraju one koji to hoće i žele učiniti,” zanemaruje se činjenica da nitko od njih (političara) kao ni do sada nije nikad nije rekao da je protiv pristupanja, a zna se točno što je konkretno i koliko je svaki od njih uradio na tom planu. Nije tajna ni da su neki od njih euroskeptici i da ne misle da je EU najbolje rješenje za BiH.

EU ne treba pomagati političarima već narodu, građanima BiH, oni žele da im se pomogne, da postanu građani Europe i da im zemlja postane članica EU, ne vjeruju da će im to učiniti političari ako ih na to nitko ne bude privolio, znaju da će ih iznevjeriti i zato očekuju pomoć predstavnika EU i međunarodne zajednice jer im samo oni mogu pomoći i ”prisiliti” političare da urade ono što su obećali i građanima, predstavnicima EU i međunarodne zajednice.

Pitanje je zašto to to ne čini EU i njeni predstavnici, zar je moguće da ih nije briga za narod, da su toliko kruta birokracija, da postupaju samo po izvješćima svojih predstavnika u BiH u kojima im oni ne prikazuju stvarno stanje (zbog ne znanja) ili namjerno, da bi osigurali sebi što duži boravak i pristojna primanja kako izjavljuju pojedini visokopozicionirani BH političari.

Što bi mogla i trebala učiniti EU u procesu pristupanja BiH

Tri su mogućnosti za ubrzanje procesa pristupanja BiH u EU. Čekati političare da urade ono što su sami obećali da će uraditi i što se od njih traži, na čemu ”rade” već četrnaest godina, udobrovoljiti ih ili ”prisiliti” da potpišu izjave da će to uraditi (i do kada) i da će podnijeti ostavke ako to ne urade ili da se BiH primi ”uvjetno” u članstvo EU, slično kao što su primljene Rumunjska i Bugarska.

Razumljiva su nastojanja EU i bilo bi najbolje kad bi BiH ispunila uvjete za pristupanje i od toga bi najviše koristi imali građani BiH, pa makar i čekali malo duže razdoblje za to, ali bi njima (građanima) jednako tako odgovaralo i da im se ubrza proces pristupanja na bilo koji mogući način, pogotovu ako nemaju nikakvo jamstvo (čak ni prognozu) koliko bi dugo morali čekati da im njihovi političari ispune uvjete za punopravno članstvo.

Isto tako nije razumljivo ni da se EU ponaša kao da joj nije stalo da BiH (i druge zemlje koje su podnijele zahtjeve) što prije postane njihovom članicom ne samo zbog građana BiH (i drugih zemalja) kojima uistinu treba pomoći jer je to i u njenom interesa, a nikako ne na štetu. Imaju za to neupitne ekonomske (nesmetano kretanje robe i ljudi), sigurnosne (granice, imigracije, terorizam i sl.), sprječavanje utjecaja zemalja (Rusije i drugih) kojima nije u interesu priključenje (BiH i drugih zemalja) u EU i druge razloge.

Zbog toga bi zemlje EU mogle i trebale naći način i mogućnost prisiliti BH političare da oni osobno (kao dužnosnici u tijelima vlasti i u svojim strankama) urade ono što se od njih očekuje u najkraćem mogućem roku ili uvjetno primiti BiH u članstvo u EU (slično kao što su primljene Rumunjska i Bugarska) pa onda pod izravnim njihovom nadzorom ispunjavati predviđene uvjeti za punopravno članstvo.

Kako političare učiniti odgovornim za proces pristupanja

Puno je (opravdanih ?) razloga što EU ne želi nametati rješenja i prisiljavati BH političare za pristupanje u EU i što očekuju od građana da ih privole na to, ali isto tako postoje i razlozi zbog kojih bi EU i međunarodna zajednica trebala pomoći narodu (građanima) BiH da ostvare taj cilj i da BiH postane članica EU, a to je i u njenom interesu. Može se to učiniti na način koji će omogućiti građanima BiH da prepoznaju političare koji im govore istinu od onih koji im daju lažna obećanja i da mogu razlikovati one koji će se ”više brinuti za svoj narod” od onih koji će se brinuti ”za svoje džepove,” a onda će oni moći ispravno postupiti i poduzeti odgovarajuće mjere.

Jedan od mogućih način na koji se BH političari mogu učiniti odgovornim za aktivnosti oko pristupanja podrazumijeva potpisivanje izjave da će, u najkraćem mogućem dogovorenom roku (s navođenjem točnog datuma) uraditi precizan plan s preciznim rokovima do kada će ”uraditi nacrte propisa u skladu sa standardima EU, pustiti ih u rasprava i usvojiti ih na odgovarajućim tijelima vlasti, a da će (ako to ne urade) podnijeti ostavke na svoje položaje u (u strankama i tijelima vlasti). Takve izjave trebale bi se usvojiti u zakonodavnim i izvršnim tijelima vlasti sa zaključcima da će se njihovi predstavnici poštovati dogovorene rokove i da neće glasovati ni za jedan zakon, odluku ili akt ako su njegove odredbe suprotne ili nisu usuglašene s odredbama kave su u zemljama EU.

Uz tu izjavu, trebaju potpisati i izjavu o temeljnim načelima ustroja europske BiH jer kao višenacionalna državna zajednica ne može opstati i postojati s građanskim ustrojem i biti demokratska, a pristupanje podrazumijeva i unutarnji ustroj (ili preustroj) BiH, obzirom da postojeći ustroj s dva entiteta suprotan demokratskim načelima kakva su u europskim i drugim višenacionalnim državnim zajednicama (Švicarskoj, Belgiji, Kanadi i drugim), u njemu su diskriminirani svi i narodi i građani, Bošnjaci i Hrvati u RS, Srbi i Hrvati u F BiH, a predstavnici drugih naroda i nacionalnih manjina u oba entiteta i na cijelom području BiH.

U toj izjavi treba biti navedeno da će zagovarati i provoditi načela prema kojima će svi građani BiH imati apsolutno jednaka prava i mogućnosti na cijelom području BiH i da će u svim ustrojbenim jedinicama u BiH na jednak način (i po istim kriterijima) biti regulirani odnosi većinskog i manjinskog (manjinskih) naroda

Potpisivanjem izjava osiguralo bi se najbrže moguće pristupanje

Nisu svi političari u BiH korumpirani, povezani s kriminalnim grupama i kriminalom, nisu svi ni sudjelovali u privatizacijskim ”pljačkama” niti se obogatili ”javnim nabavkama i ustupanjem radova izvođačima bez tendera” ni bavili se drugim aktivnostima koje se dugo vremena (u negativnom kontekstu) spominju u medijima i na raznim portalima, nisu svi ”s grijehom.” Ne zna se koliki je broj ni onih drugih (”bez grijeha”), ali je najveći broj i jednih i drugih (”s grijehom i bez grijeha”) vlastoljubiv i za položaj (opstanak na vlasti) učinili bi i više od potpisa navedenih izjava i sigurno će ih potpisati. Imaju iskustva i znaju koliko je unosno baviti se politikom i biti na položaju, koliko se može dobiti (zaraditi) i imati privilegije. Jasno im je i znaju da bi potpisivanjem izjava te pozicije mogli i izgubiti, ali će to ipak učiniti da bi ih zadržali dok budu mogle trajati, da na njihova mjesta ne bi došli neki drugi koji bi mogli doći ako oni ne potpišu izjave, a takvih (drugih – koji bi potpisali izjave) ima veći broj u svakoj stranci i jedva čekaju da im se ukaže takva prilika.

Učinkovitost predstavnika međunarodne zajednice i EU u procesu pristupanja

Opći je dojam da do sada angažirani predstavnici međunarodne zajednice i EU nisu ”dokazali” da im je bilo puno stalo promijeniti situaciju u BiH i učiniti je boljom, prosperitetnijom i ”bližom” EU. Odradili su svoj posao onako kako su ga odradili, a lako je vidljivo (i uočljivo) kakvi su im (i koliki) bili rezultati. Uvijek su govorili da su oni tu da pomognu, da je odgovornost na BiH političarima i građanima (da mijenjaju političare) ako im ne služe (ako ne rade u njihovu interesu) što je apsolutno točno, ali nije bilo realno da se s takvim (formalnim i u biti korektnim) pristupom mogu napraviti bilo kakvi pozitivni pomaci. Zato trebaju naći načina i pomoći i građanima koji žele pristupanje i priključenje BiH u EU (i političarima koji to istinski žele) i otkloniti ocjenu (izvjestiteljice EU za BiH) ”da se ne može pomoći onima koji ne žele da im se pomogne”. Uporišta, interesa i opravdanja za pomoć BiH ima više, a navedena su i u opetovanom stajališta EU da je njeno ”zalaganje na pomoći BiH uvijek prisutna i da se nikada nije dovodila u pitanje”, da šef delegacije EU i specijalni predstavnik EU u BiH ima mandat ”raditi na jačanju političke podrške EU ciljevima njene politike u BiH i napredovanje BiH u procesu stabilizacije i pridruživanja” i da je temeljna zadaća Visokog predstavnika međunarodne zajednice ”da surađuje s građanima i institucijama BiH kako bi osigurali da se BiH razvije u mirnu i održivu demokratsku zemlju, na putu ka euroatlantskim integracijama”.

S toga stajališta čini se lako mogućim, (brzo) provodljivim i izvjesno uspješnim da se pribavljanjem navedenih izjava dužnosnika u tijelima vlasti i šefova parlamentarnih stranaka (i onih koji će doći na njihova mjesta) poveća učinkovitost i domaćih i stranih čimbenika u pristupanju i priključenju BiH. Takve mogućnosti postoje ako postoji čvrsta opredijeljenost i odlučnost (EU i međunarodne zajednice) da se to učini, da se BiH učini boljom, prosperitetnijom i ”bližom” EU, ako predstavnici EU i Međunarodne zajednice ”nagovore”(”prisile”) BH političare da potpišu navedene izjave (ono što su ionako obećali) i tekst tih izjava usvoje u tijelima vlasti i u odgovarajućim zakonskim aktima koji će imati obvezujući karakter.

U najmanju ruku vrijedno je pokušati to učiniti jer ovakva BiH ne odgovara nikome osim domaćim i stranim (ako ih ima takvih) korumpiranim političarima i onima koji ne žele da BiH postane članica EU, a ni takvih nije mali broj i nisu bez utjecaja u međunarodnoj zajednici.

Zaključak

Europska budućnost BiH u rukama je predstavnika EU, a ne političara i građana.O političarima može se puno toga reći, nažalost možda više negativnog (za većinu njih) nego pozitivnog, jednako tako i o njihovoj (ne) sposobnosti, a treba biti realan i konstatirati da u postojećoj situaciji i uspostavljenim odnosima nije realno od njih očekivati da se sami (međusobno) dogovore i riješe probleme koji su posljedica i nekih vanjskih utjecaja i interesnih sfera. Zbog toga ne treba dvojiti da bi veći broj tih istih političara s olakšanjem (i zadovoljstvom) prihvatio naputak, stajalište, preporuku ili ”diktat” predstavnika EU i međunarodne zajednice o potpisivanju navedenih izjava kao osiguranje, opravdanje i alibi zašto je to učinio, da ih ne mogu ”prozivati” i osuđivati oni kojima nije stalo da BiH postane članicom EU. Potpisivanje izjava može ići brže ili sporije i s manje ili više poteškoća, ali će u svakom slučaju pokazati (idokazati) sljedeće:

– Ako predstavnici EU i Visoki predstavnik u BiH nisu u mogućnosti osigurati potpise BiH političara na navedene (ili slične) izjave onda ili nisu sposobni, (u što nitko neće povjerovati) ili ne žele to učiniti, a pravo bi onda pitanje bilo zašto to ne žele učiniti i radi koga. A to onda može podrazumijevati puno toga, da ne žele pomoći građanima BiH i da nisu tu radi njih (građana), već radi sebe, dobro im je, imaju dobra primanja, a rade malo ili ništa, da formalno napadaju i prozivaju BiH političare, a zapravo s njima surađuju i rade da i jedni i drugi ostanu što duže na postojećim pozicijama i niz drugih negativnosti koje se spominju i navode, a zna se i od koga dolaze, tko ih potiče i podržava i sl.

– Potpisivanjem izjava mogao bi se ubrzati procesu pristupanja, ispuniti uvjete za članstvo u najkraćem mogućem roku, a predstavnici EU i međunarodne zajednice mogu to provesti ako hoće i ako im je stalo do toga. Ne urade li to (ili ne pokušaju li to uraditi) onda bi se moglo pomisliti da im nije stalo, da je formalnost to što navode kako je ”europsko zalaganje na pomoći uvijek prisutno i da se nikada nije dovodilo u pitanje”, a također bi se, uz izjave (i stajališta) o tome ” da je nemoguće pomoći onima koji ne žele da im se pomogne” mogla dodati i još jedna ”da ne može pomoći onaj (ili oni) koji ne žele pomoći, koji se samo formalno izjašnjavaju da žele pomoći, a zapravo to ne želi”.

– Bez potpisanih izjava ili sličnim jamstava dužnosnici u tijelima vlasti i političari (aktualni i oni koji će biti nakon njih) neće ubrzati proces pristupanja, predstavnicima EU i međunarodne zajednice bit će ”pokriće” za neuspjeh BiH na putu k EU, opet će ih moći ”prozivati” za neučinkovitost i imat će opravdanje (”alibi”) zašto nema napretka i ostat će sve po starom, loše ili malo lošije, a nikako dobro i poželjno kako odgovara i priliči građanima BiH i zemalja EU.

– Ne treba dvojiti da postoji i više mogućnosti za ubrzanje procesa pristupanja BiH u EU osim navedene tri, a nerazumljivo je da su dužnosnici EU (Europske Komisiji) odabrali najmanje učinkovitu, ”preporuku političarima.” Nema razloga dvojiti njihovu dobronamjernost za BiH i njene građane, a može se i posumnjati u to ako ne poduzmu i neke učinkovitije mjere (”briselsku batinu”i druge slične) prema političarima i njihovim strankama, onima koji daju lažna obećanja i građanima i dužnosnicima EU. Ako se ”bonske ovlasti” visokog predstavnika ne mogu koristiti i primjenjivati zbog ruskog ”veta” zbog čijeg se ”veta” ne mogu koristiti ”briselske mjere” ili su i one podložne skupinama i lobijima kojima odgovara ovakvo neuređeno i konfliktno stanje, nedemokratski uređena država u kojoj ni jedan konstitutivni narod i ni jedan građanin nije nediskriminiran na njenom cijelom području, na europskom kontinentu (u kolijevci demokracije) i u srcu Balkana zbog čega imaju velike probleme građani BiH i ako im se ne pomognu riješiti mogu ih imati i građani svih zemalja EU.

NAPOMENA: Tekst je mišljenje autora i ne odražava stajalište redakcije Hrvatskog Medijskog Servisa.

 

HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.