P.Merčep: Glagoljaš

Glagoljaši su bili svećenici koji su se u bogoslužju služili glagoljicom i staroslavenskim jezikom. Djelovali su u biskupijama uz Jadransko more i njegovali tradiciju liturgije na narodnom jeziku još od Ćirila i Metoda. Hrvati su jedini narod Katoličke Crkve koji je imao skoro tisuću godina liturgiju na narodnom jeziku, a čitava Katolička Crkva je koristila latinski jezik sve do 1965. godine.

A što je tome tako, posebne zasluge imaju glagoljaši.

Papa Inocent IV dopustio je senjskom biskupu 1248. da on i njegovo svećenstvo mogu obrede služiti i narodnim jezikom.

Hrvatski glagoljaši su prvi koji su tiskali glagoljicom i prvi koji su načinili odljeve glagoljičkih slova. Budući da su hrvatske inkunabule tiskane i latinicom, Hrvati su jedini narod koji ima inkunabule tiskane na dvama pismima. U Hrvatskoj koja je druga po broju inkunabula, odmah iza Češke, tiskano je devet inkunabula od čega pet glagoljicom.

Prva knjiga tiskana glagoljicom i na hrvatskom jeziku je „Misal po zakonu rimskoga dvora“ iz 1483. godine, a tiskan je u Kosinju i poznat je pod nazivom Kosinjski misal i time su Hrvati dobili svoju prvu inkunabulu i to samo 28 godina nakon Gutenbergova izuma.

Na poziv cara Karla IV hrvatski su glagoljaši utemeljili benediktinsku opatiju Emaus u Češkoj 1348. godine i u taj samostan je pozvano oko osamdeset hrvatskih glagoljaša benediktinaca vjerojatno s otoka Pašmana.

Pored ogromnog napretka katoličko – latinske duhovnosti nakon Tridentskog sabora tradicija glagoljanja se žilavo održala u mnogim dalmatinskim župama, a poglavito u Poljicima.

Nadbiskup Pacific Bizza je iz želje za njihovom boljom naobrazbom i odgojem ustanovio glagoljaško sjemenište na Priku 1750. godine gdje se i danas u odličnom stanju nalazi crkva sv. Petra koja datira u deveto stoljeće.

Dakle, tek 1750. glagoljaši dobivaju sjemenište na Priku, a osim njega je postojalo još jedno u Zadru.

Dok su pod pritiskom svjetovnih, a dobrim dijelom i crkvenih vlasti u mnogim župama svećenici vodili crkvene knjige na talijanskom jeziku, glagoljaši su se uvijek služili isključivo glagoljicom i hrvatskim jezikom koji su nazivali „stari arvacki jezik“, a za sebe su rabili naziv „pop Arvat“ ili „misnik Harvaćanin“.

Kako već vidjesmo, jedina dva sjemeništa su nastala relativno kasno, a glagoljaši su prvu naobrazbu stjecali kod mjesnih svećenika i na preporuke istih bi se dodatno školovali u nadbiskupijskom sjemeništu.

Glagoljaši se gotovo ni u čemu nisu razlikovali od ostalih župljana, nisu imali nikakve privilegije osim što su obavljali svete obrede, a sve ostale poslove su obavljali kao i ostali seljani.

Možda i najteži trenuci u povijesti glagoljaša su u vrijeme najezde Turaka i jedan dio poljičkih glagoljaša odlazi na Brač gdje osnivaju glasovitu Pustinju Blaca.

Vrlo brzo su ti umni svećenici koji nisu posjedovali neku veliku naobrazbu, ali su imali nepokolebljivu vjeru, shvatili da im ni Mlečani nisu ništa manji neprijatelji od Turaka.

Junak ovog romana umni i srčani pop don Vid je bio na čelu svog naroda u vrlo teškim trenucima gdje je i sama fizička opstojnost naroda bila u pitanju.

Don Vid nije bio Poljičanin ali je vrlo lijepo surađivao sa subraćom Poljičkim glagoljašima od kojih je njegovu Radobilju na nekim mjestima dijelila samo Cetina.

Treba napomenuti da je don Vid imao nevjerojatno veliku podršku od nadbiskupa Stjepana Cosmija, a poglavito od njegova nasljednika Stjepana Cupillija. Nekome će to biti čudno jer obojica nadbiskupa su bili Mlečani, a don Vid se itekako sukobljavao s njima, a uvijek je imao podršku od obojice nadbiskupa. Ja osobno mislim da je i tu Providnost bila na djelu. Činjenica da je nadbiskup Cupilli čak tri puta bio u vizitaciji Radobilji zorno svjedoči o podršci koju je don Vid uživao kod oca nadbiskupa, a ne treba smetnuti s uma da je u to vrijeme Radobilja bila pod Turskom okupacijom.

Za vizitacije 1711. godine, otac nadbiskup je zapisao da je crkva dobro opremljena, ali je sama građevina u lošem stanju jer je stara preko devet stoljeća, a turski zakon ne dopušta nikakve popravke niti dogradnje. Uz to napominje i da su djeca „lijepo podučena u kršćanskom nauku i nadarena duhovitošću“. Ovo otac nadbiskup stavlja u posebne zasluge don Vidu kojega je iznimno cijenio kao moralnu vertikalu i oslonac narodu kako u vjerskim tako i u svjetovnim stvarima jer ovaj vrijedni glagoljaš je često i sablju pasao i na čelu svoje pastve u ljuta kreševa srljao.

Milosrdni Bog je htio da ova dva umna i sveta čovjeka se presele u vječnost u razmaku od samo pet dana.

Smisao ovog romana je probuditi želju za spoznajama o djelovanju glagoljaša, tih vrijednih svećenika i narodnih tribuna koji su živjeli i umirali sa svojim narodom i za svoj narod. Zaista se nadam da će netko umniji i stručniji od mene otpuhnuti barem dijelom prašinu s ovih nepravedno zapostavljenih svećenika.
Teče 2019. godina kad se navršava trista godina od don Vidove smrti pa bi bilo zaista lijepo da se na dostojan način obilježi.

Don Vidovo tijelo je pokopano u crkvi u Blatu, crkvi koja je njegovim marom i zalaganjem i izgrađena, ali za posljednje obnove napravljen je strašan propust, preko don Vidova groba su stavljene pločice tako da je grob neobilježen. Nepravda prema don Vidu je učinjena, ali još uvijek se može popraviti i zaista apeliram na savjest Blaćana da obnove i dostojno obilježe mjesto gdje počivaju zemni ostaci ovog gorostasa vjere i domoljublja.

Nadam se svim srcem da će jednog dana usred Radobilje osvanuti i spomenik vrijednom glagoljašu, zaslužio je.

Petar Merčep/Hrvatsko nebo