Hrvatska književnost predvođena Krležom bila je i ostala krajnje kukavička prema zločinačkome komunizmu

Ovo što pišem sigurno će biti nekakva knjiga. Ne očekujte da bude debela. To nije potrebno i to ne želim pisati. Bit će to ono čemu ću u podnaslov staviti: Fragmenti nenapisane cjeline. I bit će to po vlastitom iskustvu i viđenju obrazloženje moga dojma da se hrvatska književnost u vrijeme komunizma prema njemu, na čelu s Krležom, ponašala krajnje kukavički. Zbog tolikoga kukavičluka snosi dio krivnje što je nakon rušenja komunizma, u mentalnom obliku, komunizam u Hrvatskoj preživio kao što, izuzev Slovenije, nije preživio ni u jednoj zemlji propaloga komunizma, što su danas u sastavu EU.

I ne samo to, nego se i u demokraciji nastavilo s književnošću kakva je bila za vrijeme komunizma – sad u duhu komunizma. Nije li u književnosti za vrijeme komunizma glavna preokupacija bila otpor prema crkvi i naciji? A nije li to i danas glavna preokupacija ljevičarske književnosti i, njoj na tragu, ljevičarskog filma? Čim zinu, laju na vjeru i naciju. A da nije bilo vjere i nacije, ne bi bilo ni demokracije. Za koju oni ne mare, smjer ne bi mijenjali, u komunističkom totalitarizmu njima bi bilo dopušteno da laju na vjeru i naciju. Sad laju s razlogom više – vjera i nacija srušile su im komunizam i Jugoslaviju kao ovojnicu komunizma. Uzor su tomu tandem Tomić, u književnosti, i Grlić, na filmu. Jugoslavenski komunistički kaplar i ideolog komunizma i jugoslavenstva! Kad prodaju slobodoumlje financirani državnim novcem – čista smijurija! Za plakati – kad im se u slobodarstvu pridruži nekakav Ljuština!
Otkuda taj kukavičluk i taj produžetak života kukavica?

Kad su komunisti prigrabili vlast, stanovit su broj književnika ubili bez suda i suđenja, dobar je dio pred njihovim terorom pobjegao u inozemstvo i ondje kojekako skončavao, velik su broj stavili na crne liste i za određen broj godina, odmjereno prema stupnju «suradnje s okupatorom», nisu smjeli objavljivati svoje radove. S piscima iz svojih redova svako malo, kad bi se kritički ponijeli prema partiji, revoluciji i njezinu vodstvu, pa negdje nešto napisali, priređivali bi takozvane «slučajeve», izbacivali bi ih iz svojih redova, progonili i gore nego pisce «klasne neprijatelje», nacionaliste, «suradnike okupatora i klerikalce. Na taj su način, koristeći se stupnjevanom i širokom lepezom vidljivih i nevodljivih represivnih mjera, od smrti do javnoga blaćenja i uskraćivanja rada, u pisce koji su u takvim prilikama kako-tako djelovali, unosili strah i stid. Strah od progona, vidljivih i prikrivenih, i stid što su svrstani u natražnjačku i konzervativnu političku opciju pa ne mogu vidjeti i uživati svu progresivnost progresivnih komunista, čije su mane samo prolazne sitnice, usputni propusti, a ne pojave koje treba stavljati u fokus kritike.

Nisu primitivci razlog propasti komunizma

Utjerivanje straha u kosti i dušu i žigosanje žigom srama najteži je komunistički zločin nad hrvatskom književnosti. Toliko težak ne samo zbog toga što ona nije kritički razgolitila komunističko totalitarno društvo nego i zbog toga što ti koji su se onda plašili i stidjeli ni danas ne priznaju da su se stidjeli i plašili. To ne znači da ispod toga straha i stida nije živio pritajeni otpor. To sa strahom i stidom nikad nije slučaj, oni su gnijezdo otpora. To samo znači da se pisci nisu upuštali u obradu tema komunistima svetih i nedodirljivih – Tita, partije, komunizma i jugoslavenstva – nego su, ako bi, ipak, nešto htjeli reći, tražili izraz u simbolu i alegoriji ili, ako htjeli reći nisu – u iživljavanju, recimo tako, u ‘stilskim vježbama’. Strah i stid, što se hrvatske književnosti tiče, ostavili su hrvatski komunizam nedirnutim. Njega simboli i alegorije nisu mogli uzdrmati. Ispod razvikane ‘hrvatske šutnje’ stoji strah i stid. Strah od šikane, stid od konzervativnosti.

Iz više razloga ne bih opisivao vlastite sukobe s komunizmom, na čisto književnome polju, o čemu je ovdje riječ. Ne bih govorio o svome strahu i stidu, koliko ih je bilo, o svojoj smjelosti i poimanju časti i savjesti, ako je i toga bilo, onoliko koliko ga je bilo. To se može vidjeti u mojim romanima i pripovijetkama koje sam napisao u vrijeme komunizma. Želite li vidjeti što sam učinio preko alegorije, u romanu ‘Psi u trgovištu’ i nekoliko drugih, a želite li u izravnom, disidentskom obliku, u romanu ‘Okvir za mržnju’, ‘Anastaziji’ i nevelikom broju novela. Želi li se i još, može se pogledati u romanima koje sam pisao nakon pada komunizma: ‘Četveroredu’, ‘Ambri’, ‘Fukari’, ‘Kepecu’ i ‘Bunaru na turskoj granici’. Uza sve to, povjesničarka Teodora Shek-Brnardić, koja radi u Hrvatskom institutu za povijest, u okviru projekta COURAGE, što ga financira EU, projekta koji obrađuje otpor kulturne opozicije komunizmu, obrađuje i moj slučaj. U uvjerenju sam da će ona to dobro učiniti, pa ja sam nemam potrebu na tomu raditi.

Kod nas je popularno mišljenje, naslijeđeno iz vremena komunističke vlasti, koje su poticali komunistički teoretičari i partijska birokracija, kako je Marx mislio da će se socijalistička revolucija za prava radničke klase ostvariti u razvijenim kapitalističkim zemljama, ali se, neočekivano i na žalost, socijalistička revolucija dogodila u feudalnoj zemlji i nastavila se događati u gospodarski nerazvijenim zemljama, gdje su stvar u svoje ruke uzeli primitivci, pa Marxov nauk, čist kao suza, izopačili, što je bilo loše i završilo propašću komunizma. Tim mišljenjem i danas mašu mentalni komunisti i, nekad privilegirani, a danas razočarani, nostalgičari za izgubljenim privilegijama: primitivci su im oduzeli dragoga Tita i njegov samoupravni komunizam, dragu partiju i od svega draže privilegije. Bili su skorup, a sad su talog društva! Primitivci su im srušili dragu Jugoslaviju, pa im nametnuli mrsku Hrvatsku!

Ne, ne stoji to! Ni u kom slučaju, ni u kom aspektu! Ništa od svega toga ne stoji! Osim da je Marx mislio kako će se diktatura proletarijata, revolucionarnim, oružanim prevratom, ostvariti u razvijenim kapitalističkim zemljama, sve je ostalo komunistički konstrukt, nešto dok su na vlasti bili, nešto kad su s vlasti otjerani. Taj konstrukt, ta predrasuda, obiluje tolikom količinom fosiliziranih segmenata komunističke misli o marksizmu, i našoj književnosti u komunizmu, da bi ona sama mogla biti pobuda pisanju ovih fragmenata. Po redu!

Na prvom je mjestu! Nisu komunizam srušili primitivci. Glavni je razlog propasti komunizma što je kapitalizam, vladavina kapitala, ostvarila veći stupanj blagostanja i socijalne pravičnosti, od socijalističke revolucije i Marxove diktature proletarijata. Što ima reći da je, s obzirom na uzaludno prolivenu krv i razaranje, Marx bio loš prorok, gotovo pa sotona u liku mudraca i proroka.

Marksizam – zločin s ideološkim pokrićem

A sad! O marksizmu kao znanosti, ne po meni, po Borisu Pasternaku, boljemu od mene: Marksizam i znanost? Marksizam sam sebe premalo kontrolira da bi bio znanošću. Znanosti su uravnoteženije. Marksizam i objektivnost? Ne znam pravca koji bi u sebi bio zatvoreniji i udaljeniji od činjenica kao što je marksizam. Dakle, po Pasternaku, marksizam nije znanost, već ludost koja samu sebe ne može kontrolirati. To je autizam, jedna vrsta duševne bolesti. On je zatvoren u se i udaljen od činjenica, što je temeljna karakteristika autizma, kao duševne bolesti iz obitelji šizofrenija. Marx je mogao govoriti što je htio, ali ono što je propovijedao znanost nije bila. Bila je to duševna bolest prouzročena zavišću, bolest koja je milijune ljudi otjerala u smrt prije nego se u praksi pokazalo da je ludost. Ne pripisujte marksizmu ideje o jednakosti ljudi, ta je ideja postojala davno prije njega; pripisujte mu ideju da se jednakost može postići nožem i puškom, rušenjem i otimačinom.

A sad o tomu tko se poslužio njegovom idejom. Pasternak ima mišljenje u dva dijela. Ni u jednomu ne nalazi da bi to mogla biti radnička klasa u razvijenom kapitalizmu, kao što je sam Marx predviđao: Revoluciju vode djelatni ljudi, jednostrani fanatici, geniji samoograničenja. Oni u nekoliko sati ili u nekoliko dana sruše stari poredak. Prevrati traju tjednima, pa i mnoge godine, a onda se desetljećima i stoljećima kao svetinji klanja duhu ograničenosti koji je doveo do prevrata. Prema Pasternaku – s čime bih se, oslonjen na vlastito iskustvo, mogao složiti – revoluciju dižu geniji fanatizma i ograničenosti pa, ako je marksizam znanost, on je znanost tih genija, koji izvrše beskoristan prevrat i onda se, kao ograničeni, stoljećima klanjaju duhu ograničenosti – revoluciji.

Pasternak ide dalje, pa u liku revolucionara Pamfila Paliha dočarava konkretan lik djelatna, fanatična i ograničena čovjeka, kakav je Marxu trebao, upućujući nas na ono što je bit njegova ograničenoga fanatizma: Tih prvih dana ljudi poput vojnika Pamfila Paliha koji su bez velike agitacije i podivljalom mržnjom mrzili inteligenciju, gospodu i časništvo, zanesenim lijevim intelektualcima postali su rijetko otkriće i bili na strašnoj cijeni. Njihova bezdušnost pretvorena je u čudo od klasne svijesti, njihovo barbarstvo u uzor proleterske čvrstine i revolucionarnoga instinkta. Bio je na dobru glasu među partizanskim glavarima i partijskim vođama.

Ako povežemo, prvo, da je Marx tvorac sulude ideje o proleterskoj revoluciji koja će ostvariti prije njega postojeću vjeru u jednakost ljudi, s drugim, da su njegovu ideju provodili u djelo fanatični geniji ograničenosti, kakvi su bili sklerotični Lenjin, cestovni razbojnik Staljin i, kod nas, svim mastima premazani amoralni hedonist Tito, pa završite s trećim, da su tu ideju u djelo provodili mrzitelji inteligencije, gospode i časnika, kakav je bio Pamfil Paliha i veći dio onih koji se danas kod nas predstavljaju kao «antifašisti», onda se ne može zaključiti da je Pamfil, obični ubojica, Marxovu ideju izopačio, već da ju je točno po Marxovim uputama sproveo u djelo. U djelo sproveo pod nadzorom genija ograničenosti! I da ju je, sprovedenu u djelo, prokazao onim što ona jest – zločin s ideološkim pokrićem, koji će tu ideologiju, marksizam, kompromitirati kao šizofreniju prouzročenu hipertrofijom zavisti. Histeričnom zavišću mase, koja se, po mišljenju Pasternaka nije dala kontrolirati.

Što je kod nas rašireno mišljenje da su primitivci upropastili sjajnu Marxovu zamisao, može se, mirne duše, okriviti ne samo genije samoograničenja nego i hrvatsku književnost u vrijeme komunizma koja je utemeljenju takva mišljenja bila kuma, ona što razbija bocu šampanjca o pramac broda kad ga otiskuju u more.

Brešan je komunizam htio učiniti lijepim i umiljatim

Strah su i stid tomu krivi! Strah da će biti progonjeni, otjerani s posla i strpani u zatvor, i stid da će biti proglašeni natražnjacima i primitivcima koji ne shvaćaju što je progresivno, što je budućnost svijeta. Ako su, ipak, i pored straha i stida, željeli govoriti o onomu što su vidjeli, o ‘negativnostima’, kako se sve to imenovalo, morali su postupiti tako da marksizam u Lenjinovoj interpretaciji, Tita, partiju i sve ono što s tim u paketu ide ostane netaknuto u svojoj svetosti, da za ‘negativnosti’ optuže niže rangirane operativce revolucije, jednostrane fanatike, genije samoograničenja i ljude koji su svoju mržnju na lijepo, pametno i časno, svoju bezdušnost u cjelini, pretvorili u klasnu svijest.

Na krivnji za ‘negativnosti’ koje se nisu dale ne vidjeti, koje su bole oči i parale uši, lišavajući svake krivnje one koji su te što griješe natjerali i da budu fanatične tupadžije i da svoju bezdušnost prikažu kao klasnu svijest, nastalo je nekoliko književnih djela, koja su se, tobože, kritično odnosila na naš komunizam, a doista su, ne dovodeći u pitanje ni Marxa, ni Lenjina ni probisvijeta Tita u paketu, komunizam samo učvršćivala. Htjeli ga, kako su govorili, učiniti umiljatim i lijepim. Komunizmom s ‘umivenim licem’! Čak i ‘nasmijanim’!

Ovu, neki će reći, dosad nečuvenu tvrdnju, morao bih potkrijepiti nekim primjerima! Nema prepreka, iako se ja u ovim fragmentima, koji su osobni stavovi i kad te stavove uz pomoć drugih formuliram, ne kanim upuštati u ono što se zove povijest književnosti. Toliko se upuštati, ipak, mogu i moram!

A na komu bih to primjerom potkrijepio nego na – pored svih razlika u svjetonazoru i političkim pogledima među nama – dragom Ivi Brešanu, velikom komediografu, koji je među prozaike bez potrebe zalutao. Na njemu i na sebi! Ali prije nas dvojice, kao šaljiv uvod i kao pojednostavljena ilustracija onoga što tvrdim, nešto o romanu ‘Vir’ Jure Franičevića-Pločara.

Taj je roman objavljen nakon pogroma nad ‘proljećarima’ i smatrao se velikim kritičnim iskorakom u književnosti o revoluciji. Bio je i u školsku literaturu uvršten. A sva smionost smionoga iskoraka bila je u tomu što je Franičević otkrio notornu i svima poznatu činjenicu: da u jednom partizanskom štabu, jedan komesar, preporučujući svim podređenima suzdržavanje od seksa i pošten odnos prema drugaricama u jedinici, sam se seksa s jednom od drugarica u štabu, protivno njezinoj volji da se baš s njim seksa. ‘Smiono’, jer se znalo da su to svi komesari radili i jer se znalo da je to i Tito radio tijekom čitavoga rata s Davorjankom Paunović. Koliko god ta smionost bila smiona – blati svijetli lik komesara – ona je trivijalna i, komesara možda, ali svijetli lik revolucije, ni preko nestašnog komesara, ne može potamnjeti. Dapače, zašto jedan mali komesar na Biokovu ne bi radio ono što mu čini vrhovni zapovjednik u Drvaru! Prava bi smionost bila kad bi pisac u opis toga švrljanja s drugaricom bez njezine volje postavio pitanje što taj komesar radi u vojnoj jedinici, čemu služi njegovo komesarovanje, kad ne služi vođenju ratnih operacija. A služi kontroli vojske i vojnoga zapovjedništva, kako bi otpor naroda stranom zavojevaču, kad rat završi, pretvorio u socijalističku revoluciju, u diktaturu proletarijata, u komunistički totalitarni režim, pandan fašističkom, protiv kojeg su partizani ratovali. To bi bila prava smionost, a to s komesarom i drugaricom iz štaba sitno je zanovijetanje o ‘ispravljanju pogrešaka’. Prilog kritici i samokritici, s kojima su se komunisti dičili – iako se, najčešće, radilo o običnom ponižavanju i samoponižavanju po diktatu partije. Vježbanje strogosti!

Brešanova ‘Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja’ počela se prikazivati nešto prije početka hajke na sudionike ‘hrvatskog proljeća’ i trajala je i u vrijeme ‘nacionalne euforije’ i u vrijeme nasilnoga gušenja te ‘euforije’. Od ‘proljećara’ je ‘Predstava…’ prihvaćena kao kritika samoupravnoga komunizma, a od pristaša komunističkog režima kao obrana samoupravnog komunizma od navale nacionalnoga primitivizma. I dok je režim ‘proljećare’ progonio, autora je ‘Predstave…’ ostavio na miru. Takav je odnos režima prema ‘Predstavi…’ trajao sve dok režim nije ‘nacionalnu euforiju’ uzaptio, ušutkao je i nametnuo joj strah i stid u šutnji.

Tek tada se, ne nalazeći do tada u ‘Predstavi…’ nikakve ‘nacionalne euforije’, dapače, gledajući u primitivizmu, koji ponižava uzvišenu ideju komunizma, prste vjere i nacionalizma, okrenuo svom žestinom na ‘Predstavu…’ kao podlu igru protivnika samoupravnog komunizma.

Sjećam se kako se Ive tom obratu čudio, o svom je čuđenju i pisao i pričao – danas te hvale, a sutra na tebe navališe oni koji su te koliko jučer hvalili – ali do razloga tom obratu, koliko sam pročitao i od njega čuo, nije došao. Nije ni mogao doći, jer je Ivo Brešan, to će kasnije i objelodaniti, vjerovao da je komunizam genijalna zamisao i genijalno bi završio da ga primitivci nisu upropastili. Daleko je od Ive bila misao da je komunistička ideja o revoluciji i diktaturi proletarijata, promovirana u ‘Komunističkom manifestu’, bila plod individualne i kolektivne šizofrenije, a ostvarenje u Oktobarskoj revoluciji plod Lenjinove demencije i mržnje vojnika Pamfilija Paliha na bolje od sebe pretvorene u klasnu svijest. O čemu se onda radilo?

Sasvim u skladu s Brešanovim pogledom – da je komunizam svjetlost, a nacija i vjera mrak – ‘Predstava…’ je glorifikacija komunističke ideje u njezinoj navodnoj izvorišnoj čistoći, u marksizmu, koji je, po Pasternaku, u zavadi sa stvarnošću, i lenjinizmu, koji je, opet po Pasternaku, ljudsku zlobu i bezdušnost pretvorio u klasnu svijest. A za to što s tim sjajnim filozofskim i socijalnim programom ne ide dobro, okrivio je one koji su ga provodili, genije ograničenosti, što ih je pronašao u seljacima iz šibenskoga zaleđa, u njihovoj, to se zna, uzornoj zaostalosti. Zastupnici, kad se likovi gledaju, izvorne čistoće komunizma su prvoborac i njegov sin, a zastupnici genija ograničenosti Bukara i Zagorani, svijet na niskomu stupnju morala i pameti. Zar je to moglo tako uzvišenu ideju provesti u djelo!

Za tzv. antifašiste ja sam veći ustaša i od Luburića

Dok su komunističke glavešine u Bukari i zatucanim seljacima koji komunističku ideju izopačuju vidjeli nacionalne i bigotne zadrtane, koje su, kao ‘proljećare’, progonili, ‘Predstavi …’ je odobravano, a kad su se dosjetili da bi Brešan mogao pod fanatičnim genijima ograničenosti na njih misliti, okrenuli su se protiv pisca i njegove komedije. Za ‘Predstavu…’ i sjajnoga komediografa Brešana bila je sreća što su pripadnici režima ubrzo zaključili da im je bolje, dokle god pisac ne dira svetost komunizma, u genijima ograničenosti vidjeti nacionalistički i religiozno nabildane seljačine iz Zagore nego sebe same, pa su pustili ‘Predstavu…’ da i dalje igra i da se, ako netko to može i hoće, doživljava kao glorifikacija socijalističke, komunističke ideje o diktaturi ‘radnog naroda’.

Eto, to je najviše što je hrvatska književnost postigla u razobličavanju hrvatskoga komunističkog totalitarizma. I to je ono što otvara mogućnost da današnji «mentalni komunisti», pa i Brešanov sin, ‘Predstavu…’ s lakoćom uprizoruju kao komediju koja dokazuje kako primitivci upropaštavaju sjajnu ideju. Sigurno da upropaštavaju, odavno je to zapaženo i zapisano, ali komunizam s diktaturom genija ograničenosti i tipovima koji su mržnju pretvorili u klasnu svijest – nije bio sjajna zamisao. On je u izvorištu bio zločin. A najmanje su moji Zagorani, oni iz Čavoglava, bili ti koji bi ga iskvarili i doveli do propasti. Propast je on u sebi nosio kao što ju svaka mržnja nosi, a Zagorani su, što se kvarenja komunizma tiče, nevina dječica… I prijeđimo na drugi primjer, na moj roman ‘Okvir za mržnju’.

U javnim istupima, u pismima onima koji su me mogli zaštititi i na sudu, kad sam i tamo dospio, u strahu da će mi oduzeti posao nastavnika i onemogućiti tiskanje knjiga, da će mi djeca ostati bez kruha, ja sam se takvom interpretacijom branio. Da roman nije napad na samoupravni komunizam nego na primitivce koji ga na kriv način provode i da će kritika tih krivih provoditelja koristiti komunizmu. Tako su me branili oni koji su me branili, tako sam upućivao i Papića, koji je i po ‘Predstavi…’ snimao film, da me brani, kad je po ‘Okviru za mržnju’, mijenjajući mu naslov u ‘Život sa stricem’, odlučio snimiti film. I branili su nas, i branili smo se! I naslov je filma od ‘mržnje’ preimenovan u ‘život’. Ali se mi na način kako je obranjena ‘Predstava…’ nikad obraniti ne bismo mogli – neka se krivnja svali na primitivce iz Imotske krajine – da komunizam nije ostao bez zuba, legao od zubobolje u samrtničku postelju i bio na izdisaju.

Mržnja je na moju tvrdnju da komunizam počiva na mržnji bila velika. U namjeri da održi govor protiv snimanja filma, neki je Salvo, umirovljeni pukovnik JNA, izlazeći na govornicu od uzbuđenja doživio srčani udar i sekretar je općinskoga komiteta partije, koji je po zanimanju bio liječnik, ustanovio smrt.

Film nije mogao biti sniman na lokalitetima gdje se događa radnja romana, to su golom silom sprečavali geniji samoograničenja, pa se snimao u Sloveniji u koju je ekipa, koja je stanovala u Istri, odlazila na snimanje svaki dan.
Obrana kao u slučaju ‘Predstave…’ nije bila moguća iz više razloga: prvi, oni koji kompromitiraju svijetlu ideju komunizma nisu bili ni nacionalisti ni vjerski zatucani tipovi da bi se na nacionalizam i vjeru svalila krivnja; drugi, roman je bio drama, a ne komedija, pa da se u lakrdijanju istupi oštrica kritičnoga udara na komunističku ideju; treće, jer nisam u fokus stavio samo genija ograničenosti, već i Pamfila, bezdušna čovjeka koji mrzi sve što je lijepo, pametno i djelatno i koji je svoju mržnju, tupost i bezdušnost pretvorio u klasnu svijest. U ideologiju koja se preko Pamfila prenijela i na komunizam kao na ideologiju okvira za mržnju. A uza sve to, makar u romanu nema ni vjerskoga ni nacionalnoga, ja sam bio ozloglašeni nacionalist i roman se držao podvalom nacionalista Titovim svetinjama, koje je, umrijevši, ostavio u naslijeđe fanatičnim genijima samoograničenja koji su se zavadili sa stvarnošću i došli na rub propasti. Neka ih hladna voda ušću nosi!

Na tome se zasniva tvrdnja Nedjeljka Mihanovića da sam ja jedini istinski disident u hrvatskoj književnosti. Jesam li? Ne veselim se ako jesam. Tu osamljenost i sada skupo plaćam! Moji me partizani, ako su komunizmu ostali vjerni, crveni članovi nekadašnje partije koji se danas zovu ‘antifašisti’, drže većim ustašom od ijednoga ustaše. Ma, Luburićem, Ljubom Milošem i Jurom Francetićem u jednom komadu!

U vezi s komunizmom i književnošću kod nas postoji i predrasuda da je k nama komunizam došao iz Rusije. Da se ne bi mislilo, jer se oslanjam na Pasternaka u ocjeni komunizma, kako i sam dijelim tu predrasudu, reći ću nešto o tomu.

Preko Rusije možda, ali iz Rusije nam komunizam sigurno došao nije. I Rusima je komunizam bio uvoz sa zapada. Neka i na rubu, neka i u predziđu, pripadamo zapadnoj kulturi i zapadnom kršćanstvu samim tim što smo pripadnici hrvatskoga naroda koji se u krilu te kulture oformio i u političkom smislu opstao. Ali mene ta činjenica, neka me svega prožima, ne sprječava da prihvatim Andrićevo figurativno mišljenje kako nam s te strane svijeta nikada sunce nije granulo. Kod nas se zna da su mnogi komunisti komunizmom zaraženi u Oktobarskoj revoluciji, da su se školovali za partijski rad u Rusiji i da su ondje mnogi ostali bez glave ili bili protjerani u Sibir. Ali se malo zna da su mnogi, i od onih koji su se u Oktobru kalili u čelik i od onih koji ondje nisu bili komunizmom nadahnuti u zapadnoeuropskim zemljama ili u Americi, prošli kroz španjolski građanski rat, preživjeli ga na razne načine, i pojavili se kao članovi komunističke partije u partizanima ili kao ‘španjolski borci’ ili kao oni koji su krili otkuda dođoše.

Komunizam je u Rusiju ubačen sa zapada

Bio sam začuđen kad sam naknadno doznao tko je sve od meni poznatih partizana i «komesara» bio komunizmom zadojen na zapadu. I ja sam se kao dijete našao među partizanima zahvaljujući tomu. Moj ujak, čiji sam kurir bio, komunizam je prihvatio na dvogodišnjem radu u Belgiji. Meni o tomu nikad ništa nije govorio. Za to sam doznao pišući «Farrell». Zašto su ti ljudi to tajili, ostalo mi je do danas nepoznato. Možda zato što ta indoktrinacija nije bila organizirana, što se događala na ulici, u demonstracijama, u buci i larmi, u tučnjavi ili u nečasnim poslovima kako doći do novca, kakvi su bili oni s rukoljubom i proizvodnjom rakije u vrijeme prohibicije, oni kakve smo susreli u ‘Farrellu’. Nije se imalo čime hvaliti pa se namjerno zaboravljalo! Obrnuto od indoktriniranih na zapadu, oni koji su se indoktrinirali u Oktobarskoj revoluciji ili, kasnije, u ‘prvoj zemlji socijalizma’, ako u čistkama i međusobnom tužakanju nisu gubili glave, završavali su nekakve partijske kursove, dobivali položaje u partijskoj ilegali, slani u misije u zemlje porijekla, postajali agenti sovjetske policije puni para, s mjestom su se indoktrinacije hvalili i tom hvalom zajahali druge i postali komesari nad komesarima. Oni su doprinijeli krivom dojmu da nam je komunizam došao iz Rusije, kao val Oktobra i kao blagotvoran utjecaj ‘prve zemlje socijalizma’.

U ruskoj socijaldemokraciji, gledajući ju u najširem obliku kao pokret protiv carizma i feudalizma, dok ju je predvodio Plehanov, Rusi su bili većina, ali, kad se ona, nakon Plehanova, rascijepila na menjševike i boljševike, koji su prihvatili revolucionarnu doktrinu Marxa i Lenjina, Rusi su među boljševicima bili jedva većina, a kad bi se i dogodilo da pretegnu u broju, nisu bili vodeća formacija. Sve ključne pozicije, na čelu s Lenjinom, koji je bio bastard, zauzeli su nerusi, protivnici pravoslavlja i ruske nacije.

S boljševicima u pravoslavnu Rusiju Dostojevskoga i mirotvornu nacionalnu duhovnost Tolstoja ušli su žestoki protivnici pravoslavne vjere, nacionalnoga mirotvorstva i demokracije. Nakon cara i odnarođenih feudalaca Rusiji su na leđa zajahali jedan suludi diktator i hrpa ograničenih fanatika koji su mržnju na pametne, bogate i časne pretvorili u klasnu svijest. I svu su tu nevolju Rusima na vrat, planski, navalili oni koji vladaju ondje otkuda ni nama nikada nije sunce granulo.

U veljači su tisuću devetsto sedamnaeste Rusi pod vodstvom Kerenskoga skinuli s vlasti carizam i uspostavili demokraciju, koja je u budućnost trebala povesti narod na temelju kapitalističkoga uređenja. Da se u tom trenutku tajne policije Austro-Ugarske i Njemačke nisu odlučile Lenjina, koji se s boljševičkim vrhom nalazio u Švicarskoj, strpati u vagon teretnoga vlaka, plombirati vrata vagona i tajno ga ubaciti u Rusiju, neka ondje diže komunističku revoluciju i, ako uspije doći na vlast, s njima sklopi mir, da zapadnjaci nisu u ratom izmučenu Rusiju ubacili komunističke štakore kao kugom zaražene mišlju o klasnoj borbi pod vodstvom sklerotičnoga vođe, Rusija nikada ne bi bila pokorena od boljševika, ona bi već tada krenula putem kojim danas korača, da bi postala najmoćnija nacija svijeta.

Krivo je mišljenje da je zapad Ruse oslobodio od komunizma. Nije, kao što ni nas nije! Rusi su kao i mi sami skinuli s leđa kugu koju su im u teretnom plombiranom vagonu donijeli kugom zaraženi štakori. I vratili se svom pravoslavlju i svom moćnom pokliču ‘za domovinu, majku rođenu’. Nekad sam sumnjao u tvrdnju Dostojevskoga da će Ruska pravoslavna crkva, pored oslabljenoga utjecaja Rima, vratiti sjaj kršćanstvu. Danas u to manje sumnjam!

akademik Ivan Aralica/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/Hrvatsko nebo