Nacionalni prioriteti

 

Proslava „Dana Republike Srpske“ pred nekoliko dana izazvala je golemo zanimanje javnosti ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Hrvatskoj. Nema tko se tim povodom nije oglasio, novinari, političari, stručnjaci za BiH, branitelji, stradalnici, zvani i nezvani… Posebno su zanimljive reakcije novina i novinara za koje nikad ne bismo pomislili da im je stalo do hrvatskog naroda, a sada suze rone zbog teške sudbine naših sunarodnjaka u susjedstvu. Tako, primjerice, novinar Robert Bajruši u članku pod naslovom „S kim je to i na kakvoj proslavi u Banjoj Luci bio Čović“ (Jutarnji list, 9.1.2019.) samouvjereno tvrdi: „Tko zna političke prilike, nije iznenađen Čovićem, iako su najveće žrtve etničkog čišćenja u Republici Srpskoj upravo Hrvati, kojih je na tom području prije 9. siječnja 1992. živjelo 220.000, a danas je ostalo manje od 10 tisuća ili jedan od nekadašnjih 25.“ Nekoliko redaka dalje, u istom članku, Bajruši  prenosi objavu saborskog zastupnika Arsena Bauka (SDP) na Facebook-u, koji kaže da „predstavnici hrvatskog naroda (legitimni ili legalni) ne bi trebali sudjelovati u proslavama takve vrste, ako ni zbog čega onda zbog 135 tisuća protjeranih Hrvata.“ Čita li novinar Jutarnjeg lista svoje članke ili samo tipka gluposti po zadatku? Ništa bolje ne ponašaju se ni političari; bivša kandidatkinja za hrvatskog člana Predsjedništva BiH Diana Zelenika (HDZ 1990.) „Podsjetila je i kako je na području Banjolučke biskupije od prijeratnih 220 tisuća Hrvata sada ostalo njih tek oko 8 tisuća te kako ni oni ne mogu birati svoje legitimne predstavnike u vlasti…“ (index.hr) Kad bismo pronašli i sve ostale izjave na tu temu, prosječan čitatelj vjerojatno bi ostao zbunjen tolikom količinom različitih brojki koje mu se nude. Zašto je tome tako?

Ispravka netočnog navoda

Već je postalo zamorno ispravljati sve pogreške koje se u „našim“ sredstvima priopćavanja nesmetano šire, ali evo ipak nekoliko podataka za one koje doista zanimaju razmjeri stradanja Hrvata u BiH. Ponajprije, treba znati da je RS u vrijeme rata obuhvaćala znatno veći teritorij (oko dvije trećine BiH) nego što je dobila mirovnim sporazumom u Daytonu. U oslobodilačkim operacijama Hrvatskih snaga (HV i HVO) 1994/1995. godine vraćena su mnoga područja koja su dotada bila pod srpskom okupacijom (Kupres, Jajce, Dobretići), a naknadno su, dejtonskim sporazumom, Federaciji pripali  Odžak i srpski dijelovi Sarajeva (Ilidža, Ilijaš, Vogošća …) pa su se protjerani Hrvati mogli u većem broju vratiti i na te prostore. Ukratko, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na području današnje RS živjelo je oko 144.000 Hrvata. U prvim godinama nakon rata u srpskom entitetu je, po optimističnim procjenama, ostalo živjeti tek desetak tisuća Hrvata, što bi značilo da je ukupan broj protjeranih iz RS u današnjim granicama bio oko 135.000 ljudi (što, začudo, spominje i Arsen Bauk!) Ako pribrojimo Hrvate s naknadno oslobođenih područja, onda se broj protjeranih Hrvata iz ratnih vremena može povećati na otprilike 190.000. S navedenim brojkama neprestano se licitira; oni koji težište bacaju na srpsku agresiju i  opasnost od velikosrba trabunjaju o 220 tisuća protjeranih Hrvata. Oni koji se više plaše Muslimana tvrde da je muslimanska vojska, tzv. Armija RBiH, protjerala više Hrvata nego Srbi. Istina je negdje između, pa radi lakšeg snalaženja možemo slobodno reći da su i Srbi i Muslimani protjerali podjednak broj Hrvata, odnosno svaki po dvadeset posto ukupne hrvatske populacije u BiH. Doduše, po genijalnim zaključcima haškog suda, Hrvati su i sami sebe protjerivali, pa bismo možda trebali istražiti i tu kategoriju „protjeranih“, te smanjiti teret krivnje za etničko čišćenje Srbima i Muslimanima?!

Srpsko-muslimanska ugroza prema popisu iz 1991.

Iako Hrvati u BiH vrlo dobro znaju tko im u ovom trenutku, a i dugoročno, najviše ugrožava opstojnost, u Hrvatskoj je stanje nešto složenije. Mnogi građani, pod dojmom nedavne jugoslavensko-srpske agresije, skloni su prihvatiti tezu da su Srbi i dalje najopasniji neprijatelj s kojim se treba pozabaviti dok je još vrijeme. S druge strane, pristaše Herceg-Bosne, koji su se posljednjih mjeseci naglo probudili iz zimskog sna, smatraju da glavnu opasnost predstavljaju sarajevski ekstremisti, odnosno Muslimani-Bošnjaci. Mogu li se te dvije oprečne teze nekako pomiriti, ili barem kvantificirati?!

Pođimo od pretpostavke da se stanje u BiH nekim čudom vrati na početnu točku, recimo, na vrijeme uoči rata – 1991. godinu. Prema posljednjem jugoslavenskom popisu stanovništva koji je tada proveden, na prostoru današnjeg srpskog entiteta živjelo je već spomenutih 144.000 Hrvata. Stvarni broj Hrvata vjerojatno je nešto veći (zbog posebnih okolnosti u kojima se popis provodio), pa bismo u tom slučaju broj Hrvata u RS mogli zaokružiti na 150.000, što predstavlja nešto manje od 20% ukupne hrvatske populacije u BiH uoči rata. Budući da u srpskom entitetu stvarnu vlast obnašaju isključivo Srbi, dok Hrvati i Muslimani-Bošnjaci služe kao multietnički ukras, moglo bismo zaključiti da velikosrpska politika ugrožava svakog petog Hrvata u BiH. Doduše, netko bi mogao primijetiti da Srbi i dalje imaju pretenzije na neke hrvatske prostore u Federaciji, npr. enklave u Posavini, Drvar ili Neum, no, malo je vjerojatno da bi išta od toga pokušali osvojiti silom i bez saveznika na terenu.

Kao poseban slučaj možemo izdvojiti posavsku općinu Brčko, koja je nakon rata arbitražnom odlukom izdvojena u zaseban distrikt (tzv. „Brčko Distrikt BiH“), pa kao takva predstavlja kondominij Federacije i RS. U Brčkom je 1991. živjelo 22.252 Hrvata, ili 3% ukupne hrvatske populacije. Zbog specifičnog položaja brčanskog distrikta, u kome su sva tri naroda na papiru ravnopravna, tamošnje ćemo Hrvate izostaviti iz ove analize.

Na prostoru današnje hrvatsko-muslimanske Federacije 1991. godine živjelo je 595.000 Hrvata, a uzmemo li u obzir i nepouzdanost popisa, stvarni broj zasigurno je nadmašio 600.000. Budući da u Federaciji hrvatska borba za ravnopravnost traje već skoro 20 godina, mogli bismo slobodno reći da Muslimani-Bošnjaci  svojom ekstremističkom politikom ugrožavaju 78% svih Hrvata u BiH. Ovaj zapanjujući podatak mnogi u Hrvatskoj ne znaju niti žele znati! Naravno, brojnost Hrvata u Federaciji ne može biti jedini kriterij za raščlambu njihove ugroženosti, ali je sasvim dovoljna da svaki dobronamjeran Hrvat shvati što su naši nacionalni prioriteti. Kako god okrenuli, bez uspješnog suprotstavljanja muslimanskom ekstremizmu hrvatski narod u BiH nema budućnosti. Oni koji to ne shvaćaju bolje da se i ne bave politikom!   

 

Dinko Pejčinović/Hrvatsko nebo

 

     

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.