Dočekasmo i posljednju nedjelju u crkvenoj godini kojom zaokružujemo 34 nedjelje u godišnjem hodu s Bogom i promišljanju o svome odnosu i vjernosti prema istom tom Bogu, Stvoritelju svega i vrhunskom vladaru kojemu se trebaju klanjati sva bića.

Uvod u pokajnički čin

Posljednja nedjelja u crkvenoj godini, svetkovina Isusa Krista, Kralja svega stvorenoga, najizravnije nas poziva na razmišljanje o istinskom kraljevstvu, istinskoj domovini u kojoj vladaju istinske vrijednosti koje počivaju na istini koju objavljuje Sin Čovječji, Isus Krist. Put u to kraljevstvo kojemu je na čelu kralj, vladar koji drži do svoga naroda, njegov zaštitnik i njegov predvodnik koji iz ljubavi prema svojim odanima spremno zalaže svoj život za dobrobit svih, put je kojim je kročiti svakom čovjeku koji u nutrini svoga srca traži Boga istine, pravde i dobrote. Isus je taj Svevladar u čijoj je vladavini služenje drugima iz ljubavi na prvom mjestu. Uputimo se zajednički prema tom kraljevstvu gdje nema tiranije, podaništva i vrhovništva, prema kraljevstvu u kojemu ćemo čista srca prihvatiti sve ljude koji traže Boga.

Kraljevi, kraljice, zvjezdice

Ljudski pojmovi kraljevanja, kraljevstava i kraljeva ne mogu dokučiti istinski smisao Kristova jedinstvenog kraljevstva. Na društvenoj sceni, istina nerijetko, i na crkvenoj koja je također integralni dio i društvene, pojavljuju se kojekakve samoproklamirane zvjezdice, kraljice i kraljevi čiji je život savršeno kraljevsko ništavilo, kreativna destrukcija i beskrupulozna budalaština koja dalekosežno ostavlja tragične posljedice na duh čovječanstva, na moralno stanje društva i pojedinaca, ali i te kako i onih koji se vjernicima zovu. Ono što je još tragičnije jesu njihovi obožavatelji i nasljedovatelji (nažalost i vjernici) koji bez trunke samokritičnosti i kritičnosti uopće u takvima vide uzore, ideale i osobe vrijedne divljenja. Iz tog razloga provode sate, dane, mjesece i godine pred televizijskim ekranima punim ispraznosti, facebook stranicama ispunjenim virtualnim utopističkim nihilizmom, internetskim portalima prepunim senzacionalno jadne i tmurne frazeologije ili pak listajući požutjele dnevne tiskovine koje su odavno prestale biti u funkciji istinitog informiranja koje izgrađuje i nadahnjuje. Bijeg u virtualnu stvarnost u kojoj je sve savršeno i idealno, u svijet perfekcionizma u kojemu nema bolesti, starosti i nestajanja, u svijet u kojemu sam ja ono što nikada neću biti jer znam da lažem samomu sebi pa tu laž želim podijeliti i s drugima, bijeg je od istine, istine o Bogu i čovjeku, bijeg je od istine o samomu sebi, o krhkom, propadljivom i nestabilnom biću koje nikada neće biti vrijedno divljenja jer je istinu zamijenilo laži.

Zašto blagdan Krista Kralja?

Zahvaljujući Katoličkoj Crkvi, a podsjetimo samo da je ona istodobno grješna jer su joj članovi obični smrtnici, ali i istodobno sveta jer je Duh Božji usmjerava i prati, u društvenu stvarnost ulazi svetkovina Krista Kralja svega stvorenja. Već je 90 godina prošlo otkako je papa Pio XI. želio upozoriti da vlast treba služiti rastu i razvitku čovječanstva, a ne vlastitim probitcima. Dakle, od samog nastajanja ideologija fašizma i komunizma bilo je jasno da je riječ o pogubnim sustavima koji će razarati čovječanstvo, što se kasnije i obistinilo istrjebljenjem na desetke milijuna ljudi iz svih nacija i naroda.

Obnavljajući liturgiju, II.vatikanski sabor želi svetkovini Krista Kralja dati cjeloviti smisao tako što će uputiti na dramatiku konačnih vremena, a to je ljudsko ostvarenje i ispunjenje spasenja koje će se dogoditi u vječnosti. U tom smislu je i sav naš govor i razmišljanje o Bogu nedovoljno eshatološki, odnosno ne uspijevamo do kraja dokučiti smislenost transcendentnog jer smo odviše navezani na svoje svakodnevne obveze i poslove. Svi naši planovi i poslovi s kojima ustajemo i liježemo vezani su tijesno uz ovozemaljske stvarnosti jer gradimo kuće, ustanove, crkve, obnavljamo porušeno i oštećeno, a sve manje vremena posvećujemo onoj redovitoj zadaći koja od nas traži da pripravljamo ljude svoga vremena na konačni susret s Bogom u vječnosti. A ljudi našeg doba sve manje imaju vremena, a i želje za Bogom, sve drugo je očigledno važnije. Stoga ova svetkovina Krista Kralja upravo želi podsjetiti na ovu činjenicu te postaje određena prijenosnica prema adventu, koja nam pomaže razmišljati o osobnom životnom odlučivanju i preispitivanju jesmo li utrli stazu koja vodi do konačnog sjedinjenja s Bogom.

Kakav vladar?

Kakav je to Isus kralj i kakvo je to kraljevstvo kojemu je on na čelu? U povijesti Izabranog naroda pronalazimo podatke o tomu da su kraljevi bili uvođeni u službu svečanim pomazanjem što je značilo da su bili posvećeni u Božje ime upravljati narodom. Slično je bilo i u kršćanskoj tradiciji gdje imamo podatke da su kraljevi krunjeni vjerskim obredom, a blagoslovom krune bila je blagoslovljena njihova služba za opće dobro naroda. Smisao kraljevske vlasti izvrsno je opisan u zavjernici hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira kojeg je okrunio papinski legat 1076. u crkvi sv. Petra u Solinu. U njoj piše: „Ja Dimitirije, koji se zovem i Zvonimir, obvezujem se da ću krojiti pravdu…, štititi siromahe, udovice i siročad, odrediti zakonito vjenčanje prstenovanjem i svećeničkim blagoslovom, a sklopljenu (ženidbu) neću dopustiti da se razriješi. Protivit ću se prodavanju ljudi, te ću Božjom voljom biti pravedan u svemu…“ Eh, kad bi se ovih riječi sjetili današnji vladari, mandatari, premijeri, župani, načelnici, biskupi, svećenici, predsjednici… Vidimo, dakle, da se kraljevska vlast vršila svjesnom odgovornošću pred Bogom, a kraljevi su trebali biti pravedni zaštitnici onih koji su bili ugroženi. Ono što se nije zaboravljalo istaknuti bilo je da će i oni Bogu polagati račun o tomu kako su upravljali povjerenim kraljevstvom. Međutim, ono što se pogotovo kroz noviju povijest događalo jesu kraljevi (vladari) koji su kompromitirali svoju službu tako da neki drže da je ovaj naslov „Krist Kralj“ pomalo i staromodan i da bi ga trebalo nadomjestiti nekim drugim. Sjetit ćemo se i Isusovih riječi koje idu u prilog njegovu protivljenju biti kraljem: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta“ (Iv, 19,36). Isus, dakle, nije kralj koji okuplja vojsku, proizvodi razno oružje, postavlja granice, provodi strahovladu i tiraniju. On je kralj koji nije došao imati sluge, nego služiti i dati svoj život kao otkupninu za mnoge ljude. Njegov mandat nije grabež i otimačina (korupcija), nego zahtjev za korjenitim opredjeljenjem koje zadire duboko u dušu i tijelo njegovih odanih sljedbenika. Isus ne grabi pohlepno za zemaljskim smrtnim kraljevstvom, nego daje nebesko. Ugledaj se, ti zemaljski vladaru, u Krista Kralja, ako ti je stalo do časti, slave i vlasti!

Kraljevstva propadaju, Sin Čovječji ostaje

Današnje starozavjetno čitanje donosi nam vizionarski stav proroka Daniela koji nam govori o „Sinu Čovječjem“ čije je kraljevstvo vječno i nikada neće propasti. Danielova knjiga spada u apokaliptičnu literaturu nastalu u 2. stoljeću prije Krista, u vrijeme vladavine sirijskog vladara Antioha IV. Epifana koji je htio nametnuti helenizaciju, a kojoj su se Židovi žestoko protivili te su zbog toga bili i progonjeni. U takvim prilikama Božji anonimni pisac želi biti blizak s progonjenim vjernicima te im pružiti ohrabrenje i potporu preko pisane riječi o nepokolebljivom Jahvinu vjerniku Danielu. Današnji ulomak govori dakle o „Pradavnome“, tj. Bogu Stvoritelju koji „Sinu Čovječjemu“ predaje vlast da mu služe svi narodi za sva vremena. Autoru ove knjige je i više nego poznato da su s društveno-političke scene otišla brojna kraljevstva kao što je babilonsko, medijsko, perzijsko, a slična sudbina će zadesiti i ovo grčko koje progoni Hebreje preko Antioha IV. Epifana. Zato pisac u svojoj viziji govori da više neće biti „zvijeri“ odnosno progonitelja jer će Bog intervenirati preko Sina Čovječjeg. Taj Sin Čovječji je upravo Isus Kristkoji dolazi na oblacima nebeskim, a koji pred židovskim sudištem biva osuđen zbog svog identiteta. Isus je stoga najizvrsniji predvoditelj svih koji su suđeni jer nisu htjeli pogaziti svoje osobno dostojanstvo.

Nada i vjera u Svevladara je utemeljena

Knjiga Otkrivenja ili Apokalipse napisana je vjerojatno oko 95. godine, a njezin pisac je inteligentni kršćanin koji je nakon iscrpljujućeg prisilnog rada u kamenolomu pronalazio vremena pisati u apokaliptičnom stilu kako ga njegovi progonitelji ne bi razumjeli, a da progonjene kršćane u sedam maloazijskih Crkava podrži i ohrabri u vjeri i nadi u konačnu pobjedu svjetla nad tamom, života nad smrću, Boga nad sotonom i svim njegovim sljedbenicima koji progone Crkvu. Njemu su poznati okrutni rimski carevi Neron (54. – 68.) i Domicijan (81. – 96.) koji su bili žestoki progonitelji kršćana jer su u njima vidjeli propast svoje vladavine. Iz tog razloga kršćane su progonili, prisiljavali na najteže radove, zatvarali i ubijali. U današnjem ulomku pisac Otkrivenja naglašava da je nada u Krista utemeljena jer je on svojim životom, smrću i uskrsnućem posvjedočio svoju vjernost i odanost nebeskom Ocu, ali i ljubav prema ljudima. To je razlogom da ga je nebeski Otac predodredio da ponovno dođe u slavi i da s prijestolja zbaci sve silnike i tirane te da uspostavi novo i vječno Kraljevstvo u kojemu će svima biti naplaćeno po njihovim djelima. „Svi će ga gledati“, kaže pisac, „svako oko… i oni koji su ga proboli… jer on je Alfa i Omega… Svevladar.“ Iz ovolike ljubavi prema čovjeku Krist je istinski Svevladar, istinski kralj, istinski Prvak koji može stati ispred naroda. Na narodu je pak da između dva Kristova dolaska izabere i drage volje se opredijeli za njega. Istog tog Krista će gledati i oni koji su ga proboli i opirali mu se, ali i oni radi kojih je bio proboden. Svi će proplakati kada ga vide, jedni od žalosti, drugi od radosti. Izaberi stoga stranu i čim prije se opredijeli i požuri da ne zakasniš jer je svaki dan bremenit vječnošću.

Kralj osuđen jer je nepodoban

„Kraljevstvo moje nije odavde“, odgovara Isus Pilatu u današnjem evanđelju na upit je li on ipak židovski kralj? Podsjetimo se da je Pilat bio namjesnik u Judeji i Samariji od 26. do 36. godine. Imao je „peh“ da je upravo u to vrijeme u Palestini djelovao vrhunski prorok Isus koji je započeo radikalne promjene dotad učahurenih i učmalih ljudskih vrijednosti u političkim, ali i u vjerskim sustavima. Isus je bio nekonvencionalni „provokator“ koji nije želio vladati putem državnih ili vjerskih tijela i institucija kao što je to činio Pilat. On je odviše dobro znao da su ti sustavi prije svega izbalansirani interesi različitih političkih sfera. (Kako ovo podsjeća na današnje sustave tzv. političkog pragmatizma punog interesa i ideologija.) Njega, Isusa, više zanima prava istina o čovjeku i o njegovu nastojanju za istinom, pravdom, ljubavlju, mirom što i čini ključne sastavnice novog, ali i jedinstvenog Božjeg kraljevstva koje niti jedan drugi sustav ne može ponuditi. Naravno, budući da se Isus drznuo ponuditi promjene koje udaraju u srž uhodanih mehanizama vladajućih uhljeba koji ga ničim ne mogu potkupiti ili nagovoriti da odustane od svojih „sumanutih“ ideja, njegova sudbina je zapečaćena. Vidimo ga pred upraviteljem Pilatom gdje čeka osudu zbog svojih postupaka koji nikako ne mogu biti prihvatljivi ni vjerskim glavešinama u Jeruzalemu te ga se oslobađaju na način da ga lažno optužuju da buni narod protiv Rimskog Carstva zbog čega kao nepodoban i biva osuđen te prikovan na križ. Ono što je teško shvatiti jest Isusova ljubav za čovjeka jer on Pravednik biva izveden pred ljudski sud, pun nepravde. Budući da je Pravednik osuđen kao nepodoban, onda je teško očekivati da će ljudski sudovi ikada biti pravedni u svojim pravorijecima. Isus umjesto odgovora o podobnosti nudi Pilatu traženje, a nama vjernicima istraživanje tko bi on bio. I to je njegovo kraljevstvo u kojemu ostvarujemo svoj mandat. Traženje istine o Bogu i istine o čovjeku.

Piše: Mirko Šimić

 

KT/nedjelja.ba/hr/ https://www.nedjelja.ba/hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.