Prilozi o Korskom sudionika virtualnog okupljanja (2)/Šime Letina: Važnost i značenje osobne hrabrosti

Temeljna skupina Hrvatske republikanske stranke, koju je utemeljio godine 1951. u Argentini prof. Ivan Oršanić sa skupinom istomišljenika, organizirala je u subotu 11. studenoga 2023. u prostorijama Hrvatskog domobrana u Buenos Airesu realno-virtualno okupljanje prigodom 40. obljetnice objave prvog izdanja knjige dr. Ive Korskog „Hrvatski nacionalizam”. Donosimo tri prigodna izlaganja iznesena na tom skupu – kao drugo Šime Letine, koji je bio aktivan član Hrvatske republikanske stranke (HRS) u Washingtonu.

Šime Letina: Važnost i značenje osobne hrabrosti

Knjiga dr. Ive Korskog, Hrvatski nacionalizam je zbirka njegovih prvotno objavljenih članaka, koje je on priredio i objavio u dva izdanja, prvo 1983. godine u Argentini, a drugo u slobodnoj Republici Hrvatskoj 1991. u izdanju Nakladnoga zavoda Matice Hrvatske.

Onaj tko želi i hoće shvatiti intelektualnu i idejnu vrijednost knjige i hrvatskog nacionalizma, koji je u njoj opisan, mora dobro poznavati njena autora. Dugi niz godina dr. Korsky je u hrvatskoj emigrantskoj javnosti bio poznat kao vrstan politički pisac i mislilac, pravi hrvatski nacionalista i idejni sljedbenik oca domovine Ante Starčevića i osnivača Hrvatske republikanske stranke, Ivana Oršanića.

Bio je iznimna osoba, čovjek koji je, svojom odanošću hrvatskom narodu i ustrajnim političkim radom za slobodnu, demokratsku i socijalno pravednu državu Hrvatsku, bio uzor mnogima, posebno nama koji smo s njime politički radili kroz stranku.

U svom radu Korsky je bio dosljedan, uporan i edukativan. Bio je više od običnog pisca, koji prikuplja informacije i čitatelju ih podastire na suhoparan način kao objektivnu istinu i životnu stvarnost.

Gimnaziju je završio u rodnom gradu Osijeku, a sveučilišni studij u Zagrebu i tu se, kako sam ističe, idejno i nacionalno izgradio u nacionalističkim i katoličkim krugovima koji su procvali u razdoblju između 1935. i 1941. Godine, i u svom velikom dijelu poginuli u obrani Nezavisne Države Hrvatske.

U ovoj knjizi Korsky čitatelja nadahnjuje novim i originalnim mislima i pruža mu ispravno razumijevanje o raznim problemima s kojima su se Hrvati povijesno suočavali.

U 10. poglavlja donio je niz tekstova i u njima obradio važne teme kao što su oslobođenje i sloboda, narodna država, individualna i narodna sloboda, građanska hrabrost, hrvatski nacionalizam, Nezavisna Država Hrvatska (NDH), hrvatska politička emigracija, jugoslavenstvo i  Jugoslavija, Hrvatska seljačka stranka, hrvatski nacionalisti i komunisti, ustaše i partizani, uspostava i propast NDH, utjecaj stranih sila, revolucionarna borba u procesu nacionalnog oslobođenja, Hrvatsko proljeće, Katolička crkva, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Hrvatska republikanska stranka.

Korsky pravi razliku između oslobođenja i slobode. Po njemu, oslobođenje je časovita djelatnost u kojoj osjećaji igraju primarnu važnost, jer potiču na djelovanje, dok je sloboda trajno stanje koje mora imati razumski temelj da bi se moglo održati. Osjećaji brzo planu, i kao eksplozija ruše, dok razum polagano radi i izgrađuje. Sloboda je čovjekovo idealno stanje, njegov najsavršeniji životni oblik, ali mu nije dana na tanjuru. Dana mu je samo sposobnost da je spozna i da je mukotrpnim radom ostvari. Oslobođenje mogu ostvariti i oni koji ne znaju što je sloboda, ali slobodu izgrađuju samo ljudi koji su je u sebi proživjeli. (Ivo Korsky: Hrvatski nacionalizam, 1983., str. 12.)

U obrani slobode i građanskih prava, Korsky ističe važnost i značenje osobne hrabrosti i smatra je vrlinom koja omogućuje promjenu i napredak u društvu, te važan uvjet i temelj slobode i zato je autokrati i diktatori ne dopuštaju.

Nacionalizam koji Korsky zagovara utemeljen je na međunarodnom pravu i priznanju da svaki narod, bez obzira na njegovu brojčanost, ima pravo uspostaviti svoju državu.

Taj nacionalizam mora biti u službi i obrani hrvatskih interesa, u skladu s ljudskim i građanskim pravima, otvoren dobronamjernoj kritici demokratskog svijeta, ali ne može i ne smije biti kozmopolitički, tj. u službi stranaca. On nije reakcionaran, nego napredan, jer se bori za cijelu zajednicu, a ne samo za jedan dio naroda.  Pojavljuje se i jača u razdobljima narodne opasnosti. Kao primjer Korsky naglašava da se “nacionalizam 1935. godine pojavio u Hrvatskoj kao pobuna protiv jugoslavenskog nacionalizma, utjelovljenog u kralju Aleksandru, srpskim četnicima, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i hrvatskim renegatima većinom okupljenim u Jugoslavenskom sokolu” (str. 143.)

Zahvaljujući njegovoj privrženosti republikanskoj ideji Ivana Oršanića i njegovu vodstvu u Hrvatskoj republikanskoj stranci, HRS je u emigraciji bio spojnica između starijeg (desetotravanjskog) naraštaja i pripadnika poslijeratne generacije koji su bili odani nacionalističkim mislima Ante Starčevića i Oršanićevoj ideji suverene i demokratske države Hrvatske.

Koliko je cijenio rad, borbenost i žrtve mladih i novodošlih emigranata vidi se iz njegovih sljedećih misli.

Citiram: “Svatko tko je stupio u dodir s novim hrvatskim naraštajima osjeća u njima svježinu borbenosti. Njih ne mori nikakva prošlost, nego su puni budućnosti, puni vjere u uspjeh, dakle puni onog desetotravanjskog duha koji smo nosili i mi stariji do pobjede.”  (str. 122.)

Iz svakog njegovog javnog nastupa, govora, intervjua, potpisane izjave i objavljenog teksta izbija logičnost, ozbiljnost i odgovornost prema čitalačkoj publici i hrvatskom narodu, koji je bio glavni razlog i svrha njegovog polustoljetnog političkog rada. Predajući knjigu javnosti, Korsky ističe: “Osjećam potrebu položiti račun hrvatskoj javnosti za ono što sam zastupao tijekom svoga djelovanja u javnom životu”. 

Bio je ponosan na svoju prošlost i pripadnost nacionalističkom ustaškom naraštaju koji, kaže Korsky, nije bio ni totalitaran ni fašistički, kako to ističu neprijatelji, nego je bio duboko slobodarski.  Korsky smatra da je taj naraštaj bio dosta raznovrstan i da je u njemu  slobodarski poriv, uz bezuvjetno zastupanje prava hrvatskog naroda na nezavisnost, bio glavna značajka i jedina politička spojnica.

U opisivanju naroda Korsky odbacuje definiciju po kojoj je narod “zajednica krvi”. Narodom smatra povijesno oblikovane skupine koje žive na određenim geografskim prostorima koje povezuje osjećaj zajedničke pripadnosti.

Znao je da nema sto postotno čistog naroda i da u današnjoj Hrvatskoj, uz većinski hrvatski narod, žive i razne nacionalne manjine, koje moraju biti jednakopravne s većinskim hrvatskim narodom. Dakle ne smiju biti zapostavljene, ali isto tako ni povlaštene.

Smatrao je da je slobodna i neovisna država uvjet narodne slobode, ali je pritom isticao da u slobodnoj i pravnoj državi i pojedinac (hrvatski državljanin) mora biti slobodan i pravno zaštićen. S pravom je isticao da je samo Srbija država srpskog naroda i da Srbi izvan nje ne mogu imati svoju narodnu državu.  Upozoravao je da “Srbi u Hrvatskoj moraju shvatiti da ne mogu živjeti u zemlji (tj. u Hrvatskoj) kao izraz tuđinske, ugnjetavačke vlasti.” (str. 75)

Držao je da prava hrvatska vlast ne smije dopustiti stranim državama da koriste pripadnike svojih nacionalnih manjina za rušenje ili ograničenje hrvatske suverenosti, narušavanje mira i reda u hrvatskoj državi.

Njegovi jasni i odmjereni stavovi u isticanju narodne slobode, ljudskih i građanskih prava, opravdavali su njegov politički zahtjev za ostvarenjem hrvatske države i isticanje ispravnoga nacionalizma u obrani hrvatske državne suverenosti. Smatrao je da poštivanje ljudskih i građanskih prava etički opravdava i obogaćuje hrvatski nacionalizam.

Korsky odbacuje jugoslavenstvo i jugoslavenski federalizam, jer u njima vidi diktaturu i nametanje velikosrpske hegemonije nad hrvatskim narodom. Smatrao je da su za Hrvatsku jednako bili štetni i opasni beogradski unitarizam prve Jugoslavije i Titov federalizam druge Jugoslavije.

Opisao je razliku između Strosmayerove i Starčevićeve politike i hrvatstva. U Strosmayerovoj politici Hrvati i hrvatstvo su nebitni, dok su u Starčevićevoj politici bitni i važni.

Strossmayer je zastupao politički i vjerski globalizam i kroz njega je nastojao ostvariti crkveno jedinstvo hrvatskih katolika i srpskih pravoslavaca, dok je Starčeviću bila primarna narodna sloboda koju hrvatski narod može ostvariti samo u neovisnoj, slobodnoj i demokratskoj državi i zato je starčevićanstvo postalo ispravna i važna hrvatska ideologija, koju i danas prihvaćaju i ističu Hrvati kojima je stalo do Hrvatske.

Kao pripadnik starčevićanstva, Korsky je uporno i dosljedno zastupao pravo hrvatskog naroda na uspostavu države Hrvatska, dok je sve druge državne kombinacije, u koje se nastojalo uključiti Hrvatsku, smatrao prevarom.

Opisao je potrebu i opravdanost uspostave NDH, te uzroke njene propasti. S pravom je isticao pogrješke onih koji su Desetom travnju  pripisivali ideološko obilježje i strani utjecaj. Smatrao je da učesnici Desetotravanjske revolucije nisu imali nikakvu ideološku vanjsko-političku orijentaciju, nego isključivo čvrstu volju da se Hrvati oslobode Jugoslavije i da slobodno žive u svojoj državi. (str. 118)

Po njemu hrvatski nacionalisti su bili predvodnici u uspostavi  Nezavisne Države Hrvatske. Pristaše Jugoslavije su ih proglasili fašistima, a NDH fašističkom, kako bi opravdali njezino rušenje i uspostavu Jugoslavije.

Dio vodstva Hrvatske seljačke stranke, dr. Juraj Krnjević, dr. Jure Šutej i dr. Ivan Šubašić svojim sudjelovanjem u izbjegličkoj Jugoslavenskoj vladi u Londonu otvoreno je stao na stranu Jugoslavije i protiv NDH, dok su komunisti bili po strani sve dok Njemačka nije napala Sovjetski Savez.

Iako je, doduše, u početku među komunistima u Hrvatskoj bilo pojedinaca koji su bili protiv Jugoslavije, vodstvo Komunističke stranke je bilo pod utjecajem srpskih i crnogorskih komunista, čiji su stavovi u pitanju Jugoslavije bili identični sa stavovima beogradsko-srbijanske čaršije.

Pri koncu rata, u sudbonosnim trenutcima, na međunarodnim forumima, na kojima su velike sile donosile važne odluke o budućnosti europskih naroda i država, Hrvatsku i Hrvate su predstavljali jugoslavenski komunisti, koji su bili protivnici hrvatske države i hrvatstva.

I zato Korsky s pravom tvrdi da su liniju jugoslavenstva i Jugoslavije jednako zastupali predstavnici Hrvatske seljačke stranke u Londonu i hrvatski komunistički partizani u domovini i da su jedni i drugi odgovorni za propast NDH i uspostavu komunističke Jugoslavije.  Uz sve to Korsky je bio spreman politički surađivati i raditi sa svima koji su željeli ostvariti novu slobodnu i demokratsku Državu Hrvatsku.

Korsky priznaje da je u obrani NDH i Hrvatska strana pravila zločine nad nevinim ljudima, ali smatra da se ti zločini ne mogu usporediti sa zločinima koje su jugokomunisti počinili ne samo u vrijeme rata nego i kasnije u miru u komunističkoj Jugoslaviji, od 1945. do 1990. godine. Smatra da su se hrvatski nacionalisti, priznanjem vlastitih pogrješaka i zločina, suočili s vlastitom prošlošću i prihvatili svoju odgovornost, dok jugokomunisti nikad nisu priznali ni javno osudili svoje zločine.

U opisivanju hrvatske emigracije ističe da je ona bila posljedica uništenja NDH i nedostatka narodne i individualne slobode i ljudskih prava u Jugoslaviji. Uništenje NDH različito se odrazilo na Hrvate koji su morali napustiti domovinu 1945. godine. Jedni su nastavili živjeti u nostalgičnom gledanju na prošlost, dok su drugi svladali u sebi poraz i nastavili gledati u budućnost, imajući u mislima uspostavu slobodne i demokratske Države Hrvatske.

Bez obzira na slabosti i razjedinjenost hrvatske emigracije, Korsky je smatrao da je ona ustrajno isticala slobodnu i neovisnu državu i devedesetih godina odigrala pozitivnu i važnu ulogu u rušenju Jugoslavije i uspostavi današnje Države Hrvatske.

U politici Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala, za vrijeme Hrvatskog proljeća, vidio je pokušaj spašavanja Jugoslavije i zato je odbacivao.

U raščlambi Savkine i Tripalove politike, iznio je također i političke stavove Franje Tuđmana, Marka Veselice i Ivana Supeka.

Kroz emigrantsko Hrvatsko narodno vijeće poticao je političku suradnju s predstavnicima Hrvatskog proljeća.

Po svojim mislima o Katoličkoj crkvi, katolicizmu u Hrvatskoj i konfesionalnoj državi Korsky pripada krugu ljudi koji drži do vjere, ali je luči od politike.

Smatra da katolik ne bi smio ulaziti u politiku kao katolik nego kao političar i građanin koji se u svom osobnom životu i vladanju drži “kršćanskih načela”, svjestan da je u svom radu odgovoran dragom Bogu, ali da na političkom polju ne predstavlja Crkvu ni vjeru.

Kao praktični katolik bio je svjestan da u Hrvatskoj uz katoličke Hrvate žive i Hrvati i nacionalne manjine drugih vjera i bezvjerci. I zato čitatelje upozorava da “Hrvatska nije katolička, kao što se to znalo ponekad pogrešno isticati”, nego je zemlja u kojoj ima katolika, muslimana, pravoslavnih, protestanata i ateista.

Njegov je osnovni stav da suvremena država ne može biti konfesionalna, pa ni onda kada u njoj jedna vjera ima apsolutnu većinu.

U opisivanju katolicizma ističe svetački lik i osobnu hrabrost zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca.

“Stepinac je pronio hrvatsko ime po cijelom svijetu, ali to je manje važno od njegova djelovanja u domovini, jer je tamo svojim držanjem pokazao svima da vjera i pravda pobjeđuju unatoč svim tehničkim sredstvima moderne diktature. Sin skromnih hrvatskih seljaka nije se dao zabliještiti ni kardinalskim grimizom, nego je ostao kod svoga stada, vjeran svojem pozivu do zadnjega daha.” (str. 256)

U poglavlju o revolucionarnoj borbi Korsky na poseban način ističe vođu Rakovičke bune Eugena Kvaternika i Husein-bega Gradaščevića, a knjigu završava esejima o HRS-u i njezinu utemeljitelju Ivanu Oršaniću. Oršanića smatra velikim intelektualcem i suvremenim revolucionarnim borcem koji zna da je u političkom radu i borbi za narodnu neovisnost i slobodu potrebna ideja, ali da ideja sama po sebi nije dostatna, jer nije dovoljno samo znati, nego treba i djelovati, a to znači da ideja mora ući u javnost i hrvati se s drugim idejama, kako bi se ostvarila.

Oršanićevo republikanstvo je smatrao najsuvremenijim oblikom hrvatskog nacionalizma.

Svoju knjigu Korsky je završio rečenicom: “Borbom do slobode, žrtvama, izgradnjom, organizacijom, ljubavlju prema svojoj zemlji i svom narodu, postići ćemo ono za čime svi žudimo.”

Hvala i Slava hrvatskom velikanu, dr. Ivi Korskom!

Povezano:

I. Korsky/Hrvatski nacionalizam (knjiga u pdf-u)

Šime Letina/Hrvatsko nebo