Mate Smogovac: Navali narode još malo pa nestalo
Vrijeme:8 min, 20 sec
U Hrvatskoj je u tijeku užurbano stvaranje nacije digitalnih stvaralaca i programera jer u 21. stoljeću sva djeca moraju imati jednake šanse. To nas zajedničkim snagama uče Vrdoljak, Štromar, Divjak, Bakić i njihovi suradnici. Iz toga razloga je MZO, nakon smjene ministra Barišića i uz pomoć hitrog Majetića iz HUP-a odlučno krenuo kupovati desetine i desetine tisuća micro:bit pločica. Nije se ni vodila rasprava o tome je li pločica uopće namijenjena za učenje programiranja, ili tek služi za izvršenje već napisanog programa. To nije bilo važno ‘jer su svi morali što prije’ imati jednake šanse da upoznaju tu micro:bit pločicu, koja i nije bila potrebna da bi se programiralo od kasnih šezdesetih do devedesetih i od devedesetih naovamo. Nije se povela rasprava ni o tome je li bi možda bilo bolje da se dodatno plati baš one profesore koji žive programiranje i zaista znaju (nešto) programirati te rade na sebi. Umjesto rasprave odlučilo se (prema političko medijskoj krilatici) da svi moramo imati jednake šanse.
Za što? Pa da platimo dodatnih šest ili više desetaka milijuna kuna iz naših džepova, da bi se IRIM-ov (osnovan 2012., https://www.fininfo.hr/Poduzece/Pregled/irim/Detaljno/632955 ) projekt STEM revolucija preko noći pretvorio u MZO projekt PROMikro, i da bi u procesu učenja između pametnog profesora koji zna programirati, i djeteta i računala – dodali tu (ne)sretnu micro:bit pločicu. I upravo zbog te ministričine dodatne pločice svi bi postati programeri, pa ćemo zatim svi skupa, ukoliko se još nabave i desetine tisuća tableta i diskova, sretno živjeti u naciji digitalnih stvaralaca.
No je li tome doista tako?
Naravno da ovakva pitanja valja postavljati. Prema javno dostupnim podacima u Zagrebu je programiranje poticano od kraja šezdesetih u MMC-u kraj Kazališne kavane. A Hrvatska država je, da podsjetimo, još u periodu od 1993. do 2011./12 već izgradila sjajan programerski brend uz mnoštvo medalja na programerskim olimpijadama. Neke lokalne sredine su snažno prepoznale važnost programiranja, a Grad Zagreb se počeo tako naglo buditi da su njegovi učenici u tri godine osvojili nevjerojatnih 35 od 36 prvih mjesta na državnim natjecanjima. Na Međunarodnim olimpijadama osvojeno je devet zlatnih, te mnoštvo srebrnih i brončanih medalja, a istaknuli su se i učenici iz Križa, Preloga, Požege, Sl. Broda i mnogih drugih sredina. Prvi plasmani među 30-50% najboljih na svijetu dogodili su se još u Domovinskom ratu prije Oluje, a među 3-5% najboljih svih vremena nalaze se trojica Hrvata iz Zagreba. Tisuće novih mladih programera ušle su u svijet programiranja od devedesetih do sada. Nažalost, mnogi od njih otisnuli su se u bijeli svijet jer im Hrvatska iz raznih razloga nije bila u mogućnosti na vrijeme osigurati poslovne prilike, dok ih je bogati svijet (bez iskustva genocidne agresije) s lakoćom prepoznavao u olimpijskom izlogu.
U to vrijeme prije desetak i petnaest godina pojavili su se i profesori koji su programirali bolje od najboljih osnovaca, i pokazali primjer novim generacijama.
No umjesto identifikacije i stimulacije za takve pametne profesore, ministri su ulagali u takozvanu ‘pametnu opremu’, a i našoj ministrici je izgleda, možda i bez odluke vlade, „bila draža“ nabavka nove opreme! I nitko se nije upitao hoće li svakim novim sličnim investicijama za učitelje i profesore ostajati sve manje novaca. Čini se da se nitko nije upitao ni raspravio o tome je li zaista najisplativiji koncept informatike u školama – uvesti ga što ranije kao zasebni (obvezni) predmet, ili možda treba vrednovati i prepoznati i drugačije modele, i ne napuštati dosadašnji koncept izbornog predmeta dok se dokazano ne pronađe bolji …
Bilo bi zaista vrijedno vidjeti argumente koje bi pokušali dokazati da je u središtu ove reforme ‘što prije to bolje’ bio čovjek, prije svih učenik, a zatim i učitelj – po mogućnosti zadovoljan, ne samo pametnim suštinskim kurikulom, nego i svojom plaćom?
Po ministrici izgleda da to sve i nije bilo važno i da bi možda usporilo gore navedeno ‘što prije to bolje’.
Stoga, navali narode – na micro:bit pločice. Navalite i Vi ministrice i dajte još novaca jer ćete samo tako biti upamćena da ste u škole (i knjižnice) uvela pločice, tablete i diskove. Još malo pa nestalo.
A prema tom „sustavnom“ pristupu, koji iz medija iskače kao ‘teta pašteta’ na kvadrat, već nakon kratkog tečaja, suverenim podučavateljima postaju oni koji su se dragovoljno (?!) prijavili, tehničari, kineziolozi, školski informatičari, no hvala Bogu i poneki matematičar. Srećom da su neki odmah unaprijed znali za epohalnu kvalitetu stem projekta pa su već ‘prvi dan kampanje’ ili prije nego što su se mnogi uspjeli osvrnuti na nju – pohrlili dati potporu i spontano uplaćivali velike iznose .
Uspjeh je bio unaprijed određen i to je uistinu fantastičan primjer. Isto tako se i HUP sam ponudio i odmah pronašao nekih pola milijuna kuna ili više za upravo takvo, za Hrvatsku budućnost presudno, podučavanje. Jer naprosto, nema vremena za čekanje, pa tko voli neka izvoli. Navali školski narode.
„Hakiranjem sustava iz 19. stoljeća, prečicom u 21. stoljeće“, pisalo je na crowdfunding kampanji za micro:bit, postavljenoj na istoj Indiegogo platformi koja je pozivala na prosvjed #Hrvatskamožebolje 1.6.2016.
I eto ga, kada politička krilatica tako kaže, svi moraju imati jednake šanse da probaju ono što bi zasigurno samo vrlo rijetke uistinu i zanimalo.
Zar zaista zato moramo nabavljati „svašta za sve“, umjesto da Vlada ukine PDV na računalnu opremu za školarce, udruge i ustanove. Pa da svatko sam sebi povoljnije nabavlja ono što ga zanima, i što želi i može, a ministri neka štede novce za neki supstancijalni zahvat u obrazovanje, a ne da ga nemilice troše na reformu ili preoblikovanje – i neka konačno krenu identificirati osobito ‘pametne ljude’ u obrazovanju (a mnogo ih je). I dodatno ih nagrađivati.
Volio bih da sam u krivu, no prema postupcima obrazovne administracije ipak se čini da su od ljudi puno „pametnije“ – odnosno od svega očito i trajno najpametnije – „pametne“ investicije. Neka se lova vrti.
Jer obrazovanje će ionako na svojim leđima i dalje iznositi (skriveni) brojni sjajni učitelji i profesori, unatoč sve većim financijskim opterećenjima koje na školstvo stavljaju možda i ‘prepametni obrazovni investitori’ s HUP-om koji im čuva leđa. Obrazovanje će se ionako održati unatoč svekolikim reformatorima koji rade po modelu „kupi ovo – kupi ono“, ili „uvedi ovo – uvedi ono“.
I to što prije, jer nemamo vremena za čekanje (poslije izbora nas možda i ne bude).
TKO JE VUKAO HRVATSKU NAZAD GENOCIDNOM AGRESIJOM?
Vodeći ‘stem revolucionar’ vrlo često je naglašavao svoju suprostavljenost takozvanim crvenima i crnima, no činjenica jest da je dobio potporu od Miletića u Puli i od Ikić Banićek u Sisku. Miletić je prepoznatljiv po zabranjivanju rada hrvatskom pjevaču Marku Perkoviću u Puli, koje zanimljivo korespondira sa svetosavskim priznanjima koje je dobio, a gospođa I. Banićek po zalaganju za velikosrpske istine o Jasenovcu.
Vratimo se malo na onu nespretnicu „navali narode“.
Koji narode? Je li riječ o narodu iz države onih, koji ovu zemlju već 27 godina vuku na dno Europe, kako je nes(p)retno izjavio STEM revolucionar: „Što birate: švedski stil ili ‘teorije’ onih koji ovu zemlju već 27 godina vuku na dno Europe (uspjeli su! – ali mi ćemo se vratiti!). Hoćemo da i u Hrvatskoj svako dijete bude RAVNOPRAVNI građanin 21. stoljeća!“
Tko (smo) to mi koji (ćemo) se vratiti ili tko su to mi koji će se vratiti? I tko je to agresijom iz Srbije vukao tzv. „OVU ZEMLJU“ nazad od 1991. pa do kraja rata 1998.? Je li Hrvatsku vukla nazad upravo ta Srbija s čijim su Ministarstvom prosvete naši STEM-ovci sklopili ugovor?
Bi li Hrvatska, ili kako je oni zovu, „ova zemlja“ poskočila miljama na kvadrat, kada bi joj se isplatila ratna odšteta?
Nije to važno, nemojmo se okretati u prošlost. Micro:bitovi su već u mnogim knjižnicama, što mnogi uvaženi pojedinci prijateljski pozdravljaju.
– Mi krećemo s programom razvoja poduke računarstva u knjižnicama diljem zemlje. Uskoro kreće Zagreb, Glina i Bjelovar. Drago mi je što je baš Sisak prvi – rekao je Nenad Bakić prilikom predaje donacije.
Pročitajte više na:
https://lokalni.vecernji.hr/gradovi/u-sisku-se-micro-bitovi-sad-mogu-iznajmiti-u-knjiznici-7017
Te i takve krilatice su vrlo lako razumljive, pojavljuju se često, pa i same sebi skaču u usta. Ponavlja se „nije važno gdje je tko bio 91., važno je što će biti 2031., dakle okrenimo se budućnosti“. Ali, okrenimo se budućnosti uvijek, osim kada je u pitanju prosvjed #Hrvatskamožebolje, na koji se pozivalo putem iste crowdfunding platforme te dodatnom sličicom na kojoj je pisalo „PITAT ĆE VAS VAŠA DJECA GDJE STE BILI 1.6.2016.“, a od strane zamjenice tadašnje ministrice.
https://www.indiegogo.com/projects/podrska-prosvjedu-hrvatska-moze-bolje#/
Možemo se s pravom upitati jesu li djeca tj. naši školarci u ovom primjeru kampanje, koja je samu sebe bila nazvala #Hrvatskamožebolje, služila tek kao mogući postavljači pitanja u budućnosti o tome tko se i gdje okupljao 1.6.2016., ili su ipak bila u središtu i one i ove „obrazovne pažnje koja je bila toliko brza da nije imala vremena za čekanje“.
Pitanje ostaje, kao i činjenica da je naša recentna reformatorica djeci zaista dala malo lakše papiriće u knjigama, plus tablete i po disk, a sve zato da im torbe budu lakše i „rasteretila“ ih – u dekagramima.
A tko će i kako rasteretiti glave naših školaraca? Pita li i njih itko išta?
Nije važno.
Navali narode, još malo pa nestalo.
Vezano :
Mate Smogovac/Hrvatsko nebo
