Damir Pešorda: Ustaše i partizani

Uobičajilo se u našoj javnosti da se rasprave o ustašama i partizanima optužuje za izostanak brige za važna pitanja suvremenog života hrvatskog društva. Tko god ne zna što bi pametno rekao o problemima koji muče suvremenu Hrvatsku, okomi se na besplodne rasprave o ustašama i partizanima. Pri tomu i sam zaboravi reći kako bi on riješio taj problem koji je, po njegovom mišljenju, zapostavljen uslijed rasprave o ustašama i partizanima. I tako se vrtimo ukrug, a ”ustaše i partizani” ostaju u središtu javnih rasprava, bilo kao izgovor bilo kao stvarna tema sve žučljivije svađe. I o čemu god se razgovor zapodjene, on na kraju nekako dođe do ustaša i partizana.  

  Tako je u emisiji N1 Točka na tjedan mostovka Petra Mandić izjavila: ”Demografija treba biti centar razgovora, a ne ustaše i partizani.” U jednoj vijesti iz Večernjeg lista piše kako je neki Rus u vrtu iskopao ljudsku lubanju, na što mu je njegova supruga priznala da je to lubanja njezina muža kojega je ona sasjekla sjekirom prije dvadesetak godina jer se kući vratio pijan i htio je tući. Među komentarima na članak našao se, naravno, i sljedeći: ”Da se dogodilo kod nas, rekla bi da su kosti tu zakopali ustaše ili partizani”. Draško se Celing u tekstu Dokle ćemo biti taoci vlastite loše prošlosti? u Glasu Slavonije pita: ”Hoćemo li ikada izaći iz tog začaranog kruga? Dokle ćemo ponavljati prisilne rituale poput psihički bolesnog čovjeka i u nerazriješenim prijeporima iz povijesti tražiti izgovor kako bi se izbjegli suočiti s vlastitom budućnosti koja je isključivo u našim rukama?” Čini mi se da se i njemu čini kako bi nam odmah potekli med i mlijeko samo kad bi se ustaša i partizana riješili.

 Je li baš tako? I tko to stalno povlači priču o prošlosti? Ne znam ni za jednoga javnika koji bi se deklarirao ustašom ili fašistom, dok je tma i tušta antifašista. I to, što osobito upada u oči, profesionalnih antifašista, to jest onih koji od svog aktivizma i navezanosti na razne državne i nedržavne fondove koji taj aktivizam podupiru dobro žive. Kad si profesionalni antifašist, onda su ti ”fašisti” neophodni jer ti bez njih propada posao. Upravo toj svrsi služi medijska proizvodnja fašista. No, to je samo jedan dio cijele te priče o partizanima i ustašama, čak, usudio bih se reći, benigniji dio. Drugi dio tiče se duboke raspolućenosti u biću hrvatskog političkog naroda.

  I upravo zbog toga dijela priče o ustašama i partizanima tu stvar treba istjerati na čistac. Hrvatsku stoljećima već muči, ako se tako može reći, hamletovska dvojba. Biti ili ne biti. Postojati kao država ili se utopiti u neku naddržavnu carevinu, diktaturu ili utopiju. Ustaše i partizani su samo zgodne metafore, krinke iza kojih se krije htijenje jednog dijela hrvatskog političkog naroda da Hrvatska bude neovisna država, odnosno htijenje drugog dijela da Hrvatska to ne bude. Kada pažljivo analiziramo komu se sve prišivaju optužbe za fašizam i ustašluk, brzo otkrijemo da se te etikete prije ili kasnije prišiju svakom tko hrvatsku državu drži neupitnim i jedinim prihvatljivim okvirom hrvatske opstojnosti. Ne treba ni govoriti da su oni koji etiketiraju, u pravilu, gorljivi ”antifašisti” i ne baš gorljivi Hrvati.

 Dakle, stvar je prilično jasna: ne rješava se raspravom o prošlosti pitanje ustaša i partizana, jer ni jednih ni drugih odavno već nema, nego se rješava pitanje opstanka i smisla hrvatske države. Zato je to, zapravo, rasprava o budućnosti Hrvatske, a ne o prošlosti. Hrvatska će budućnost biti osigurana tek kada svi građani Hrvatske postanu politički Hrvati, bez obzira na etničko podrijetlo, ideološko ili seksualno opredjeljenje. No, dok mi imamo saborske zastupnike koji do mjesta u Saboru dolaze na lakši način od ostalih zastupnika jer su pripadnici nacionalnih manjina i koji se ljute na konstataciju da su i oni politički Hrvati, Hrvatska neće biti dovršena država, lišena sumnje u pravo na vlastito postojanje.

 Zašto, recimo, hrvatska država ne priznaje pravo na punopravno postojanje Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi? Ne priznaju li na neki način tako i same državne institucije da još jedan narod, uz hrvatski, drže političkim narodom i priznaju mu ekskluzivno pravo na raspolaganje pravoslavljem? Zašto je jedan od prvih poteza Račanove vlasti bilo ukidanje atributa ‘državni’ u nazivu Hrvatskog sabora? Zašto se već gotovo dva desetljeća vodi nesmiljena propaganda obnove Jugoslavije na kulturnom, sportskom i gospodarskom, a nešto uvijenije i na političkom planu? Pa valjda zato što su u ovom društvu i te kako utjecajne snage koje u boljem slučaju nisu previše zainteresirane za hrvatsku državu, a u gorem slučaju žele joj sve najgore.

 Političke elite su iz uvjerenja, ucijenjenosti ili iz lukrativnih razloga, čini se, već kapitulirale pred tim snagama ili im se drage volje priključile. Izgleda da samo inicijative odozdo, iz naroda mogu nešto promijeniti. Stoga i aktualne referendumske inicijative imaju puno veće značenje čak i od samih referendumskih pitanja. Iz tih se inicijativa može iznjedriti snaga koja će promijeniti Hrvatsku na bolje, a, nadam se, i riješiti pitanje ustaša i partizana. Bez toga neće ići.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo