ZORICA VUKOVIĆ: BESPUĆA RATOBORNOG FEMINIZMA

Dvadeset šestogodišnja Amerikanka, feministička aktivistica,  Margaret  Simons  1972. godine dobila je stipendiju francuske vlade za doktorsku disertaciju „Drugi spol“  posvećenu Simon de Beauvoir. Oduševljena, stigla je u Pariz na svoje „hodočašće“, kako ga je nazvala, i požurila na susret s feminističkom ikonom. No, mrvicu se razočarala. Tada šezdeset petogodišnja de Beauvoir nije bila nimalo ono o čemu je Margaret  maštala. De Beauvoir se „doimala starom i izboranom“, jako našminkanih usana, sa svijetlo crvenim lakom na noktima i stalnom cigaretom u ustima. Margaret se pitala jesu li to bili neumjesni ustupci buržoaskoj kulturi? Ipak, sve je to nije spriječilo da traži ispriku za takvo ponašanje i veliča lik i djelo svoje „ikone“.

Sjetila sam se toga gledajući u ponedjeljak 26. 3. 2018. u „Bujici“ prilog o feministici koja je iz jednog stana na Trgu bana J. Jelačića, s  nekolicinom, prosvjedovala protiv prosvjeda. Kako su ti s balkona pravili nered, došla je na vrata policija i tu je starica, umotana krpama, pokazala sve nasilje koje mogu pokazati feministice. Ta sedamdeset-godišnjakinja svoju je ukrpljenost opravdavala menstrualnim poteškoćama. Drsko je izjavila da je ona Vesna Kesić, članica saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Doista, uz Čička i Veljka Miljevića, evo i nje… Hrvatska vidje svakakvih čuda…

Damir Markuš  je o događaju napisao: „Večerašnja Bujica i skraćena moja snimka s likovima na zadnjem katu, Slobodanom i Vesnom s menstrualnim tegobama… Desetak ih je bilo u stanu s trubama i galamom.“

Tko je Vesna Kesić?

Rođena je 1948. u Londonu. Otac joj je bio jugoslavenski diplomat, a majka šefica KPD u Požegi. U tom zatvoru boravila je i službenica Božja Marica Stanković od 1948.-1952., osnivačica svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja.(https://hr.wikipedia.org/wiki/Marica_Stankovi%C4%87)

Kesić je završila psihologiju i sociologiju (evo ih opet!) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavila se novinarstvom. Pisala je za Vjesnik u srijedu, Studio, Danas, Nedjeljnu Dalmaciju, NIN, Mladinu, Peščanik…

Poznata je iz teksta Slavena Letice u Globusu „Vještice iz Rija“,  početkom devedesetih, sa  Jelenom Lovrić, Radom Iveković, Slavenkom Drakulić i Dubravkom Ugrešić.

Tijekom Domovinskog rata, kao većina „vještica“, boravila je izvan Hrvatske, u Sloveniji i Austriji. O tome je rekla: „…a što je s elementarnim ljudskim pravom onoga koji neće i ne želi sudjelovati ni u kojem ratu, pogotovo ne u onome koji slonovi vode nad njihovom glavom?“

Meredith Tax, američka spisateljica i feministička aktivistica je, nakon objave članka u Globusu, u The Nationa iz 1993. napisala kako je „najveći zločin koji su te žene učinile bio taj što su pisale kao individue, a ne kao hrvatske građanke u vrijeme kada je nacionalizam bio najveći prioritet nove države“.

Denis Kuljiš  je u veljači 2008. rekao: „Još nedavno susreo sam na nekom javnom skupu jednu od „vještica“,  Vesnu Kesić. Razgovaralo se o nečem desetom, a onda je na mene povikala: ‘Ma što ima tu govoriti taj Kuljiš, koji je objavio tekst o Vješticama iz Rija!’“ Naime, Kuljiš je devedesetih bio glavni urednik Globusa.

Po proglašenju slobodne Republike Hrvatske „zgadilo joj se novinarstvo“ pa je posegnula za puno unosnijim biznisom: aktivizmom. Inicijatorica je i suosnivačica Građanske inicijative za slobodu javne riječi, Centra za žene žrtve rata (?), Grupe za ženska ljudska prava, B.a.B.e. itd. Surađuje s udrugom CESI, Igorom Mirkovićem…

I počela nam je „soliti pamet“.

Kesić je bila u sukobu s pokojnom pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova Gordanom Lukač-Koritnik. „Problem je u tome što su Vesna Kesić i Milka Marunica (sociologinja) iz svoje sobe pokušavale voditi ured (pravobraniteljice) na svoj način, što nisam dopustila. Kad je to postalo jasno, jedna je dala otkaz, a druga otišla na bolovanje“, ustvrdila je  17.03.2006. Lukač-Koritnik.

U intervjuu Novostima Kesić je rekla: „Prije svega treba do kraja dekonstruirati mit o ‘istinitom’ i ‘objektivnom’  novinarstvu, jer svaki iole dublji uvid pokazuje da takvo nešto ne postoji.“ Zna ona.

Starica, s menstrualnim tegobama, po najavljenom prosvjedu protiv IK, sastala se u Centru za ženske studije s desetak žena (?) 22. 3.. Bile su to: iz HDZ-a – Irena Petrijevčanin-Vuksanović,  (iako nije bila pozvana), HNS-a – Marija Puh (ona koja s 20 čitanja IK nije ništa shvatila), SDP-a – Sabina Glasovac, Glas-a – Anka Mrak Taritaš, Radničke fronte i Nove ljevice – Rada Borić.  

„Katoličke“, ateističke i sekularne aktivistkinje govorile su na konferenciji za novinare Ženske mreže Hrvatske, koju je otvorila Bojana Genov, poručujući kako su žene „postigle konsenzus iznad svjetonazorskih i političkih podjela“. Bile su tu i Neva Tӧlle, Marina Škrabalo (ona koja bi s Baukom sve na sud), Marijana Bijelić (iz ateističke udruge Protagora, čiji je član nokautirao Ružicu Čavar).

One se kao ujedinile: one s desnice i ljevice, „katolkinje“ (?) i ateistkinje, aktivistice i političarke, zajednički su pozvale hrvatski Sabor da ratificira IK  kako bi se prekinulo nasilje nad ženama, jednodušno osuđujući „laži, obmane i mizoginiju“ kojima se protiv toga dokumenta bore „katolički fundamenstalisti i vrh Katoličke crkve“.

„Ne smatram se manje katolkinjom zato što ću podržati ratifikaciju konvencije“, kazala je Petrijevčanin-Vuksanović  doktorica informacijskih i komunikacijskih znanosti. To je ona koja se nasukala na Hrid, pa onda udarila u Most, naletjela na Šandora Juhasa da bi vjerodostojno zaplesala s HDZ-om.

Bila je tu i mirovna aktivistica i feministička teologinja Ana Raffai  koju, i njenog supruga Otta, trenera za nenasilno djelovanje, hvali Autograf. Supružnici Raffai osnovali su udrugu RAND (Regionalna adresa za nenasilno djelovanje). Djeluju i u Centru za mirovne studije.

Ana Raffai je   završila teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, što ne znači da je katolkinja. Jer djela njena govore drugačije.  Naime, dotična teologinja je sljedbenica njemačke teologinje oslobođenja Dorothee Sӧlle (1929.-2003.).  Sölle je bila jedna od najistaknutijih predstavnika „drugog protestantizma“. Kritizirala je ideju Svemogućeg Boga. Pokušala je u svojim spisima povezati svakodnevna životna iskustva (patnju, siromaštvo, diskriminaciju i ugnjetavanje) s teološkim sadržajem. Politički je bila uključena u mirovni, ženski i ekološki pokret. U svom teološkom radu pridonijela je širenju feminističke teologije.

Baš kao i „vještice“ bila je u izbjeglištvu u Švicarskoj od 1991.-1993. Tamo se upoznala s „mirovnim pokretom i nenasiljem“.

Sve jasno! Zato Ana Raffai,  kao teologinja, nastupa za NGO lijevog predznaka, kao pobornica nenasilja. No, Isus nam je ostavio poruku: „Pazite da vas tko ne zavede!“ Mt. 24,4

Sudionice su se u svemu složile i naglasile kako je IK najviši standard zaštite djevojčica i žena od nasilja, te ju je nužno ratificirati i provesti kako bi ta društvena pošast bila zaustavljena.

Koliko to nenasilje dolazi do izražaja vidi se po njihovim javnim  istupima. Tako se uspoređuju sa sluškinjama iz nagrađivanog romana Margaret Atwood, po kojem je snimljena serija. Radi se o distopijskom romanu u kojemu žene izrabljuju muškarci. Protuteža ovom djelu je „Moć“  Naomi Alderman,  isto distopijski roman,  koji opisuje žene koje mogu nauditi muškarcima. „Moć“ govori o brisanju  poznate povijesti. Svijet je okrenut naglavačke jer se samo kod žena pojavljuje električni impuls koji nastaje u novom organu zvanom ‘pređa’, kojim one mogu povrijediti muškarce. Taj efekt pospješuje buđenju moći kod žena i svijet se potpuno mijenja.

Muškarci se počinju bojati žena, a one to  iskorištavaju. Roman prati živote nekoliko likova, od kojih je samo jedan muškarac,  fotoreporter, koji bilježi događaje u žarištima moći širom svijeta.

Nekoliko rečenica iz romana „Moć“:

„Tunde  ga prati kamerom dok pada na tlo, tresući se i gušeći. Zakreće se kako bi u kadru zadržao djevojku dok bježi iz supermarketa. U pozadini ljudi dozivaju upomoć govoreći da je djevojka otrovala muškarca. Udarila ga i otrovala. Ubola ga iglom punom otrova. Ili, ne, da je zmija među voćem, ljutica ili siktavica skrivena u naslaganom voću. Netko pak viče: ‘Ta je djevojka vještica! Tako vještica ubija čovjeka.’

Tundeova kamera vrati se na tijelo na podu. Muškarčeve pete bubnjaju o linoleumske pločice. Na usnama mu je ružičasta pjena. Oči su mu se izvile prema lubanji. Glava mu se bacaka lijevo-desno. Tunde je mislio kako se, kada bi to snimio svojim mobitelom, više ne bi bojao. Ali dok promatra muškarca kako iskašljava crvenu sluz i plače, osjeća kako mu strah šiba kralježnicom. Tada shvati što je osjetio pokraj bazena: da ga je Enuma mogla ubiti da je poželjela. Ne sklanja kameru s muškarca dok ne stigne vozilo hitne pomoći. Upravo ta snimka, kada je postavi na internet, otpočet će cijelu stvar s Danom djevojaka.“

…………………………………………………………………………………………………………………………………………

„Ali, situacija nije bila tako jednostavna za djevojčice. Ne možete ih zadržati podalje jednu od druge. Neke su ljutite, neke zlobne, a sada kad su stvari izišle na vidjelo, neke se natječu kako bi pokazale svoju snagu i vještinu. Došlo je do ozljeda i nesreća; jedna je djevojčica oslijepila od udara druge. Nastavnici se boje. Televizijski stručnjaci govore: ‘Sve ih zatvorite, pod najstroži nadzor.’ U pitanju su, barem koliko svi znaju, sve petnaestogodišnje djevojčice. Ili gotovo sve. Ne mogu ih sve zatvoriti, nema smisla. Ipak, ljudi to traže.“

Kritika navodi: „Ovo je napet i izvrstan roman i preporučujem ga svim ženama, ali i muškarcima. Bez obzira na potencijalne razlike u spolovima, čitajući ovu knjigu doživjet ćete trenutke prosvjetljenja i otrežnjenja, a kad stignete do apokaliptičnog svršetka, ostat ćete iznenađeni i u blagom šoku. Moćna knjiga.“

„Razmislite: što kada bi svaka žena mogla muškarcu zadati nevjerojatnu bol, osakatiti ga, ubiti … Kako bi izgledao naš svijet?!,“ uskliknula je Bojana Radović.

Moram li reći da je i „Moć“  nagrađivani roman?

Malo je čudno da su ove „sluškinje“ iz  Zagreba odabrale ovakav način demonstracija. Stvarno dođe čovjeku da se rasplače nad njihovim distopijskim sudbinama. Samo, imam dojam da one maltretiraju  i zlostavljaju sve nas koji ne dijelimo njihove stavove. Pitanje je: zaslužuju li posebnu zaštitu žene (osobe) koje se ponašaju prema feminističkim ideologijama i koje svoje opasne nakane usmjeravaju prema uništenju muškaraca, a time i čovjeka?

Ove nedoumice nametnuli su „vjerodostojni“ baš uoči Uskrsa. I kako ih nije stid doći u Katedralu pred uskrslog Krista?

Grijeh je kao tama. Mrlje na prozoru, koje je ostavila kiša, vide se tek kad ih obasja sunce. Tako je i sa grijehom. Vidi se tek kad Isusa uvedemo u svoj život.

„Neprotumačiva je tajna ljudska izopačena savjest koja ne dopušta da Bog prodre u nju i da je oslobodi i prosvijetli, nego se radije prepušta bezbožnoj strasti koja traži da se ukloni svaki trag Boga.“ Vlč. Mate Matić

Zorica Vuković /Hrvatsko nebo