Nemogućnost identifikacije s novouspostavljenom hrvatskom samostalnom državom

Ljevičarska novinarka Jasna Babić umrla je prošloga tjedna u 60. godini života. Svaka je smrt po definiciji tužna, ali tužnije od smrti jedne žene, novinarke Jasne Babić, bile su riječi s kojima su ju kolege istomišljenici iz tzv. Hrvatskoga novinarskoga društva ispratili. Njihove suze bile su, dakako, krokodilske s obzirom na to da su ju oplakivali i govorili o nenadoknadivome gubitku zbog odlaska jedne novinarske veličine upravo oni mediji koji su ju redom najurivali iz svojih redakcija zadnjih petnaestak godina. Neupućen čovjek bi se, naime, upitao, pa zašto ju, zaboga, nisu zaposlili u svoje medije ako je tako dobra, nego su je doveli do gubitka dostojanstva i na prosjački štap.

Situacija s tom komemoracijom njezinih drugova pomalo je groteskna i podsjeća na cigana na pazaru koji hvali svoga konja kojega se prodajom uporno želi riješiti. Licemjerje i neiskrenost obilježje su toga pseudoavangardnoga i samoumišljenoga žurnalističkoga svijeta u Hrvatskoj koji je pojam slobodnoga novinarstva sveo na klevetništvo, izmišljanje i prihvaćanje propagandističke uloge protiv Hrvatske. Samo oni mediji i novinari koji su se isticali u apologiji Jugoslavije i zločinačkoga okupacijskog Titova režima te im je misija podržavati odavno osporene velikosrpske laži protiv RH dobivali su i dobivaju sakralnu aureolu nezavisnosti i istinoljubivosti, nagrade i priznanja. I, naravno, pozamašna sredstva, bilo iz proračuna, bilo iz raznih inozemnih izvora. Zbog toga u Hrvatskoj nije ostalo gotovo ni n od novinarstva, osim ako je novinarstvo participacija u propagandnome ratu protiv Hrvatske na zahtjev Sorosa ili nekih drugih političkih centara moći u svijetu.

De mortuis nihil nisi bene! Ali ako se baš nema nešto posebno dobroga reći za pokojne, onda bi svakako bilo bolje šutjeti nego razbacivati se lažnim panegiricima koje svako malo prosipaju ljevičari kada ode netko njihov s ovoga svijeta. I u trenutcima smrti ne znaju se suzdržati od velikih laži. Tako su nedavno u povodu smrti publicista Slavka Goldsteina danima terorizirali naciju nakićenim nekrolozima u kojima su ga predstavljali kao povjesničara, intelektualca i velikana, a nije bio ništa od toga. Bio je nevješti amater bez formalne naobrazbe, čovjek koji je bez znanja publicirao velikosrpske klevete protiv Hrvatske. Njegovi povremeni humanistički bljeskovi u olovnome jugosrpskome razdoblju ne mogu otupjeti oštricu te ocjene.

Novinarstvo i protuobavještajno djelovanje

Pokojna Jasna Babić osim novinarstvom bavila se gotovo i protuobavještajnim djelovanjem te je bila jedna oprvakinja laži u hrvatskome novinarstvu. Njezina velika pogreška bila je kada je prije sedamnaestak godina sudjelovala u kontakt emisiji Hrvatske televizije „Forum“ u kojoj je s istomišljenicima i voditeljem Tihomirom Ladišićem trebala osramotiti i pregaziti sigurnosne službe i njezine čelnike. Nije mogla predvidjeti tijek rasprave pa kad je trabunjala o nezakonitome praćenju i dosjeima protiv novinara, tadašnji šef SZUP-a Smiljan Reljić upitao ju je nije li ona, Jasna Babić, zapravo 1993. godine tajno, šetala Beogradom dok su drugi ratovali za Hrvatsku boreći se protiv agresije istoga tog Beograda. Dakle u doba kad nitko ni teoretski nije mogao u Srbiju, novinarka Jasna Babić posjećivala je agresorsku državu i sastajala se s članovima terorističke skupine Labrador. Uslijedio je njezin šok, ostala je bez teksta, tek je uspjela promucati da ona nije tobože šetala Beogradom, nego je samo sjedila.

Pred čitavom nacijom, a emisiju je gledalo 1.7 milijuna ljudi, novinarka Babić priznala je pokunjeno da je odlazila na tajne seanse u Beograd, a hrvatske su službe to znale. U biti, bio je to njezin novinarski kraj jer je od toga trenutka postala nevjerodostojna i nije se mogla skrasiti niti u jednoj redakciji. Dakako, nastavila je ismijavati hrvatske sigurnosne službe, posebice akciju Zenit u kojoj su hrvatske službe na temelju dokumentacije raskrinkale jednu srpsku obavještajnu mrežu, tzv. Zenit, te nakon Oluje počeli privoditi aktere te mreže. Uz jednoga člana te mreže zaštitnički je stao američki veleposlanik u RH Peter Galbraith, drugi je već bio s kupljenom zrakoplovnom kartom za Australiju, u pokušaju bijega, ali je u zadnji trenutak uhićen na Plesu. Jasna Babić tu je akciju ismijavala kao laž, odnosno kao samosmišljeni scenarij hrvatskih službi.

U podlozi takva djelovanja bila je, naravno, njezina nemogućnost identifikacije s novouspostavljenom hrvatskom samostalnom državom, i to je kronični sindrom svih tzv. ljevičarskih krugova u Hrvatskoj, što je legitimna politička pozicija, ali ne daje za pravo nikomu da izmišlja. I Babićkina mržnja Hrvatske bila je, međutim, jednostavno veća od potrebe za poštivanjem činjenica, istine i profesionalnih kriterija.

Prljava politikantska podvala

Oslanjajući se na Blaškićeva odvjetnika Antu Nobila i njegove deluzije o uroti protiv Blaškića, novinarka Babić je nakon drugostupanjske presude tome generalu od devet godina i njegova puštanja na slobodu objavila knjigu „Urota Blaškić“ u kojoj su naširoko eksploatirane i „dokazivane“ Nobilove tvrdnje o tome da su hrvatske službe navodno uskratile obrani generala Blaškića dokumentaciju te je na prvostupanjskome sudu zato i kažnjen na drakonskih 45 godina zatvora umjesto „pravih krivaca“ koje je navodno Tuđmanov režim zaštitio. Bila je to prljava politikantska podvala na kojoj su godinama jahali mnogi protivnici hrvatske države.

I sam Nobilo je nakon drugostupanjske presude počeo trijumfalno s tom tezom mahati u medijima, a kada ga je prozvani general Markica Rebić tužio, već i prije glavne rasprave Nobilo mu se u sudnici ispričao zbog tih laži. Nobilu se nije bilo teško ispričati jer je postigao cilj, izvukao klijenta iz tamnice, zaradio enorman novac na teoriji o uroti, ali novinarka Jasna Babić, autorica knjige o tome, kao bijedna sluškinja njegove izmišljene urote, postala je tragikomična, bez posla i egzistencije te spala na prosjački štap. Nije znala ili nije htjela znati da je Blaškić zapravo spašen slanjem lažnoga MUP-ova izvješća u Haag u čemu je sudjelovao vrh trećejanuarske hrvatske vlasti. Pa ipak, lijeva joj politička scena za sav njezin entuzijazam na objavljivanju laži i na protuobavještajnome radu, nije ostala dužna.

Kad joj već osigurala unosnu medijsku, eventualno neku uhljebničku poziciju, kako inače nagrađuje sve hrvatske hulje i prokazivače, barem ju je honorirala papirnatim nagradama komunističkoga naziva ne bi li joj podgrijavao ego, kao i sada mitološkim posthumnim panegirikom o nezamjenjivoj novinarskoj veličini. Ne htijući valjda zaostati u patetici svojih prijatelja, lažni domoljub, lažni konzervativac i lažni HDZ-ovac, premijer Andrej Plenković uputio je sućut Hrvatskome novinarskome društvu u povodu smrti Jasne Babić. „Ime Jasne Babić ostat će trajno zabilježeno u hrvatskome novinarstvu“, poručio je Plenković pokazujući zapravo da nema pojma ni o novinarstvu, ni o Jasni Babić ni o tome što se uopće događalo u Hrvatskoj.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo