Šutnja je zlo Z. Miliša : Morbidne igre kao zabava i tražena medijska roba

Nasilja kao zabava i stil života

Godinama upozoravam da nasilje postaje zabava i stil života za sve veće skupine djece i mladih. Percepcija je sve većeg broja djece i mladih da je zabava bolja što su alkohol i droga dostupniji. Današnja su djeca sve sklonija bizarnijim zabavama. Maloljetni nasilnici sve se učestalije zabavljaju življavajući se nad nemoćnima, “čudnim” vršnjacima, životinjama kamenovanjem vozila … “Trendovske” su snimke putem mobitela na kojima mrtvi pijani “dilaju” vršnjacima, šireći svoju “slavu”.

Činjenica je da se djeca i mladi mobitelom sve manje koriste za razgovore, a sve više za maltretiranje drugih (samo)fotografiranje i snimanje (međuvršnjačkog) nasillja. Ovdje izdvajam dvije iznimno opasne zabave mladih. Prva je igra kukavice. Djeca legnu na tramvajsku prugu, a posljednji koji ostane na njoj do dolaska tramvaja postaje pobjednik. Onoga koji je izvan (bizarnog) trenda nazivaju “luzerom”. Drugu “igru” zagrebački srednjoškolci nazivaju swoon challenge. To je novija vrsta “zabave”, u kojoj namjerno izazivaju nesvjesticu “hiperventiliranjem”. Kod izbijanja zraka iz pluća “junaku” pomažu kolege, a sve snimaju mobitelom i to prosljeđuju drugima.

Pitanje je dana kada će u Hrvatsku doći u Europi rašireni happy slapping – ulični napadi skupine na vršnjaka i snimanje premlaćivanja mobitelom, a potom objavljivanje snimke preko youtubea, sve radi radi prikupljanja “likeova”. Hoće li sljedeći trend biti oponašanje američkih srednjoškolaca koji na Facebooku objavljuju vlastito samozapaljivanje? Međutim, u Hrvatsku je došla morbidna igra Plavi kit…

Zabrinjava činjenica da su djeci dostupne internetske usluge koje nude mogućnost komuniciranja s nepoznatim osobama. Takvu uslugu pružaju Ask.fm ili Talk to strangers, s jednostavnom registracijom, a potom razni “anonimusi” mogu nesmetano komunicirati s djecom i odvoditi ih u svijet “paukove mreže”. To je za nastrane osobe tek obična zabava. S druge strane, nezaustavljiv trend među maloljetnicima jesu “lajkovi” na internetskim mrežama, čime misle da izgrađuju ili potvrđuju svoj međuvršnjački status. Sve su učestalije eksplicitne fotografije obnaženih učenica, koje (najčešće) nakon prekida veze, ostavljeni tip prosljeđuje drugima iz osvete ili zabave. Tako diskreditirane djevojčice dodatno postaju izvrgnute ruglu vršnjaka, u komentarima na Facebooku ili Twitteru.

U Hrvatsku je došla morbidna igra Plavi kit. Dvadesetjednogodišnji mladić Philipp Budeikin iz Rusije je od prosinca 2016. pritvoren zbog optužbi da sa svojom opskurnom igrom Blue Whale (Plavi kit) navodio najmanje šesnaest tinejdžerica na sicid. Mjesec dana nakon toga otkriva da dobiva u zatvoru desetke pisma podrške zaluđenih srednjoškolki. I nakon njegova pritvora, skupine koje potiču na samoubojstvo nastavile su se širiti. Priznaviši svoj morbidni čin zločine otkriva da su njegove žrtve ‘biološki otpad’ i tako on na taj način “čisti društvo” od labilnih osoba. “Igru je osmisio 2013. godine u cilju psihološke manipulacije nad onima koji su “visili” na tzv. društvenim mrežama.

Oni koji se navuku na igru dobivaju prve zadatke, od crtanja kita, urezivanja simbola igre “F58” na ruku, dugotrajnih gledanja horor filmova, buđenja (putem alarma na mobitelju) u nočnim satima, ubijnja životinja, samoozljeđivanja (i na kraju) pedesetodnevne “igre” – suicida. Mediji tek nedavo otkrivaju pokušaje samoubojstva povezanih s online fenomenom te patološke igre smrti. “Igra se proširila od Istoka Europe (Ukrajine, Bjelorusije i Azerbejdžana) do Velike Britanije, SAD-a, Španjolske, Brazila….

U jednom od prvih dječjih porno uradaka pod nazivom “Mala Mare”, mladići s kojima je djevojčica snimljena za vrijeme skupnog seksa izjavili su: “Ništa nismo napravili protiv Marine volje, bila je ponosna na snimku i sama ju je drugima pokazivala”. Sada takvi “filmići” postaju trendovski. Mladi priznaju da tako postaju vidljivi i/ili prihvaćeni kod vršnjaka. Dječja pornografija jedna je od najbrže rastućih internetskih industrija, u kojoj se godišnje zarađuje milijarde dolara. Internetske zlostavljače dovodi u sobu žrtve. Pedofili posjećuju “pričaonice” (chat rooms) kako bi naveli lakovjernu djecu da stupe s njima u virtualni ili čak pravi spolni odnos. Jedna od autorica knjige What in the World Are Your Kids Doing Online? navodi primjer kada se u svojoj “pričaonici” predstavila kao dvanaestogodišnja djevojčica. U rekordnom je vremenu dobila poruku od muške osobe da “bi želio s njom započeti privatni razgovor u pričaonici”. Odgovorila je da ne zna kako se to radi, a njezin novi “prijatelj” objasnio je detaljno što treba činiti. Potom joj je predložio da s njim stupi u [virtualni] spolni odnos (B. Melton, S. Shankle, What in the World Are Your Kids Doing Online?).

Uloga medija

Mediji forsiraju jedan način zabave i okupljanja mladih. I dok se javnost godinama terorizira Papaya Summer-festivalom na Zrću ili Ultra u Splitu, mediji sustavno šute o tome kako se desetci tisuća mladih iz (najmanje) pedesetak država svijeta svakoga ljeta okupljaju na desetodnevnom Međunarodnom festivalu mladih u Međugorju, jer tu nema Sodome i Gomore. Fra Ante Vučković, prodekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu i član Organizacijskog odbora dvadesetpetogodišnjeg Mladifesta u Međugorju, osvrnuo se na razlike između okupljanja mladih na tim dvjema destinacijama. “Da sam novinar, otišao bih na Ultru u Split i na Mladifest u Međugorju te usporedio što se događa na jednom mjestu, a što na drugom. Pitao bih mlade što ih okuplja, što ih drži zajedno, koji su rezultati na kraju dana, na kraju programa i kakvi su učinci na ljudima s kojima se susreću jedni i drugi… Pretpostavljam da se primjerice za Ultru ne postavlja pitanje zašto se tamo mladi okupljaju, kao da je to po sebi razumljivo, a postavlja se za Međugorje, kao da je to neobično i neočekivano, što govori o našim ‘predsudovima’ o mladima” (portal Dnevno. hr od 18. kolovoza 2014.).

Na internetskim stranicama objavljuju se uvrede i klevete, širi govor mržnje, rasistički i seksistički komentari nebrojenih anonimusa, što se naziva “slobodom medija”. Najposjećenije postaju pornografske stranice sa scenama mučenja. “Seksualna bešćutnost i emancipacija postaju istoznačnice.” (C. Hedges).

U Hrvatskoj se pretjerano velik prostor u medijima daje suicidima, osobito (etički nedopustivo) djece i mladih. Goethe svjedoči da je “Patnje mladog Werthera” pisao “nesvjesno” te se tako oslobodio strahova, pa i poticaja na samoubojstvo, koje je “izlio” u to svoje veliko književno djelo. Njegov “impuls” prešao je na čitatelje, koji su imali takvih problema, što je rezultiralo nizom samoubojstava mladih pa je roman bio zabranjen.

Suzanne Collins jedna je od najčitanijih američkih spisateljica. U njezinom najprodavanijem (futurističkom) romanu Igre gladi a potom i u (istoimenom) filmu opisuje se dvadesetčetvero tinejdžera koji sudjeluju u igri ubijanja vršnjaka-protivnika, dok gledatelji (na malim ekranima) tu krvavu arenu i masakre – budno prate. U “Igrama gladi” ciljna publika filma jesu tinejdžeri. Dopušteno pravilo igre je: Možeš ubijati da bi preživio i pobijedio! To je najokrutniji i najekstremniji medijski prikaz reality showa.

Na internetskom portalu www.monitor.hr prikazan je u listopadu 2010. prvi slučaj online vješanja dvadesetjednogodišnjeg studenta u Švedskoj. Nekoliko njegovih (virtualnih) “prijatelja” znalo je za njegovu namjeru, no nisu ništa učinili kako bi spriječili tragediju. Policija je zatvorila tu mrežnu stranicu tek nakon što su se pojavili patološki komentari u povodu toga čina, kao, primjerice: “Ako je ovo vješanje pravi suicid, zašto nema krvi?”, “Ima super majicu!” Ni u jednom komentaru nije bilo nimalo suosjećanja. To je krajnje morbidno – kada se suicid doživljava (u komentarima) kao zabava. Slovenski list Delo objavio je tekst pod nazivom “Mediji ubijaju, zar ne?” novinarke Milene Zupanič.

Jednom me pozvala izvršna direktorica Slobodne Dalmacije na skup stručnjaka o kvaliteti tih dnevnih novina. Kada sam obrazložio svoja tumačenja, obratila mi se riječima: “Profesore, da sam znala da ćete tako loše govoriti o našim novinama, nikada vas ne bih zvala”. Dodala je kako čitatelji žele teme o nasilju, spletkarenju, “žutilu i crnilu”. Pitala me što imam komentirati na tu činjenicu? Odgovorio sam kratko: “Zamislite da sam optužen za dilanje droge i da me sudac upita, prije završne presude, imam li što kazati sebi u obranu: ‘Poštovani gospodine, čudim se što su me priveli, a Vi mi sada sudite. Ja samo dajem mladima ono što oni žele!’“

Dokumentarni film dostupan na internetu pod nazivom “College boy”. Taj šestominutni film prikazuje vrhunac međuvršnjačkog maltretiranja i šuteću većinu. Takvi i drugi poučni i šokatni primjeri današnjeg bešćutnog svijeta upućuju na alarmantno stanje koje se nažalost nastavlja, a crne kronike medija pune novih tragedija. Slučajnost? Da za budale.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/ http://www.hkv.hr/HKV/Hrvatsko nebo