Mile Pešorda : ČLANICAMA & ČLANOVIMA DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA UPRAVNOMU ODBORU DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

ČLANICAMA & ČLANOVIMA DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
UPRAVNOMU ODBORU DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

– Prijedlog za žurno održavanje plenuma Društva hrvatskih književnika
o hrvatskome jeziku danas i sutra u Republici Hrvatskoj i izvan Republike Hrvatske,
u svjetlu obilježavanja 50.obljetnice DEKLARACIJE O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOGA KNJIŽEVNOGA JEZIKA  i moralne obveze i deržanstva hrvatskih književnika da primjereno odgovore na parapolitičku srbohrvatsku anti-DEKLARA CIJU, rođenu iz zloduha “istrage” i knjige popovićevskoga “Durieuxa” Jezik i nacionalizam;

-Prijedlog za podizanje spomen-ploče u DHK o pedesetoj obljetnici povijestnoga glasa DHK za Deklaraciju..
Poštovane kolegice & poštovani kolege članovi Društva hrvatskih književnika & cijenjena Upravo DHK,
prije pola stoljeća hrvatski su književnici, okupljeni u svojoj povijestnoj strukovnoj udruzi Društvu hrvatskih književnika (u tome času, genitivnom, Društvu književnika Hrvatske!), glasovali u Zagrebu za Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, koja je suverenitetno i presudno uspravila slobodarski hrvatski narod i hrvatske državljane kojima je Hrvatska domovinom u civilizacijskoj obrani jedine na svijetu kuće hrvatskoga bitka i slobode – hrvatskoga jezika.
Nepune četiri godine poslije zagrebačke, a u nastavku iste hrvatskoproljećarske književne intelektualne borbe za slobodu i višeglasje, odnosno za nacionalnu i kulturnu suverenost hrvatskoga naroda i njegovu ustavnu i stvarnu jednakopravnost s druga dva naroda u Bosni i Hercegovini – Srbima i Muslimanima / Bošnjacima -, nastala je druga povijestna deklaracija o hrvatskome jeziku, sestrinska svojoj slavnoj zagrebačkoj predhodnici, SARAJEVSKA DEKLARACIJA O HRVATSKOM JEZIKU od 28.I.1971., koju sustvorismo i objavismo sedmorica nas hrvatskih književnika: Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Stanko Bašić, Vladimir Pavlović.

Nakon suverena tridesetosvibanjskoga izlazka hrvatskoga naroda godine 1990. na povijestnu pozornicu svijeta , zagrebačka je Deklaracija dobila pravo građanstva, doživjevši puno priznanje kao slobodarski simbol odpora drevnoga naroda “knjižtva i mača”.onima koji neobarbarski nalegoše na jezik hrvatski zatirući mu ime i sime, egzistenciju i esenciju. Sarajevska Deklaracija o hrvatskome jeziku još nije, za razliku od zagrebačke, dobila pravo građanstva u domicilnoj državi Bosni i Hercegovini i o njoj se u medijima i dalje šuti.

U blijedome svjetlu obilježavanja pedesetogodišnjice epohalne Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika i pod dojmom tame i progona nad Sarajevskom deklaracijom o hrvatskom jeziku od 28.siječnja 1971. i nad hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini, zabrinjava činjenica da u nas nije prepoznata parapolitička ozbiljnost i memorandumska sveobuhvatnost p r o j u g o s l a v e n s k e srbohrvatske DEKLARACIJE O ZAJEDNIČKOM s-h-b-c JEZIKU., zapravo anti-DEKLARACIJE naime drzovito objelodanjene uz 50.obljetnicu znamenite zagrebačke DEKLARACIJE O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOGA KNJIŽEVNOGA JEZIKA. A sami čin “usvojanja” neke deklaracije o “zajedničkom jeziku” u Sarajevu, u kojemu se javno i masmedijskopolitički udarno progoni hrvatska riječ kao “proustaški jezik” (kako je to “izbrušeno šovinistički” izrazio sarajevski književnik i akademik ANUBiH Abdulah Sidran, u svome antihrvatskome medijskopolitičkome etiketiranju i nacificiranju dviju osamljenih častnih govornica hrvatskoga jezika na javnoj televiziji Federacije Bosne i Hercegovine) i onemogućuje suverenomu i konstitutivnomu hrvatskomu narodu uspostaviti vlastiti hrvatskojezični radiotelevizijski “kanal” na državnoj razini BiH, najviše govori o cinizmu i kusturicizmu zakulisnih režisera jedne političke predstave koji bi da vrate kotač povijesti natrag u takozvanu “Serbobalkaniju” i zlodoba “ubijanja”, u ime njihova “zajedničkoga jezika” koji ne priznaje tisućljetni jezik hrvatski, književnika i pjesnika Kamenoga spavača Maka Dizdara i tolikih drugih.

Sa željom da se spomenuto ignoriranje i prešućivanje nadiđe pokretanjem dialoga i doista otvorena razgovora zasnovana na samopotvrđivanju hrvatskoga nacionalno-civilizacijskoga identiteta i tisućljetne samosvojnosti hrvatskoga knjižtva i kulture stvarački inkorporiranih u duhovni svijet Zapada, uvjeren da se samo tako učinkovito i trajno mogu zaustaviti i izkorijeniti jugototalitaristička nagnuća i protuustavna navijanja, koja idu za uzdrmavanjem doma i domovine hrvatskoga čovjeka i naroda – hrvatskoga jezika kao hrvatskoga i demokratske države Republike Hrvatske, predlažem članicama i članovima DHK i našemu Upravnomu odboru Društva hrvatskih književnika da se ovdje i sad, hic et nunc, sazove p l e n u m Društva hrvatskih književnika posvećen hrvatskomu jeziku danas i sutra u Republici Hrvatskoj i izvan Republike Hrvatske i 50.obljetnici povijestne Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, kao i ovoj najnovijoj anti-Deklaraciji, svojevrstnomu (ovoga puta “zajedničkomu” a ne kao nekoć samo srbijanskomu), “PREDLOGU ZA RAZMIŠLJANJE”, podpisnici kojega kao da drže da Hrvati i nisu narod, da Republika Hrvatska nije suverena i samostalna država.

Ohrabrujuće bi bilo ako bi se naše Društvo (s Upravni odborom na čelu), budući legitimnim baštinikom ne samo krležijanske Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika nego i BAŠČANSKE PLOČE “Z v o n i m i r a  k r a l j a  h r v a t s k o g”, oglasilo priopćenjem ustavobraniteljskim i europejskim, poglavito glede činjenice da su neki od supodpisnika srbohrvatske anti-DEKLARACIJE, inače rođene iz zloduha “istrage” i popovićevske knjige Jezik i nacionalizam (Zagreb, 2010.), sadanjim ili bvšim članovima našega Društva.

Također predlažem da se u današnjim, povijestnim, prostorijama DHK postavi odgovarajuća spomen-ploča sjećanja na hrvatskoproljećarski slobodarski glas Društva hrvatskih književnika ZA Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika.

Godine 1936.u Zagrebu je bilo objavljeno čak četvrto izdanje knjige profesora F.Poljanca Istorija srpskohrvatskoslovenačkoga jezika. Bijaše to pod velikosrbskom monarhofašističkom diktaturom. Ako se prešuti i “omalovaži” anti-DEKLARACIJU i zanemari jezik hrvatski (s kojim i u kojemu jesmo to što jesmo, svoji na svome i živi nacionalno-civilizacijski i državni organizam), nemojte da nas sve sutra salete knjižurinom “Istorija srbskohrvatskobosanskocrnogorskoga jezika”! Uostalom, znano jest kakove je teške političke osude u ožujku 1967.izrekao u Saboru SR Hrvatske Stjepan Mesić (potonji predsjednik Republike Hrvatske) na štetu podpisnika Deklaracije kao “antidržavnih elemenata”, a u prilog “zajedničkomu jeziku” i kakove je “ZAJEDNIČKE srbsko-hrvatske udžbenike povijesti” najavljivao srbijanski predsjednik Tadić, u suglasju sa svojim osobnim prijateljem, predsjednikom Republike Hrvatske, Ivom Josipovićem. Na tome istome tragu brisanja povijestnoga pamćenja imao nam se dogoditi (zasad odgođeni!) tzv. KURIKULUM, i to, nimalo slučajno, bez otca hrvatske književnosti Marka Marulića i marulićevske duhovno-narodnosne i književne okomice. Zajednička povijest, zajednički jezik, bezcarinska unija = Nova Beogradska Balkanija!

Nažalost ignorirana, velikosrbska državnopiratska otimačina hrvatskoga književnoga blaga, hrvatske književnosti Dubrovnika, Držića i Gundulića, koje je Matica srpska uvrstila, bez ikakova primjerena državnoga od-govora s hrvatske strane, u “Deset stoljeća srbske književnosti”., sastavnim je dijelom istoga karadžićevskoga i “zajedničkoga” načertanija, nastavkom (izgubljenoga) rata, ali drugim sredstvima.

Srdačno pozdravljam vas, dragi mi hrvatski književnici, i sve ine hranitelje, branitelje, uživatelje i promicatelje drevnoga i lijepoga jezika Hrvata ma gdje oni bili.
.

Mile Pešorda, hrvatski književnik Ponedjeljak, 3.travnja 2017.

Hrvatsko nebo