Fra Vjekina Žena Jaka

Korizma je pred vratima. S korizmom započinje proljetna molitvena aktivnost Inicijative 40 dana za život. Fra Vjeki bi 28. veljače bila 103. Prije tri godine sam zadnji put popila višnju u njegovoj sobi, u čast rođendana. Pa evo pred rođendan jedna njegova priča, napisana prije više od tri desetljeća, u znak sjećanja na njega i ujedno potpora molitvi 40 dana za život.

Fra Vjeko Vrčić: ŽENA JAKA

Lijep je bio ljetni dan. Župnik je sjedio u uredu za radnim stolom. Posvršavao je neke spise. Nekada se toga nakupi pa treba čitav dan prebirati papire, sjediti za pisaćim strojem i vrtjeti se oko stola. Da sve to bude kako treba, čovjek se zadube i zaboravi na okolinu. Prenulo ga kucanje na vratima.
– Naprijed! – glasno je rekao svećenik i dalje prevrtao spise po stolu. Iznenadila ga pojava mlade žene. Nakon vjenčanja otišla je iz svoje župe. Živi u većem gradu. Došla je posjetiti svoje, pa se, eto, svratila i svojem bivšem vjeroučitelju. Dragi su župniku takvi posjeti. Zanima ga kako se mlada ljudska bića snalaze u životu. I on se trudio da im bude dobro.
– Hvaljen Isus, velečasni! Jeste li dobro? – Mlada je žena prišla župniku dok se on dizao sa sjedalice i veselo joj pružio ruku. Sjeli su i pričali. Župnika je sve zanimalo iz njezina života, a ona je jedva čekala da otvori svoju dušu onom u kojeg je kao dijete imala povjerenje. Znala je ona da on voli svoje vjeroučenike i bila je svjesna da ga se svi oni rado sjećaju. U razgovoru došlo do riječi o događaju koji je mladu ženu neobično dirnuo. Kao da je jedva čekala da ga svećeniku ispriča.
– Znate! – počela je ona – Znate, došla sam s mužem u našem automobilu. Svratili smo tu u jedno selo. Nije daleko od ceste. Ja sam to htjela, a on me je poslušao.
Nedavno sam bila u bolnici. Hvala Bogu, nije bilo velika zla. Ležala je na istom odjelu žena malko starija od mene. Život joj je o dlaci visio. Bila je noseća. Liječnici su reekli da joj mogu garantirati za život jedino ako izvrši pobačaj. Išli smo je posjetiti.
– Promislite, uzbuđeno je nastavila mlada žena – radilo se o smrti majke i djeteta, ili samo majke! Uzbudljivo je bilo sve to. Čitav odjel, i liječnici, i bolesnici o tome smo raspravljali. Žao nam bilo te mlade žene…
Žena je majko prekinula razgovor jer su je suze počele gušiti. izvukla je iz torbice maramicu  i brisala oči i obraze.
– Pa kako je svršilo? – Svojim upitom svećenik je prekinuo malu mučnu šutnju.
– E, –  spremala je maramicu u torbicu i nastavila ozbiljno dalje – svi smo je nastojali uvjeriti kako mora spasiti sebe radi obitelji.
– Je li pristala na abortus?
– Ma kakvi, moj velečasni ! Bila je uporna i uporna.
– Kako uporna?
– Nitko je nije mogao nagovoriti da žrtvuje dijete, da spasi sebe. I ja sam sjedila uz njezin krevet moleći je da posluša savjet liječnika. Nastojala sam je uvjeriti koliko joj dobro žele. Dokazivala sam da nije ona pametnija od specijalista i od svih bolesnica na odjeljenju. Iznosila sam joj pred oči što će biti od njezine ostale djece i obitelji kad ona umre. Slično su dokazivale i ostale bolesnice. Svima nam ju je bilo žao… Bilo je nulo izgleda. Na njoj se nije mogla zapaziti velika tjeskoba. Svima je odgovarala jednako: „Nikada i nikada ne ću biti ubojica svog djeteta!“
Žena je prekinula priču. Da se ponovo ne skotrljaju suze niz lice, župnik je to spriječio svojim naglim upitom:
– Pa kako se ona branila od toliko napadača?
-Velečasni, – začuđeno će mlada – pa kako ste vi to shvatili? Pa nismo mi bili napadači. Mi smo joj dobro željeli. Nastojali smo je spasiti! Razumijte, spasiti!…
– Ne ljuti se, Anita, prihvatio je župnik – nisam te htio uvrijediti. Želio bih znati kako je ona opravdavala svoj stav.
– A kako?… A kako? – uzvrpoljila se Anita na sjedalici – Znate kako! Uvijek joj je bilo jedno na jeziku: „Ja ne ću biti ubojica svog djeteta! To Bog zabranjuje!“
– Pa dobro je govorila!
– Ma, velečasni, ni Bog od nas ne traži toliku žrtvu. Ona je uvijek tvrdila da će joj Bog i Majka Božja pomoći. Eto joj je pružio liječničku pomoć i bio bi je pomogao. Stotinu puta mi je otac ponavljao: „Kćerko, ne izgubi sebe radi mene!     – rekao je Bog“.
– Ma, Anita, molim te, gdje to stoji u Svetom Pismu? Ako je Bog rekao, onda je zapisano u Bibliji. Pročitao sam je svu i nigdje nisam na nešto slično naišao. Prema tome, to nije rekao Bog, već su to ljudi izmislili da sebe pravdaju.
– Ma znate, ali… – Pomela se malko mlada žena. Uozbiljila se više. Zagledala se u pod. Prebacila je nogu preko noge i podbočila je bradu desnim dlanom. Ponovo se orosiše oči suzama. Da ponovo ne dođe do plača, svećenik je munjevito nastavio:
– Ti si, Anita, bila uvijek dobro dijete. Ni danas ja ne sumnjam u tvoje kršćanske nazore. Ti nećeš biti slaba u životu. Ponijela si mnogo toga iz svoje roditeljske kuće i s vjeronauka, što se lako ne briše iz duše. Nije isključeno da se časovito zavedeš za mišljenjem okoline koje često nije zdravo. Tako ti se dogodilo i u tom slučaju. Kad malko bolje promisliš, doći ćeš do zaključka da je ta bolesnica bila na pravom putu. Vršila je petu Božju zapovijed koja zabranjuje ubiti. Pogotovo je to strašno ako se radi o vlastitom djetetu. Ta joj je strahota bila pred očima, i držala je da je lakše umrijeti, nego nešto takvo učiniti. Kako je bila prava kršćanka i vjernica, uzdala se u pomoć Božju u toj nevolji. Nije ona prezirala svoje druge djece ni obitelji. Bila je uvjerena da će joj pomoć Božja stići i čitavu stvar okrenuti na dobro…
Nego ti meni pričaj kakvo je sadašnje stanje te žene. Znatiželjan sam kako je čitava stvar završila. U početku si rekla da si s mužem svratila da je posjetiš.
– Dobro ste mi pripomenuli! – veselo je nastavila mlada žena, kao da je jedva čekala da razgovor skrene na lijepo i radosno – Bila sam kod nje. Da vam je znati kako je vedra i zadovoljna! Odmah me prepoznala. Sjela je sa mnom u sobi i veselo pričala:
– Eto, moja draga, kako se sve lijepo svršilo. Ne bih za život ubila svoga djeteta. Čula sam ga kako mi u utrobi živi. Jedva sam čekala da ga vidim i zagrlim. Već sam s mužem i planirala ime. Nisam znala hoće li biti djevojčica ili dječačić. Jednako sam ih rado iščekivala. To mi je imalo biti treće dijete. Rublje sam mu nabavila. I kolijevku spremila. I kumove sam pronašla. Obećali su da će se radovati zajedno sa mnom na dan krštenja… Gospođo draga, nisam mogla zamisliti da nosim na savjesti umorstvo umorstvo svoga djeteta. Ma kako bih mogla dalje živjeti s tom strašnom ljagom na duši?! Radije sam se pregorila i izabrala smrt, nego čitav život živjeti u grižnji savjesti. Uzdala sam se u Boga i Majku Božju. Preporučila sam njima svoje dvoje djece i muža…
Žena je zapela u suzama i dalje nastavila: – Nešto me je tješilo i davalo mi snage da moja bolest neće tragično završiti.
– Anita, kako te je krasno podučila „žena jaka“. Vidim na tvojem licu onu tvoju staru vedrinu. Odsjev je tvoje dobre duše. Ne daj se zavesti časovitim raspoloženjima. Nastoj uvijek sačuvati zdrava načela. Ne kloni pod časovitim poteškoćama. Bog će ti pomoći. I ono što se nama čini nezamislivim, znade izvesti nabolje, – završio je župnik.

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo