Brisani prostor – Nenad Piskač : Jedinstveni jugoslavenski kulturni prostor pod zaštitom države

Knjiga i film u europskim dimenzijama ONO i DSZ

Općenarodna obrana i društvena samozaštita bankomata zvanog HAVC svim se silama trudi nadjačati pravnu državu hrvatske države. Izvrsno se uskladila i poklopila s dosezima i porukom saborske minute šutnje za Matvejevića. Nekad, u komunizmu, knjiga je imala status „posebnoga državnog značaja“. U međuvremenu dobila je status trinaestoga praseta. Od najposebnijega društvenoga značaja za Hrvatsku proglašen je film, to jest Hrvatski audiovizuelni centar i njegovi gojenci.

To se središte proslavilo financiranjem protuhrvatskih filmova, upravljanjem i poslovanjem mimo pozitivnih zakona, što je utvrdila i Državna revizija. No, u nas je ONO i DSZ iznad Državne revizije, iznad zakona, iznad kulture i iznad zdrave pameti. Ukazivanje na kriminal proglašeno je miješanjem politike u umjetničke slobode. Doktrina ONO i DSZ na području kulture postala je originalan hrvatski prinos europskim dimenzijama.

Kad je riječ o HAVC-u doktrina ONO i DSZ izbacila je u rekordno kratkome roku iz javnoga diskursa pojmove korupcija i nepotizam, kriminal i specijalni rat protiv Hrvatske. Svega toga u HAVC-u nema, tamo ima samo umjetničke slobode. Slijedom toga doktrina bi mogla pomesti i Državnu reviziju i optužiti ju za podrivanje sistema, moguće i za kontrarevoluciju. Što će nam Državna revizija kad filmom upravljaju nepogrješive europske dimenzije? Kad imamo filmskoga državnoga monopolista kakav je HAVC. ONO i DSZ ipak trebaju državu. Kao kravu muzaru.

Knjiga se za razliku od filma pronašla u raljama oligopola. Knjiški biznis sveo se na tiskanje udžbenika s državnim novcima. Tu je u oligopol ušlo nekoliko nakladnika, ostali su eliminirani procesom „pretvorbe i privatizacije“, a njihove su haljine razdijeljene zaslužnim razgraditeljima hrvatske knjige i njezine knjižarske mreže. Je li efikasniji filmski monopol ili knjiški oligopol? Ni jedno ni drugo. Oba modela ugrađena u hrvatsku kulturu smišljena su kako bi zadržala sizovski model upravljanja novcima, sizonje i njihove u međuvremenu stasale sizeke. Pojednostavljeno – kako ne bi došlo do dugoročne i obvezujuće strategije hrvatske kulturne politike.

Možda je ipak bolje filmašima raspoređenima oko vimena HAVC-a, premda je sisa malo a gladnih usta mnogo. Njih zajedničkim snagama, naime, primaju ministrica kulture i predsjednik vlade. Koliko je javnost izvještena uopće se nije razgovaralo o korupciji, nepotizmu, kriminalu pod krovom monopoliste, već o zaštiti umjetničke slobode pod okriljem monopola i nastavku funkcioniranja uspostavljenoga sustava. Knjižare i nakladnike vladajuće europske dimenzije još nisu primili. Ako ih prime, mogli bi se jadu dosjetiti glazbenici i baletani, likovnjaci i glumci, i tako redom. Kulturna politgarnitura ne bi smjela zapostaviti nijedan segment nacionalne kulture. Ali niti favorizirati. HAVC je, međutim, iznad svih.

Kako god gledali na kulturu, kulturno ili nekulturno, s vidika hrvatskih ili europskih dimenzija, prema svim objektivnim kriterijima HAVC-om bi se trenutno trebali najviše baviti ministar unutarnjih poslova i glavni državni odvjetnik. Pa neka puca film kome hoće. Bolje je da film pukne nekolicini sisavaca, negoli narodu u cjelini. Tako, međutim, ne misli doktrina ONO i DSZ. O, ne. Ona je davno izmišljena da brani stečene tekovine! Na te stečene tekovine, i na način njihova stjecanja, upozoravaju braniteljske udruge sada potkrijepljene objektivnim pokazateljima Državne revizije. Ali, tko su oni, kad je poznato da nemaju europske dimenzije?!

HAVC je svojom upravljačkom i „umjetničkom“ politikom pokazao da je još živ jedinstveni jugoslavenski kulturni prostor (JJKP). Ne samo HAVC. Već i Hrvatski sabor, koji je minutom šutnje odao počast Matvejeviću, jednom od ideologa JJKP-a. Iz iste su kace i oni koji dopuštaju Radi Šerbedžiji da, prema uzoru na druga Tita, godinama uživa u privilegiranoj kulturnoj okupaciji Brijuna. Hrvatska država nema dovoljno novaca da istodobno financijski podupire dva pogona kulture. Hrvatski kulturni prostor, koji je globalan s obzirom na to gdje sve Hrvati žive i kulturno djeluju, i jugoslavenski kulturni prostor koji se, mislili smo, raspao u Beogradu na 14. kongresu Titova Saveza komunista Jugoslavije.

Problem je u tome što je JJKP odlučio obnoviti odnose kakvi su vladali u SRH do 14. kongresa. U tu je svrhu u nas najprije instalirana „dvostruka linija“ zapovijedanja i odlučivanja i u kulturi. Potom je napravljen „marš kroz institucije“. Zatim ovladavanje financijskim krvotokom i političkim favoriziranjem. I evo nas tu gdje jesmo: JJKP stavio je pod noge hrvatski kulturni prostor i uspostavio kulturnu hegemoniju. Sebe je proglasio, dakako, europskom dimenzijom. Hrvatski kulturni prostor ne brani nijedna parlamentarna stranka! Brane ga još jedino hrvatski branitelji, dakle, sami temelji moderne hrvatske države. Kao i 1991., potpuno su razoružani, ali je istina i pravda na njihovoj strani.

Tko bi rekao da će samo 25 godina od međunarodnoga priznanja, država doktrinom općenarodne obrane i društvene samozaštite tako žilavo braniti i podupirati hibridni jedinstveni jugoslavenski kulturni prostor i tako nemilosrdno gaziti po hrvatskom kulturnom prostoru?!

Nenad Piskač/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo