Zorica Vuković: Dragi kamen hrvatskog naroda

Cijeli život slušam o „ustašluku“, o „ugroženosti“ nekih manjina, o „seljacima“ i „dinaridima“, konzervativnim katolicima i kojekakvim drugim „epitetima“… Shvatila sam, još kao dijete (pedesetih godina dvadesetog stoljeća), da tu nešto ne štima.

Baka je nosila duboku tugu zbog nestanka sina u ratu, a s majkom sam palila svijeću njenom bratu, a mom nepoznatom ujaku. Tihi jecaj moje majke i tuga moje bake usjekli su mi se u srce. A tata i stričevi su potiho pričali, da ne čujem što govore jer je mnoge „progutao mrak“, a djeca su znatiželjna i iskrena.

Ali… rasla sam i sa svojim kolegama počela ispitivati. Šokirala me spoznaja o Bleiburgu i križnom  putu, iako su nas u osnovnoj školi vodili na izlete u Jasenovac i  po šumama i gorama da obilazimo spomenike ispisane ćirilicom. Tko su ti ljudi? Zašto ćirilica? Zar mi ne pišemo latinicom?

U studentskim danima, 1971., dogodilo se Hrvatsko proljeće. Probudila se uspavana i ušutkana hrvatska duša i prvi put je svirana Lijepa naša, uz Savkin i Mikin blagoslov. Hrvatska himna se od tada ponovo svira i pjeva. Prestala je biti „ustaška“ što je „bila“ od 1945.-1971…

Prošle su godine…Kao profesorica kemije, za završni rad predložila sam temu o čišćenju Bašćanske ploče od soli. Bio je to mali istraživački rad. Naravno, ni o Bašćanskoj ploči nije se učilo do 1971., jer tekst počinje: „AZ V’ IME OTCA I S(I)NA I SVETAGO DUHA AZ’…“ („Ja, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ja…“). Koje „svetogrđe“ za ateiste!

Na ploči je naznačena i darovnica zemljišta, hrvatskog kralja Zvonimira (1076.-1089.),  za izgradnju crkve. To je i vrlo važan hrvatski povijesni podatak. „…opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski“.

Vrijedi spomenuti da se u petom retku Bašćanske ploče kao svjedoci spominju župan Desimir iz Krbave i Martin (Mratin) iz Like.

Bašćanska ploča ima 402 glagoljaška slova i 107 riječi. Dimenzije su joj 2 m × 1 m, a masa oko 800 kg.

Bašćanska ploča je najznamenitiji  spomenik hrvatskom jeziku. Potječe približno iz 1100-te godine. Ploča je polovicom 19. st. pronađena u crkvi sv. Lucije, zaštitnice vida, u Jurandvoru pored Baške na otoku Krku. Bila je pregrada u crkvi kod oltara. Postoji podatak da je ploča na tlo spuštena krajem 15. st., a drugi podatak  govori da je 1750-e promijenila mjesto što se povezuje s jakim potresom koji je te godine pogodio Kvarner.

Divio joj se i Dante, koji je uz pomoć, prijatelja i vodiča biskupa Augustina Kažotića, putovao Hrvatskom i koji je bio na Krku u Jurandvoru.

Kraljicu Elizabetu II, tijekom posjeta Hrvatskoj 1972., posebno se dojmila Bašćanska ploča jer je kao kraljevska povelja stotinjak godina starija od engleske Magna Charte.

Najstariji istraživači Bašćanske ploče su: Ivan Kukuljević Sakcinski (1851.), Franjo Rački (1855.), Ivan Črnčić (1866.),  Vjekoslav Šefanić (1955.) i Branko Fučić (1982.)… Ivan Kukuljević je uspio pročitati samo nekoliko riječi npr. opat i sveta Lucija.

Naziv “dragi kamen” za ploču je dao Stjepan Ivšić, hrvatski jezikoslovac.  U časopisu „Omladina“ 1940., on piše: “Tko se jedan put za vedra vremena vozio od Novoga prema Senju, tome će zauvijek ostati usječena u pameti veličanstvena slika: gorostasni kameniti Velebit, koji tu, što se dalje od Novoga odmičemo, raste pred nama iz mora u sve impozantnijem veličanstvu, sve dok ne stignemo u Senjska vrata, gdje se nađemo sa svih strana kao blokirani divovskim kamenim gromadama: s istoka rastrganim krševitim velebitskim brdima, s juga golim otokom Prvićem a sa zapada brdima krčkim. I gle! Baš među tim brdima silnoga kamenja našao se i jedan dragi kamen, a to je naša Bašćanska ploča … Stotine i stotine godina gazili su pobožni otočani po tome kamenu i ne znajući, da svojim nogama otiru njegovu najdragocjeniju površinu.”

Akademik Ivo Frangeš izjavio je da je Bašćanska ploča u isto vrijeme i dokument i monument, povijest i umjetnost, neprestana sadašnjost našega jezika i našega bića, te da je sve u njoj hrvatsko: ime, jezik, kralj, zemlja i duhovnost.

Tada mladi hrvatski književnik Silvije Strahimir Kranjčević, u pjesmi od sedam kitica, Pred Kraljevskom pločom u Baški,, 1898. pjeva:

Daj da spustim svoje čelo
na taj kamen poizdrti,
daj mi časak da mi duša
pomoli se prije smrti. …

Sa njega se u srce mi

Neke duge trake šire:

Imena su tvoga crte,

Kralju Dmitre Zvonimire!

….

Vrh mogile ja ću silne

Udariti natpis gore:

Čudna slova, ploču čudnu

Za povijesne razgovore!

Što nas briga-neka u sve

Začuđene oči gvire…

…Aj, mi ćemo spavat skupa

Kralju Dmitre Zvonimire!

Ivan Crnčić, tajnik krčkog biskupa, među prvima je pročitao tekst Bašćanske ploče oko 1860.: “Sada mi je pisati, kako mi je i on mučeći kamen progovorio, nakon šest sedam godin… Pak gledajuć ju krijesećim se očima i željnim srcem i drage volje, ter poznah jedno za drugim malo ne sva slova, hrvatska… Kada sam bio to sve doznao, pozvah iz Dobrinja u Krk popa Antuna Kirnčića… Ondje (u Baškoj) se k nama pridruži pop Petar Dorčić… pak svi tri skupa željno skočismo do sv. Lucije… čitat ono, što ja nisam pročitao ni prvi ni drugi put… Pak mudri pristupismo k onom napisu, za koj bismo i došli. Neko slovo mu je brez glavice, neko brez nožice, neko brez ručice; ovomu nije vrha, onomu dna; nekom nije međe, nekomu nije plota; ovo se raskračilo, ono skračilo. Pak što bi koristilo mokru hartu na nj pritisnuti [tj. navlaženi papir, na kojem se dobiva otisak.]? Pravo ništa… Zato… šestilo [šestar] u ruke da pismena očita i neočita izmjerimo i primjerimo… Nagledali smo toga, namjerili i načitali, ali i pročitali, hvala dragomu Bogu, dobar dijel, i to besjed zlata vrijednih…. Pak, Hrvate moj, kako se mi tomu radovasmo i veseljasmo! te uskiknusmo: Zvonimir, kralj hrvatski! napis jedanaestoga vijeka! Da je za nj znao tvrdi Dobrovsky! Da ga je pročitao željni Šafaržik! da ga je vidio neki hrvatski neprijatelj i njegovi poslušnici!”

Intermezzo

Krajem 19. stoljeća, arheolog don Frane Bulić pronašao je sarkofag i nadgrobni natpis hrvatske kraljice Jelene, razbijen u devedeset komada, 28. kolovoza 1898.. Don Frane Bulić uspio je složiti kamenje koje je dalo podatak iz davne hrvatske povijesti. Jelena, hrvatska kraljica, bila je žena kralja Mihajla Krešimira Drugoga. Omiljena je u hrvatskom narodu i poznata kao Jelena Slavna. Nakon muževljeve smrti, 969. godine, vlada kao regentkinja malodobnoga sina Stjepana Držislava do svoje smrti 976. godine.

Prema svjedočenju prof. dr. Dragutina Kniewalda, svećenika, povjesničara i liturgičara, [Glas koncila 28 (2090) str. 21, 13.7.2014.] ploča je završila ispod šljunka na podu. Tako je ploča šibana burom i posolicom dočekala 1934. godinu. Mještani su, u povjerenju, saopćili Kniewaldu gdje je ploča kako ne bi završila kao Jelenin sarkofag. On je s Ivšićem organizirao prijenos ploče u Zagreb u zgradu JAZU (danas HAZU). Ploča je bila od Krka do Rijeke prenijeta brodom, a potom do Zagreba teretnim vozilom.

Bila je oštećena mehanički i kemijski. Kemijsku zaštitu ploče organizirao je i proveo profesor kemije Sveučilišta u Zagrebu, Mladen Deželić. On je ploču ispirao više od 240 dana od natrijeva klorida. Osim ove soli, na ploči je bilo i drugih, u vodi netopljivih soli, ali i ugljena što je dokaz da se na ploči palila vatra. Pet godina, nakon čišćenja ploče (1940.), provedena je analiza i ustanovljeno je „da je teški bolesnik ozdravio.“

Izvještaj o čišćenju Bašćanske ploče profesor Mladen Deželić završio je riječima:  „Prije nego se Bašćanska ploča izloži na doličnom mjestu, da bude pristupačna široj javnosti, morat će se, po mom mišljenju, svi njezini dijelovi sastaviti, no nipošto liepiti, spajati klincima ili na drugi način povezivati. Jednostavno sastavljenu ploču trebalo bi postaviti na koso podnožje pod staklo. Ovako će se najbolje vidjeti njena starost i sve ono stradanje, koje je ona u svojoj tisućgodišnjoj poviesti prošla, a da nam je ostala uzčuvana. Zvonimirova ploča simbol je naše slave i kulture, i u tome je nalik na našu izpaćenu, ali nikad neuništenu domovinu Hrvatsku. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj treba taj „dragi kamen“ hrvatskog naroda čuvati i dati mu najdoličnije mjesto među našim spomenicima.“

   Zorica Vuković/Hrvatsko nebo