TREĆI TJEDAN DOŠAŠĆA – ČETVRTAK

Evo nas danas. Slijedi popravni. Jutros prije zore krenula sam relativno dobro u susret novom danu. Nadam se da vrijedi ona „po jutru se dan poznaje“. Božja riječ se opet pokazala moćnom na meni. Ona oporavlja, revitalizira, uspostavlja ravnotežu. Valjda sam morala  nisko pasti da bih iznova progledala i uvidjela koliko sam ništavna bez Gospodina. I u najmanjoj stvari. Borba s demonima i napastima, čini se, iz perspektive novog dana, prilično dalekom. Iza ugla čekaju nove (ne)prilike.

O, kako dobro, u ušima vječne tetke, zvuče i zvone riječi: „Kliči nerotkinjo … jer osamljena više djece ima…“
Kad se napast pomoli iz svoje rupe, pomislim:“Kliči nerotkinjo…“ I ona ode. I opet dođe, a ja opet isto. I traje to.  Kao da naganjam dosadne kokoši: „Iš, iš, iš!“

„Raširi prostor svoga šatora…“ govori Gospodin. Od jutros sam ga baš morala raširiti. I um i srce i raspoloživost. „Ne štedi se…“, kaže mi. Moguće je na razne načine sudjelovati u umnožavanju Božjeg naroda. To nisu djeca po krvi i mesu. Treba raširiti prostor šatora, napraviti susretište, utočište, tješilište, radostište, svjetlilište…

Dan je dug, još ćutim posljedice minulih minusa i nemir u tragovima, u dubinama, ali odupirem se, podižem pogled, otvaram uho i riječ Božja me snaži: „Nek’ se pokrenu planine i potresu brijezi, al’ se ljubav moja neće odmać’ od tebe, nit’ će se pokolebati moj savez mira…,, Znam da će doći vrijeme rashlade i da će Gospodin okrenuti moj plač u igranje. Uskoro.
Iz 54,1-10

Kliči, nerotkinjo, koja nisi rađala;
podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove!
Jer osamljena više djece ima
negoli udana, kaže Gospodin.
Raširi prostor svog šatora,
razastri, ne štedi platna svog prebivališta,
produži mu užeta, kolčiće učvrsti!
Jer proširit ćeš se desno i lijevo.
Tvoje će potomstvo zavladat’ narodima
i napučit će opustjele gradove.
Ne boj se, nećeš se postidjeti;
ne srami se, nećeš se crvenjeti.
Zaboravit ćeš sramotu svoje mladosti
i više se nećeš spominjati rugla udovištva svoga.
Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj,
ime mu je Gospodin nad vojskama;
tvoj je otkupitelj Svetac Izraelov,
Bog zemlje svekolike on se zove.

Jest, k’o ženu ostavljenu, u duši ucviljenu,
Gospodin te pozvao.
Zar se smije otpustiti žena svoje mladosti,
pita Bog tvoj.

»Za kratak trenutak ostavih tebe,
al’ u sućuti velikoj opet ću te prigrliti.
U provali srdžbe sakrih načas
od tebe lice svoje,
al’ u ljubavi vječnoj smilovah se tebi«,
govori Gospodin, tvoj otkupitelj.

»Bit će mi k’o za Noinih dana,
kad se zakleh da vode Noine
neće više preplaviti zemlju;
tako se zaklinjem da se više neću
na tebe srditi nit’ ću ti prijetiti.

Nek’ se pokrenu planine i potresu brijezi,
al’ se ljubav moja neće odmać’ od tebe,
nit’ će se pokolebati moj savez mira«,
kaže Gospodin koji ti se smilovao.

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo