DRUGI TJEDAN DOŠAŠĆA – SUBOTA

U protekla dva tjedna ključne riječi misnih čitanja bile su radost, nada, pravda, mir, ozdravljenje, odmor nasuprot umoru, vjera, snaga… Čovjek prije Krista  jednako  kao i nakon Krista bio je siromašan radošću, nadom, pravdom, mirom i svime navedenim, u svim vremenima potreban Božje skrbi, njegovih intervencija i očitovanja. Tako i danas. Bog sa svoje strane nije posustajao u iskazivanju ljubavi. Odgovarao je na ljudske vapaje. S druge strane, povijest ljudske nezahvalnosti stalno se ponavlja, stalno devetorica očišćenih gubavaca odlaze bez da se i osvrnu, a zahvaljuje onaj jedan od kojeg se zahvalnost najmanje  očekuje. To su oni s kojima Bog izgrađuje svoje Kraljevstvo na zemlji. U Božjem kraljevstvu „cvijeta pravda i mir velik… „ u kraljevstvu izgrađenom u srcima i po srcima neznatnih.

Mi neprestano biramo gledati u ono što mislimo da nam nedostaje, ono za čim tvrdoglavo žudimo. Ono što imamo, to ne vidimo, jer to se podrazumijeva imati, ne zahvaljujemo na tome, uglavnom mislimo da je to nešto što dolazi od naših snaga.

Onih devet gubavaca vjerojatno su pohrlili za novim izazovima, novim sigurnostima ne prepoznavši u Isusu jedinu istinsku sigurnost. Isto kao i gubavci modernih vremena. Neki od njih su se odmah bacili u posao želeći nagomilati imovinu, neki možda nije imao djecu pa je nošen uzaludnom željom zaboravio živjeti ono što ima. Neki je htio deve, konje i volove… drugi bjesomučne zabave, treći…

U plimi nezahvalnosti Bogu (i čovjeku), dvije su koje me osobito muče.
Prva je nezahvalnost Isusu za Crkvu. „Idite, pokažite se svećenicima!“ upućuje Isus gubavce. Istu stvar govori i danas, današnjem naraštaju naroda Božjeg. Ovi Izraelci su ga barem poslušali, a danas mnoga djeca Crkve na tu se istu Crkvu bacaju drvljem i kamenjem. Kao da vole svoju gubu, u prvom redu gubu neznanja o Crkvi, gubu neznanja o mističnom tijelu Kristovu.
Nedavno sam bila u prilici promatrati jednog desetog „gubavca“ i unutarnje bujanje zahvalnosti Crkvi i Isusu u toj osobi. Jer taj tuđinac (kako je Isus nazvao Samarijanca) i te kako jasno vidi da je Crkva Isusov dar nama, prepoznao je blago koje nam Isus po Crkvi nudi. Mislite li vi da Isus daje bezvezne, bezvrijedne darove?
U poslanici Kološanima, Pavao kao da danas nama govori, crkvi u Hrvata: „Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite!“

Druga nezahvalnost tiče se domovinskog rata. Priznali mi ili ne, zaboravili smo iskazati istinsku zahvalnost Bogu koji je išao pred nama, posve slično kao pred Mojsijem prilikom izlaska iz Egipta. I posve slično izabranom narodu brzo smo modelirali zlatnu telad. O da, možda smo tu i tamo riječima, reda radi, izrekli koju zahvalu Bogu, ali u srcu, u srcu smo sve zasluge pripisali sebi. Evo nas sada, lutamo pustinjom, a zlatne teladi se još nismo riješili. Zato nema radosti, nade, pravde ni mira, zato smo umorni i bolesni. Neprijatelj nam puše za vratom, štoviše, puše nam u facu jer smo zaboravili jedinog pravog prijatelja – Isusa.

Ipak, nisam bez nade jer raste u ovom narodu vojska Kristova…

Lk 17,11-19

Dok je tako putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »USTANI! IDI! TVOJA TE VJERA SPASILA!«

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo