DRUGI TJEDAN DOŠAŠĆA – UTORAK

U mom djetinjstvu nismo znali za Nikolu, glavna je bila sveta Lucija. Nije donosila neke ekstra darove, tek sitnice. Velika iščekivanja i ushićenja povodom svete Lucije nisam zapamtila, ali bilo je zadovoljstva, smirenog uživanja u malim stvarima. Ponekad bi se i Luci zalomio neki bolji poklon, to je onda bivalo pravo iznenađenje, bez prethodnih stresova koje iščekivanje nameće.

Obitelj se proširila, nastale su „nove jedinice“ pa Nikola šetucka oko naše kuće, darovi stižu u više navrata, neki prije Nikole, neki dan kasnije, uglavnom, proširivanjem vremena darivanja,  splasnuo je stres noć uoči Nikole, na moje osobito zadovoljstvo. I baš kada htjedoh kritizirati nikolinsku uzbuđenost darivanja, u ove rane jutarnje sate, prije zore, nađoh se u znatiželjnoj koloni ukućana jer je na prozoru osvanu još jedan dar nepoznatog sadržaja, pri čemu smo baš mi odrasli, napetije iščekivali  odmatanje poklona. Zurili smo u paket dok je izranjao uz čudesne zvuke kidanja ukrasnog papira, a ja sam zajedno s Anđelom prebirala po sadržaju, oduševljeno uskliknuvši pri otkriću minijaturne bočice nutelle.

Nikola je široke ruke pa nije čudo što je potisnuo skromnu Luciju. A potisnuo je i moja promišljanja nad Božjom riječju. Je li to svetom Nikoli po volji? Svetost nije postigao darivajući igračke i slatkiše, nego darivajući Isusa, gradeći svoj život s njim, po njemu, za njega i u njemu. Riječ Božja bila je temelj života biskupa Nikole. Izaija nas baš danas  podsjeća na prolaznost svega zemaljskog nasuprot neprolaznosti Božje pa kaže: „ali riječ Boga našega ostaje zasvagda“. Pomama za svetim Nikolom i Antom Padovanskim i te kako ukazuje na to da zemaljskim stvarnostima dajemo prednost nad nebeskim. Nikoli bi sigurno bilo draže da djecu (i odrasle) darujemo riječju Božjom kao što Pavao savjetuje u Efežanima:  „ Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu!“ (5, 19-20)
Kad bi smo to činili, pa s istim radosnim iščekivanjem odmatali riječ Božju i prebirali po njoj kao što činimo s prolaznim poklonima, gdje bi nam bio kraj. Sve bi staze bile prohodne, udubine i brežuljci poravnani… Zemlja bi sjala od siline Duha.

I u ekološkom smislu bili bismo na dobitku stavljajući duhovne stvarnosti u prvi plan, količina smeća na planetu znatno bi se smanjila. Uglavnom, hitno nam je potrebna „samoreciklaža“  jer postoji opasnost da i sami završimo u hrpi otpada.
Dakle:  „Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu!“ (Kol 3,16), jer  evo Boga našega, dolazi u moći…, možda već danas. On čezne za tim da nam bude dar, čeznemo li mi?

Iz 40,1-11

»Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš.
Govorite srcu Jeruzalema,
vičite mu
da mu se ropstvo okonča,
da mu je krivnja okajana,
jer iz Gospodinove ruke primi
dvostruko za sve grijehe svoje.«
Glas viče: »Pripravite Gospodinu
put kroz pustinju.
Poravnajte u stepi
stazu Bogu našemu.
Nek’ se povisi svaka dolina,
nek’ se spusti svaka gora i brežuljak.
Što je neravno, nek’ se poravna,
strmine nek’ postanu ravni.
Otkrit će se tada slava Gospodnja
i svako će je tijelo vidjeti,
jer Gospodnja su usta govorila.«
Glas nalaže: »Viči!«
Odgovorih: »Što da vičem?«
– »Svako je tijelo k’o trava,
k’o cvijet poljski sva mu dražest.
Sahne trava, vene cvijet,
kad dah Gospodinov preko njih prođe.
Doista, narod je trava.
Sahne trava, vene cvijet,
ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka.«
Na visoku se uspni goru,
glasniče radosne vijesti, Sione!
Podigni snažno svoj glas,
glasniče radosne vijesti, Jeruzaleme!
Podigni ga, ne boj se,
reci judejskim gradovima:
»Evo Boga vašega!«
Gle, Gospod Gospodin dolazi u moći,
mišicom svojom vlada!
Evo s njim naplata njegova,
a ispred njega njegova nagrada.
Kao pastir pase stado svoje,
u ruke uzima jaganjce,
nosi ih u svome naručju,
i brižljivo njeguje dojilice.
Vesna Ujević/Hrvatsko nebo