Država nastala i nestala na zločinu nad Hrvatima

1

 

 

Svakog  5. prosinca Hrvatska se sjeća prosinačkih žrtava – 15 poginulih i više od 20 ranjenih domoljuba koji su pali kao prve žrtve surovosti režima velikosrpske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zapamćene kao Jugoslavija.
Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.

Čim je zlosretnog 1. prosinca 1918. proglašena nova država, vidjelo se kakva će ona biti prema nesrpskim narodima, a osobito prema Hrvatima.

 

Tko pisne, uhićen je

Da bi se pokazalo da žitelji glavnoga hrvatskog grada tobože oduševljeno podupiru ujedinjenje s Kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom, Narodno vijeće Države SHS je organiziralo u Zagrebu 5. prosinca prije podne proslavu ujedinjenja i misu u katedrali. Režimska proslava protekla je, uz ostalo, u vrijeđanju Hrvata i svega hrvatskog. To je izazvalo bijes javnosti. Popodne je na Trg stigla povorka ogorčenih građana na čelu s pripadnicima 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici, ali i boljševičkoj revoluciji. Kad je povorka došla na Jelačićev trg, na njih su iz okolnih zgrada otvorili vatru mornari, sokolaši i drugi dragovoljci – pristaše Narodnog vijeća. Na užas građana, Trg se napunio mrtvima i ranjenima. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela srpska vojska. Dvije prevratničke pukovnije su raspuštene. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje – lokalima je ograničeno radno vrijeme, zabranjeno je javno okupljanje i oglašavanje, a svatko tko je nešto pisnuo protiv novog režima, bio je uhićen.

Razloge pobune sami vojnici kasnije su ovako objašnjavali: “U uzornom redu stupahu postrojbe u pravcu Jelačićevog trga uz ogromnu pratnju rodoljubnoga građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima: “Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!” Isto tako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj republici.

Dr. Ivan Pernar sukob je promatrao s jednog prozora na Jelačićevom trgu i u narednom broju Radićevog časopisa Dom opisao je događaje:

“Oko tri sata i četvrt začuje se od strane Ilice klicanje “Živila republika!” Dolazilo je najmanje 600 oboružanih vojnika sa dvije mašinske puške. S Popovićeve kuće (na Jelačićevom trgu broj 4) htjelo se pucati na momčad. Nato je više vojnika podiglo u zrak puške i na puškama bijele marame, vičući: “Mi ne ćemo pucati. Nemojte ni Vi, nego nam dajte mašinske puške”. Začas bude predana mitraljeza u kući broj 4. Nato je glazba zasvirala “Lijepa naša domovina“. Vojnici pođoše u kuću broj 6, da im i oni predadu mašinsku pušku. U to vrijeme čuli su se ponovno poklici, da republikanci ne će pucati, samo neka ne pucaju kraljevci. Ne znam, što se događalo u kući broj 6; samo je pao jedan hitac, našto je napolje izletilo 6 do 8 vojnika. Oko 15 vojnika vratilo se natrag u kuću. Što se sada unutra događalo ne znam; ali nakon nekoliko časaka čuo se prasak pušaka. Planuše puške u veži kuće broj 6, a vojnici nagnuše jedan preko drugoga, te jedan ostade ležati pred vežom. Sada počnu rikati mitraljeze, i to prva republikanska od palače Prve hrvatske štedionice, druga iz kuće broj 6 na Jelačićevom trgu, treća iz Fellerove kuće (na uglu Jurišićeve ulice i Jelačićevog trga), četvrta kod svjetiljke lijevo od Jelačićevoga spomenika, a peta je bila postavljena iza samoga spomenika, ležeći potrbuške; ovi su se šćućurili, da se zaštite od taneta. Jedan ili dva bijahu do smrti ubijeni. Pucalo se iz Fellerove kuće i sa strane od ulice Marije Valerije. (U zahodu na uglu Jelačićevog trga i ulice Marije Valerije bijahu smješteni oboružani članovi “Srpskoga Sokola”). Tako su ubijeni još i preostali vojnici. Kad je pucnjava prestala, digne se jedan mališ, koji je bio ranjen u desnu ruku, radi čega je ljevicom držao desnicu. Od gomile kod spomenika ostade živ jedan jedini. Kada su kola došla po mrtve, ustade taj, – bio je narednik, a sav krvav od glave do pete, – pa zapita, gdje da se opere i gdje li je liječnik. Krva je natopila granitni postav bana Jelačića i okolišni pločnik. Užasna slika! Ljudi su od znatiželje dolazili, te su bez srca gazili po krvi.”

 

Uslijedilo je političko, gospodarsko i svako drugo nasilje, praćeno neprekidnim ponižavanjem Hrvata.

Grga Anđelinović rođen je u Sućuraju na Hvaru 1886. U Zagrebu je doktorirao pravo, a tu je završio i studij povijest i zemljopis. U početku je bio pravaš i vatreni hrvatski domoljub, pa je pokrenuo ili uređivao listove poput Mlade Hrvatske, Hrvatske krune i Hrvatske države. Tijekom 1913. bio je i predsjednik splitskog NK Hajduk. Za prvoga svjetskog rata Austrija ga je zatvarala. Tada Grga Anđelinović radi veliki zaokret. Još kao član Narodnog vijeća SHS i jedan od glavnih zagovornika bezuvjetnog ujedinjenja pod srpskom dominacijom, zajedno sa Svetozarom Pribićevićem prijetio je Stjepanu Radiću ubojstvom, huškajući na njega ulicu i prijeteći mu linčom. Prosinac 1918. Anđelinović dočekuje kao povjerenik Narodnog vijeća SHS za javnu sigurnost u Zagrebu. U tom svojstvu zapovijedio je pokolj na Jelačićevu trgu.

Ponosan, krvavih ruku

Pristupio je već 1919. novoosnovanoj Jugoslavenskoj demokratskoj stranci i u njoj ostao do 1928. Od ujedinjena na dalje Anđelinović je istaknuti orjunaš i režimski političar, za što je bio nagrađivan visokim dužnostima. Tako je nakon pokolja u skupštini 1928. postao ministar, a kasnije veleposlanik u Pragu i Beču. Nakon raspada Jugoslavije 1941. otišao je u emigraciju i priključio se četničkim krugovima, pišući i u kanadskom Srpskom glasniku i četničkom listu Novosti. Navodno je surađivao i s četničkim vojvodom popom Đujićem. Vratio se u Hrvatsku 1945., a umro je 1. svibnja 1946.

Inače, njegov mlađi brat Danko Anđelinović, djed Vesne i  Zorana Pusića, bio je istaknuti književnik i prevoditelj, ali kao i Grga, veliki jugoslavenski unitarist.

A evo što je doktor Grga Anđelinović sam rekao o svojoj ulozi u pokolju 5. prosinca. Zagrebački časopis “Riječ” u broju od 30. travnja 1921. prenio je njegov govor u beogradskoj Skupštini održan 26. travnja iste godine. Oštro napadajući hrvatske pravaše da nerado gledaju na ujedinjenu Kraljevinu SHS i da pokušavaju isprovocirati nove nerede u Hrvatskoj, Anđelinović se isprsio: “Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari!” Na to mu je glas iz publike, aludirajući na prosinačke žrtve, dobacio: “Vi u tome imate prakse.” Anđelinović je odgovorio: “Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim!“

“U Zagrebu je 27. prosinca 1918. godine započela pred vojnim sudom glavna rasprava protiv 23 vojnika radi bune koju su počinili 5. prosinca. Od pripadnika 53. pješačke pukovnije bili su optuženi vodnici Ivan Perečić, Dragutin Mort i Josip Šimatović, desetnik Adolf Schwartz, razvodnik Janko Herceg te pješaci Mirko Drobac i Janko Pomjan; od pripadnika 25. domobranske pukovnije vodnik Rudolf Cecelja, desetnik Ivan Babić, razvodnici Andrija Fijan i Franjo Kovačić, te pješaci Mirko Milošak, Franjo Gašparac, Marko Majsl, Mirko Vragović, Blaž Barac, Tomo Potlaček, Konrad Škreblin, Stjepan Tresoglavec, Josip Ruklić, Stjepan Crnčec i Marko Koren, a od 2. bosansko-hercegovačke pukovnije Mustafa Bašagić. Vojno ih je odvjetništvo optužilo da su – nakon prethodnoga dogovora, da će manifestirati gradom za republiku, – sastavili povorku od 150 momaka od 53. pješačke pukovnije, kojima se priključila povorka od 100 momaka 25. domobranske pukovnije. (…) Raspravi je predsjedao potpukovnik Kasumović, a vodio je major Burkhart. Optužbu je zastupao vojni odvjetnik Ivo Stožir, a optužene su branili vojni aditori Ugrinov i Vranković, te zagrebački odvjetnici: dr. Radivoj Walter, dr. Schick i Sporčić. (…) Glavna je rasprava potrajala 3 dana. (…) Poslije dovršene rasprave proglasio je vojni sud istom 6. siječnja 1919. presudu, kojom se Ivan Perečić osuđuje na 10 godina zatvora, Rudolf Cecelja i Josip Šimatović na 7 godina, Dragutin Mort, Adolf Schwartz, Ivan Babić, Janko Herceg i Franjo Kovačić na 3 godine i 6 mjeseci, a Janko Pomjan, Mirko Milošak, Franjo Gašparović, Marko Majsl, Mirko Vragović, Blaž Barac, Tomo Potlaček, Konrad Škreblin, Stjepan Tresoglavec, Josip Ruklić, Stjepan Crnčec i Marko Koren na 1 godinu do 1 godine i 6 mjeseci. Sve su ove kazne većim dijelom izdržane, a tek manjim dijelom oproštene.”

Narod koji ne pamti svoju povijest, osuđen je da ju ponavlja.

 

Vedrana Spadoni/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara