Prvi tjedan Došašća – Petak

Jutros sam, pred početak zornice, po tko zna koji put primijetila da postojimo neki mi, ovisnici o sjedenju na kraju klupe. Usredotočih misli na traženje uzroka. Ima li to veze s osjećajem slobode? Možda? Ali jadna je to sloboda. Precijenjena. Slobodan je onaj kome je svejedno gdje sjedi.

Što to u meni čuči i buni se, opire sjedenju u sredini? Potreba za prostorom za uzmak, vratima za bijeg, mogućnost brze reakcije, autizam u tragovima? Tu je negdje problem. I mrmljanje. Od početka Došašća nepredviđeni događaji i obaveze remete mi isplanirani ritam rada i molitve. Svim silama nastojim strpljivo prihvaćati nedostatak kontrole nad vlastitim vremenom i rasporedom ali osjećam kako unutarnja napetost buja i buja. Lažna sloboda traži svoje.

Ako u meni skriveni psihološki mehanizmi funkcioniraju tako kako funkcioniraju u vezi s mjestom na koje ću sjesti, autonomno, van dometa volje, kako onda funkcioniraju u odnosu prema Bogu? Biram li i tu mjesto pored izlaza da bih se osjećala „slobodnije“, i u danom trenutku mogla brže šmugnuti?
Bez sumnje, ima u meni sivih i crnih zona koje treba rasvijetliti…

Na sva ta moja razmišljanja Bog mi jutros na kraju prvog čitanja odgovori ovako:
„Zabludjeli duhom urazumit će se,
a oni što mrmljaju primit će pouku.“

Nakon ovoga slijedio je jedan od dražih mi psalama. Ali kako živjeti u domu Gospodnjem i uživati u njegovoj milini ako sam jednom nogom stalno izvan doma? Na granici (prava Imoćanka iz vica), I čini mi se da sam baš zapela na toj granici.

Nakon svega dođe mi i obećana pouka: „Svojim snagama ne možeš. Uči od slijepaca iz današnjeg evanđelja, trči za mnom, viči, dosađuj. Ako vjeruješ da ću ti pomoći, otvoriti ti oči, bit će kako vjeruješ.“

U srcu kriknem:“Vjerujem! Smiluj mi se Sine Davidov!“

Ps 27,1-1.4-4.13-14

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u domu Gospodinovu
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodinovu
i dom njegov gledam.

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja
u zemlji živih.
U Gospodina se uzdaj, ojunači se,
čvrsto nek’ bude srce tvoje:
u Gospodina se uzdaj!
Vesna Ujević/Hrvatsko nebo