Vesna Ujević BUDITE MILOSRDNI

Kaže meni gvardijan:“Trebalo bi napisati nešto o milosrđu, ako možeš povezati s iskustvima iz staračkog doma…“
Tako se dadoh u razmišljanja, u traženje početne ili centralne misli od koje ili oko koje ću posložiti cjelinu.
Unatoč naporu traženja nečeg konkretnog, stvarnog i sadašnjeg što bi bilo okosnica razmišljanja misao se uporno vraća u fikciju i dane djetinjstva. Vrte mi se u sjećanju scene iz filmova, „viteški“ dvoboji na smrt ili život, i oni junački junaci koji su iako „dužni“ pobijeđenom protivniku oduzeti život, ipak to ne čine, čak ni onda ako to za sobom povlači teške posljedice za njih osobno.  Sačuvati, poštedjeti, obraniti život. Razlikujemo li ljudsko od Božjeg milosrđa, onda u ovoj slici vidim ono što je najbliže Milosrđu Božanskom. Čuvanje života. Budite milosrdni kao Otac, govori Isus.  Kada nama kaže:“Idi, oprošteni su ti grijesi!“  nije li to opraštanje, očuvanje, poklanjanje – pošteda života. Nikakvo čudo što je u Godini Milosrđa poseban naglasak stavljen na sakrament ispovijedi (iako je važan u svakoj jubilejskoj godini),  jer  dati (i primiti) oproštenje, je najsavršeniji izraz milosrđa. Slika dvoje protivnika u krvavom dvoboju, dramska napetost na kraju dvoboja kada pobjednik umjesto da zarije mač u srce pobijeđenog, zabada ga u tlo ili sprema u korice, smrtni strah u očima pobijeđenog i olakšanje pomiješano s nevjericom i iznenađenjem koje uslijedi, slika je puna oporosti. Nema tu mjesta jeftinoj patetici, plitkoj sentimentalnosti, prenemaganju.
Milosrđe je gotovo uvijek popraćeno dozom oporosti, primjerice  zbog situacije koja je prethodila činu milosrđa ili načina kojim se ono iskazuje. Tako Samaritanac pripadnik neprijateljskog i prezrenog naroda iskazuje milosrđe prebijenom Židovu, sin koji je napustio i „izdao“ vlastitog oca kuša očevu bezuvjetnu ljubav, David pušta Saula iako mu ovaj radi o glavi…
Klasična je podjela djela milosrđa na tjelesna djela milosrđa i duhovna. Tjelesna djela milosrđa, mislim da se slažete, lakše je vršiti. Osim sućuti čest povod vršenju istih su sažaljenje, „krpanje“ savjesti, sud javnosti, običaj, pomodnost itd.
Redovite posjete molitvene zajednice „Božanskog milosrđa“ štićenicima Doma za stare i nemoćne u Runovićima pripadaju kategoriji „bolesna i utamničena pohoditi“, ali to je samo naslovna stranica priče. Koliko god mi dajemo štićenicima svojim dolascima oni nama daju više, u prvom redu ljubavlju i radošću kojom nas iščekuju. Nemoguće se družiti s njima a ne propitivati sebe. To propitivanje je u direktnoj vezi s očuvanjem našeg života – vječnog. Među štićenicima doma borave ili su boravili uz one „prosječne“ i dvije vrste ekstrema. Jedni u stalnoj buni zbog situacije u kojoj se nalaze i oni koji žive  gotovo savršeno prihvaćajući volju Božju. Prvi nas neprestanim mrmljanjem i ogorčenošću upozoravaju kakvi ne smijemo biti, a drugi, osim  što pobuđuju divljenje, često nas posrame i time poučavaju i nukaju na promjenu. Između nekolicine primjer izdvojit ću jedan. U domu je mladić po imenu Ivan, nakon saobraćajne nesreće  doživljene u dvadesetoj godini života ostao je potpuno nepokretan, može micati samo glavu. Nedavno, prilikom posjete, kaže on nama:“Danas je pune dvadeset četiri godine da  ovako ležim.“  Ali KAKO on leži! Sveto! Tiho, vedro, smireno.  Pitali smo ga kako mu to uspijeva, a on je na to odgovorio: „Boravak u toplicama mi je pomogao više duhovno nego fizički. Tamo sam se sprijateljio s jednim momkom koji je slomio vrat skačući u Dunav. Njemu je bila najveća želja da završi u istom domu sa svojom materom. Vidio sam da ima onih kojima je gore nego meni jer sam se ja vraćao kući, materi, ćaći, bratu i sestri.“
Roditelji su mu kasnije umrli, brat i sestra stvorili obitelj, odselili. Dolazak u dom nije narušio njegovu smirenost.

„Ne mislim da je moj križ išta teži od vašega“ – kaže nama Ivan – „jedino što su neki križevi vidljiviji.“
Nakon ovakvog susreta i razgovora, primoran si preispitati svoj odnos prema križu i posramiti se jer je daleko od poželjnog, donijeti odluku o promijeni na bolje. Tako Ivan, čak i kad ništa ne kaže, vrši treće od duhovnih djela milosrđa – grješnika opomenuti. To isto milosrđe nam čine i oni nezadovoljni, prije spomenuti, nadamo se da će im se to jednom uračunati.
U domu se nađe i pokoji ateist, pokoji pripadnik druge vjeroispovijesti, na volju im je moliti ili ne moliti s nama, pa ipak svi izaberu moliti, prije ili kasnije, k tome postanu najrevniji molitelji. Često se sjetim jednog starca iz Vrgorca, komunista, u početku nas je ignorirao, ležao je u sobi sa  starim zvonarom iz Brista i jednim teškim invalidom iz Bosne. Nakon nekog vremena uključio se u molitvu koju smo s njima molili, valjda prvi put od djetinjstva ili rane mladosti. Kasnije je prvi dolazio u dnevnu sobu nestrpljivo čekajući početak molitve krunice Božanskog milosrđa.
Više nego drugdje u domu je očevidno da je smrt dio života, nakon svih ovih godina gotovo u dan mogu procijeniti  blizinu nečijeg kraja. Neka su umiranja teška, neki se samo ugase.  Spomenuti Bosanac (tako smo ga zvali), teško je umirao, mučio se dugo, bilo je jezivo iz tjedna u tjedan slušati smrtne hropce, zdušno smo molili za njega, pa i u suzama. I onda je nenadano, nakon jedne molitve Križnog puta, došao k svijesti i tražio svećenika, dan-dva  kasnije, opremljen svetim sakramentima  (na Cvjetnicu), preselio se u vječnost. Čudno je reći, među štićenicima doma, zavladalo je veliko ushićenje i radost poslije njegove smrti, mjesecima su prepričavali ovaj događaj. Istinski ih je obradovala nada u njegovo vječno spasenje.
Za razliku od naše, ljubav Božja nema granica, izuzetna je povlastica doživjeti situaciju u kojoj je moguće nazrijeti, kušati, biti dionikom  veličine i snage Njegove ljubavi. Zapravo se ne radi o povlastici, radi se o Božjem „očekivanju“ da kušamo, dotaknemo, budemo dionici i sudionici, kreatori ljubavi, one istinske, izvorne, Njegove. Čak nam je na neki način „prebacio lopticu“, „izazvao nas u igru ljubavi“.  Svakodnevni život naš je poligon za igru.
Vratimo se slici dvoboja. Ta je slika, slika naše svakodnevnice. Koliko god bili fizički slabi ili jaki, nevažni ili važni, poznati ili nepoznati, dobri ili zli, pravedni, nepravedni, nadređeni ili podređeni, više puta dnevno stojimo nad nekim, nekoga držimo ukliještena, i u prilici smo život dati li oduzeti, oružje upotrijebiti ili odložiti. Bilo to fizički ili duhovno, ovako ili onako, živote drugih „držimo u svojoj ruci“.  Život onih nerođenih, do onih koji su pred smrt, pa čak i život mrtvih (mrtvoga pokopati,  za žive i mrtve Boga moliti). Naše misli, riječi, pokreti, djela, šutnja, propusti,  neaktivnost ili aktivnost, sudovi ili prihvaćanja, opraštanja i neopraštanja…, sve su to  oružja kojima možemo oduzeti ili dati život. S ljudima oko sebe, članovima obitelji, kolegama na poslu, susjedima, prijateljima, poznanicima i mnogim drugima u stalnoj smo interakciji, svi smo na „poligonu“, možemo se međusobno ubijati ili oživljavati, a to i činimo, ponekad namjerno, ponekad nenamjerno, ponekad usput i povremeno, ponekad ustrajno. Iz dana u dan prikupljamo bodove, pozitivne ili negativne, kakav će rezultat biti na kraju? Kakva ocjena – milosrdni ili nemilosrdni? Znat ćemo kad se nađemo oči u oči sa Sudcem sviju, a on je davno rekao: „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ (Mt 5, 7)

Vesna Ujević/ Hrvatsko nebo