Vesna Ujević ZA LET SI DUŠO STVORENA

 No ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud i vjera naša. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Što onda čine oni koji se krste za mrtve? Ako mrtvi uopće ne uskršnjavaju, što se krste za njih? Što se onda i mi svaki čas izlažemo pogiblima? Dan za danom umirem, tako mi slave vaše, braćo, koju imam u Kristu Isusu, Gospođinu našem. Ako sam se po ljudsku borio sa zvijerima, u Efezu, kakva mi korist? Ako mrtvi ne uskršnjavaju, jedimo i pijmo, jer sutra nam je umrijeti. Ne varajte se: Zli razgovori kvare dobre običaje. Otrijeznite se kako valja i ne griješite jer neki, na sramotu vam kažem, ne znaju za Boga.
(Kor15,12-14.19,29-34)

Postoje neke posebne spoznaje koje prožmu ljudsku dušu, one su jedno zadivljujuće otkriće novog komadića duhovnog svijeta. Premda u duši bude sve puno jasnoće, tu jasnoću svejedno ne možeš pretočiti u riječi jer se spoznaja obznanjuje ponajmanje riječju. Razlijeva se dušom i duša se razlijeva u spoznaji pomoću slika, pokreta, osjećaja, mirisa, zvukova, šumova, simbola… „A sada navijestit ću ti nešto novo, otajno, što još ne znaš.“ (Iz 48,6 )

Najčešće je ova otajnost kao iznenada otkrivena jezgra, obavijena tminom, odnosi se na nešto o čemu si sto puta slušao, riječ koju si milijune puta izgovorio, pa ipak ti je to sve vrijeme bilo tek apstraktan pojam u glavi, ili nauk koji je za tebe puka teorija o nečemu jer sve to nisi susreo, opipao u dubini bića, a onda odjednom ta poznata nepoznatost dodirne te kad se najmanje nadaš i ti dodirneš nju, ne tjelesnim rukama, nego duhovnim, vidiš, čuješ, očima i ušima duha. Kad govoriš o duhu onda ga percipiraš kao nešto gore, iznad, nešto prozračno, područje gdje ne vlada sila teže, pa ipak  dodir otajnoga kada se dogodi, premda je područje duha, doživljavaš kao izlet u neobičnu dubinu, dublju od poznatih dubina i dok si usidren nipošto ti se ne čini nalik traljavom lebdjenju astronauta u pokušaju kretanja po mjesečevoj površini. Radost zahvalnosti Gospodinu jer je dopustio unići tu, u tu dubinu, u dijelić dubine, (za koju znaš da ne završava tu gdje si ti zastao), djeluje dvojako. Želiš ostati uronjen, a istovremeno želiš svoju radost podijeliti s drugima. Da bi je saopćio moraš izroniti. Baš taj napor saopćavanja nalikuje traljavoj “šetnji“ astronauta površinom mjeseca, bestežinsko stanje, jer onom drugom, nije li mu darovano dodirnuti tvoje iskustvo, riječi koje izgovaraš nemaju težine i nalikuju nerazgovijetnom govoru mucavca.

Duše Sveti, otpuntaj me, i daj mi prave riječi. Smiluj se nemoći koja jeca u meni usred uzaludnog naprezanja čitavog bića, ukloni nijemost i mucanje, da blago i bogatstvo skriveno u tvojim otajstvima postane riznica odtajena barem  za neke duše.

Početak studenog obilježen je blagdanom Svih Svetih i Dušnim danom tj. spomenom svih vjernih mrtvih. Svake godine primjećujem sve veću zbrku i neznanje u razlikovanju ovih dvaju dana. Posljednje stvari o kojima kršćanin treba razmišljati (da bi mudrije živio) su smrt, raj, pakao i čistilište. I oni koje SLAVIMO 1.studenoga i oni kojih se SPOMINJEMO 2. studenoga (ne možemo ih slaviti jer ne znamo gdje su, kako na primjer slaviti one koji su završili u paklu?), dakle i jedni i drugi prošli su kroz otajstvo tjelesne smrti. Oni koje slavimo 1. studenog poznati i nepoznati nalaze se u raju, a 2. studenoga uveden je prvenstveno zbog onih koji su u čistilištu da pripomognemo njihovom bržem čišćenju molitvama, žrtvama, postovima, dobrim djelima (djelima ljubavi), milostinjama, oprostima koje daje Crkva.

Pred ove dane jedna posebna spoznaja o otajstvu Općinstva svetih i povezanosti duša prožela me i ispunjavala treptavim ushićenjem. U duši mi je odzvanjala glazba nebeskih gozbi i veselja, živahnost, zaigranost i šušur među onima koje često promatramo iz perspektive zemaljske tuge, a rijetko u čistoj radosti Božjeg kraljevstva.

Nakon smrti roditelja brat i sestra, stariji momak i cura, ostali su živjeti u zajedničkom domaćinstvu. Živjeli su skromno. Sestra je došla do nekog novca te odlučila platiti mise za pokojne roditelje. Nije to mogla sama obaviti pa pošalje brata. Putem do župske kuće brat, prolazeći pored mesnice i trgovine, povučen željom za dobrim ručkom novac potroši na meso i druge potrepštine. Kad je namirnice donio kući sestra odmah shvati da je to kupio novcem od misa te udari u viku i prigovaranje, a on će na to sestri: „Ako su završili u čistilištu, koliko je godina prošlo, mogli su do sada izaći. Ako su u raju mise im i ne tribaju. Ako su u paklu, da su od željeza do sad bi izgorili.“

Premda se teško ne nasmijati ovoj istinitoj anegdoti, ona nije poziv na isti postupak, naprotiv.

Ma gdje se pokojnik nalazio misa za njega ili bilo koji drugi oblik molitve i žrtve, nikada ne propada. Naš Dobri Otac iako rasipan u ljubavi u nekim je stvarima poprilično ekonomičan.

Ako zemaljski kraljevi imaju svoje riznice i trezore zašto ne bi imao i Kralj koji postavlja kraljeve? Doduše u njegovom trezoru nije novac, zlato i dragulji nego važnija blaga. Ako zemaljske države imaju svoje proračune i resore, zašto ne bi mala i Država Božja? Možda su sve mise, molitve, milostinje, djela milosrđa tvoj ulog u stambenu štedionicu uz čiju ćeš pomoć jednom postati stanovnik neba. U Državi Božjoj vrlo dobro funkcionira zajedništvo i raspodjela dobara. Evo nekoliko slikovito primjera:

Zamisli jedno mjesto u nebu, npr. nekakvo predvorje usred kojeg se nalazi ogroman koš, uokolo razni anđeli. Jedni dolaze kao poštari s torbama punim pisama, istresaju ih u koš, drugi uzimaju pisma i čitaju, taj i taj platio misu za N. N. Anđeo do njega gleda knjigu s popisom duša i kaže: „Dobro, N. N. je u čistilištu, ova misa olakšat će mu muke za 0,5 %. Upiši platiocu  mise u štednu knjižicu 2 boda. Opet anđeo, neka vrsta nebeske Tanje Tušek, zavuče ruku u košaru i iščupa novo pismo. Izmoljen je potpuni oprost za dušu kojoj nije potreban. To jedan od anđela ubaci u posebnu zdjelu. Onaj koji upisuje u štedne knjižice za molitelja odmah upiše 20 bodova. Pored posebne zdjele stoji anđeo s popisom duša koji je sastavila Blažena Djevica Marija, taj  uzme oprost i brzo pošalje iz čistilišta u raj prvu dušu s popisa. Velika je bila radost te duše, te je i molitelj u njoj imao udjela. Mogla bih dalje navoditi primjere, ali već iz ovih se dade zaključiti: što više bodova na štednji, veći izgledi za kupnju dobrog stana, a osim toga, što si bolji s Blaženom Djevicom to si sigurniji…

Crkva je zajednica pozvanih. Svaki kršteni pozvan je osjećati se pozvano. Naravno, od pozvanih se očekuje odaziv. Svaki kršteni dobio je pozivnicu na Gozbu Jaganjčevu. Ovdje, sada, to je Euharistija, konačno se ta gozba započeta na zemlji završava u kraljevstvu Božjem. Ali ne može se na gozbu tek tako, pozvani na gozbu, pozvani su na svetost, svi. Svetost je neophodno svadbeno ruho. Pa ni na zemaljsku svadbu ne ideš u rutama.

Možda te ovo uopće ne zanima?

Šteta, a već si na krštenju dobio bonove za nabavku odijela. Koji žele stići na gozbu umiru sebi, jer živjeti sebi, znači, živjeti grijehu. To ne znači da ne griješe, takvih nema, nego u svom srcu nose odlučan i trajan stav da ne žele griješiti. Iz dana u dan, sve više, umiru svojoj volji da bi živjeli Bogu i njegovoj volji. To je trajna borba. Padanje, ali i podizanje, iznova i opet iznova odlučivanje za, a ne protiv Boga. Zbog ovakvog života govorimo o borbenoj, vojujućoj Crkvi. To je put i zato je onaj koji njime ide – putnik. Nastojanje da se živi Bogu jednom će uroditi životom u Bogu. Bez svadbenog ruha svetosti nemoguć je život s Bogom i u Bogu. Svet znači biti očišćen. Svetost Božja i  nečistoća grijeha ne mogu zajedno, zato dolazimo do otajstva križa i trpljenja kao sredstava čišćenja. Ne gledamo li ova otajstva iz perspektive uskrsnuća na život vječni, iz perspektive Kraljevstva Božjeg i Božje Svetosti, čak ako i ne sumnjamo u Božju opstojnost, živimo u neznanju. Važno je „opipati“ srce otajstva ljubavi, ljubljena smo djeca Ljubećeg Boga. Spoznaja ljubavi ima moć preobraziti nas, povesti nas putem prema svetosti. Promijeniti perspektivu iz koje gledamo.

U filmu „Društvo mrtvih pjesnika“ novi profesor engleskog jezika, u jednoj uštogljenoj privatnoj školi, penje se na klupu i poziva učenike da učine istu simboličnu gestu kao znak gledanja na poeziju, život i događaje iz jedne drugačije perspektive od one na koju su navikli. Jesi li ti uštogljeni kršćanin, rob navika ili želiš pobjeći iz Crkve upravo zbog  uštogljenosti i jednoličnosti?

Popni se na stol ili bilo koje povišeno mjesto, promijeni perspektivu iz koje gledaš. Otkrit ćeš da možeš pobjeći iz uštogljenosti i rutine, a da ne moraš bježati iz Crkve. Promotri svoj križ, povijest, život, svoja trpljenja iz nove perspektive i naći ćeš bogatstvo?
Sv. Terezija Avilska koja se isto jednom „popela na stol“ i pogledala svoje redovništvo puno monotonije i mlakosti iz perspektive Kristova križa nije promijenila zvanje, samo je odlučno odbila u zvanju živjeti kao kokoš, jer je uvidjela da može letjeti poput orla.

Želiš li biti u hrpi kokošiju? Dobro! Ostani u svojoj izjedajućoj, pasivnoj i neplodnoj dosadi. Orlovi nisu samo u životinjskom svijetu ugrožena vrsta.

Tolikima je Duh Sveti pripremio krila, malo ih je došlo po svoja, a ti si „za let dušo stvorena“.

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo