Marija Dubravac : (Sjećanje na djetinjstvo i blagdan Svih Svetih) VREĆA STARE ROBE

0

 

 

VREĆA STARE ROBE
Kunjah sanjivo pored tople peći
Slušajuć – kiša k’o iz kabla lije.
Bijahu Svi Sveti. Otac šuteći
Ugrija u rerni »šuferice« dvije.

Umoto je noge i čizme obuk’o,
Brigu mu vidjeh na mršavom licu.
Uzdahnuv’ kratko »šepku« je natu’ko
I ogrnuo staru kabanicu.

»U pomoć Svi Sveti!« prošapta tiho
Iduć u susret studeni i mraku.
Visok ko jablan, kroz kišu se njiho
U ranu zoru po blatnom sokaku.

Ode siromah u Vinkovce vlakom
Donijet s vašara polovnog odijela.
Opanci, roba, dotrajali svakom,
Treba »ponovu« obitelj nam cijela.

Nestrpljivo čekah od jutra do mraka
Moleći Boga da se otac vrati.
Možda će donijet slatkih medenjaka,
Il’ će mi srce obojano dati.

Pljuštala kiša lenijom i putom,
Blatnim sokakom trčah kao luda;
Bosa, ogrnuta traljavim kaputom,
Zvala sam oca, tražila ga svuda.

O pozdravljenju došao je kući
Položivši na stol vreću punu robe.
Mokar, ozebao, umoran, dršćući
Ispruži nad peć mrzle ruke obe.

Zazvoni zvono, on moliti stao,
Ja stalno buljih put »čarobne vreće«.
Bože, što je otac u nju natrpao,
Krije l’ se u njoj i moj trunčić sreće?

Pjevajuć pekli smo kukuruz na žari,
Licem odsjevala svima radost ista.
Otac motrio naše »nove stvari«; 
Ja spazih suzu, u oku mu blista.

Zadivljena mišljah, mučeniče, stvore,
Nikakva ti žrtva prevelika nije.
Iz ljubavi bi prešo brda, gore,
Da usrećiš djecu, blago najmilije.

Na Sve Svete uvijek davnu zgodu gledam –
Uspomenu milu djetinjstva sretnoga.
Vreću robe stare zaboravu ne dam
I bisernu suzu oca pokojnoga.

Marija Dubravac Melbourne, 1975.

SVI SVECI I SVETICE BOŽJE, MOLITE ZA HRVATSKI NAROD!

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara