Ljubica Kolarić Dumić : O SUBOTICI I NAGRADI – O KUKUJEVCIMA
Vrijeme:1 min, 42 sec
O SUBOTICI I NAGRADI – O KUKUJEVCIMA, 19. listopada 2016.
Iz pisma dragim prijateljima: O Subotici i nagradi još dugo, dugo ne ću srediti misli, smiriti osjećaje. Sve je tako nestvarno kao da gledam neki film sa sretnim završetkom. Je li to kraj (nagrada za životno djelo) moje književne karijere ili tek početak – KOJI JE PREKASNO POČEO PA NE MOŽE STIĆI DO KRAJA… tako da je ovo možda uistinu pravi kraj.
U Hrvatskoj – dakako – ni jedne riječi iako me je Subotica prepuna, pa su mogli, onako novinarski PRENIJETI vijest. No, valjda tako zaslužujem.
Razgovor sa mnom sam Vam (mislim) poslala!? I tamo sam na kraju rekla da sam umorna i iscrpljena od financiranja svojih knjiga, ali da je trenutak za radost, a ne za rastuživanje. Ako nisam poslala intervju, odmah ću poslati.
O Kukujevcima: kad sam ušla u dvorište, samo trčala do bašče i natrag (po stravičnom korovu, jer u kući nitko ne živi i strašno je zapuštena. U kuću nisam ušla, NE ZNAM ZAŠTO!!!!! – iako su vrata i svi prozori razbijeni i uništeni (kuća širom otvorena).
Poslije sam pitala gospođu koja je bila sa mnom, je li vidjela stepenice (skaline) na ulazu u kuću? Ja ih nisam vidjela… Nisam ništa osjećala. Nisam zaplakala. Bila sam čak nekako sretna. Sjetih se pjesme:
„Nitko između nas… Samo Ti i ja…“
Brali smo grožđe, koje je jedino živo… Umjesto bakinog cvijeća, drač i korov. Zaustavio se jedan čovjek. Sišao s traktora i pitao tko smo.
„Ja sam ovdje rođena!“
„Vi ste iz Rijeke“, reče on.
A meni dođe u misli moja priča KUĆA NA PRODAJU. „Zbog vaše ozeble tuge, kupila bih našu kuću…“ Tako sam poručila ocu i majci…
Čovjek kao da čuje moje misli, nastavi: „Kuća se prodaje za 20 tisuća eura!“
Da mogu, kupila bih našu kuću… nastavim maštati.
Na grobu majke izlila sam sve dvadesetšestogodišnje suze… Stajali smo svi troje uz grob… a onda su me prijatelji ostavili samu sa svojim suzama. I s mojom majkom.
Taj trenutak OSTAJE SA MNOM DO MOGA KRAJA…
Ljubica Kolarić Dumić /Hrvatsko nebo
