Grliću, Mataniću, Ogresta… skinite nam se, bre, već jednom s tim vašim srpskim opsesijama!

Iako sam se davno zarekao da svojim teško zarađenim novcem ne ću toviti protuhrvatsku „petu kolonu“, ni u tzv. kulturi, ni izvan nje, ipak sam ovaj put stisnuo zube i platio prokleto debelih 37 kuna da bih vidio najnoviji film Rajka Grlića „Ustav Republike Hrvatske“. Budući da dobro i razmjerno izbliza poznajem javno djelovanje autora – Grlića cijela četiri, a njegova koscenarista Ante Tomića dva desetljeća – znao sam gotovo u milimetar što ću dobiti i, naravno, nisam pogriješio. Riječ je o još jednom filmu o pripitomljavanju – kao i uvijek većinskih hrvatskih i katoličkih – fanatika. Ona je kod raznih kritičara izazvala različite primisli u vezi s (naravno, hollywoodskim) uzorima. Po meni, izvorna nit je film Jamesa L. Brooksa „Bolje ne može“ („As Good as it Gets“) iz 1997. godine za koji su protagonisti Robert de Niro i Helen Hunt sasvim predvidljivo nagrađeni Oscarima.

Dragi naš Draža

Grliću je ta hrvatska i katolička većina, i u komunizmu i u postokomunizmu, svojim novcem, u oba slučaja Rajko Grlichtjela-ne htjela, omogućila zavidno bogatu filmografiju – naravno, uz njegovo stanovito, ali ipak mediokritetsko  autorsko umijeće (pozitivan izuzetak je njegov film „Samo jednom se ljubi“ iz 1980. godine). On joj je uzvratio tako što je postao, uz, istina, ozbiljne sukandidate Matanića i Brešana mlađega, glavni današnji filmski borac protiv vječno aktualnoga hrvatskog „klerofašizma“ i vodeći propagandist i guru (prema Tomislavu Suniću) „religije ljudskih prava“. Otprilike ono što je Oliver Frljić u kazalištu, s tom razlikom što Frljić, onako jedro balkanski, operira sjekirom, dok Grl(j)ić to radi više u rukavicama. Ali, bio na djelu Frljić ili Grljić, iza njihovih operacija od hrvatstva i od katoličanstva ne ostaje ni kamena na kamenu.

Sve u ovome filmu, od naslova koji će po svjetskim festivalima valjati Ustav Republike Hrvatske (koliko znam, to je prvi ustav u naslovu nekog filma), do njegove propagandistički vješte dosjetke da fanatik-pokajnik bude ustaša, koji je istodobno i homoseksualac i transvestit – tek su dvije iz niza drskih, a naizgled jedva uočljivih provokacija (već i puko nabrajanje svih tražilo bi tekst od više novinskih stranica). Ova Grlićeva propagandistička vještina – što, naglašavam, nije nikakva umjetnička disciplina – tolika je da je čak i „kritičarka“ Glasa Koncila, tragično neosposobljena za ovaj posao, ispjevala najneočekivaniji zamislivi panegirik filmu, u tekstu groteskna naslova „Za temeljnu ljudskost“, 9. listopada).

(Riječ je, usput, o „kritičarki“ koja na dva mjesta pokazuje da ne zna ni kako se zove protagonist filma – piše „Glogović“, a riječ je o vodećem srpskom, a evo i „hrvatskom“ glumcu, pače i „glumačkom velikanu“, Nebojši Glogovcu, filmskome ustaši i travestitu, a istodobno i čovjeku koji – jedna od stotine Grlićevih provokacija – u Srbiji igra u ratnom serijalu „Ravna Gora“ i to samog zločinca Dražu Mihailovića. Za nj Glogovac, sasvim na tragu Miljenka Jergovića, kaže da je bio „drag, sjetan i tužan čovjek“, prema T-portalu od 19. srpnja 2012. godine. Dok u Srbiji snimaju „poštene“ serije o „antifašisti“ Draži, ovdje caruju ustaški transvestiti i pokajnici na tragu „religije ljudskih prava“ – i sve to s istim ili sličnim „ljudskim resursima“.)

„Mračni predmet mržnje“

Najbolji i možda jedini način da se shvati i ovaj film i velik dio autorova opusa je ako se ima u vidu jedna „sitnica“,koju je sam o sebi izrekao Grlić u zloglasnoj emisiji tzv. HTV-a svoga sunarodnjaka Ace Stankovića „Nedjeljom u dva“ (u hrvatskoj, a srpskoj inačici: „Nedjeljom u/dba“) od 2. listopada (navedeno prema Mati Dretviću Filakovu u Hrvatskom fokusu od 7. listopada). U jednome trenutku, naime, Grlić je Stankoviću, prema ovome izvoru, izrecitirao, secirao ili, još gore, prebrojio strukturu vlastitih „krvnih zrnaca“, što je inače Hrvatima strogo zabranjeno: pedeset posto je, po majci, Židov, dvanaest posto Srbin, a trideset osam posto pohrvaćeni Nijemac – Hrvat je, dakle, „nula posto“. Uostalom, već dugo živi i radi u SAD-u, a ovamo uglavnom dolazi po hrvatske novac za njegove „hrvatske“ filmove, kojima Hrvatima šalje nježne izjave koliko mu se oni gade – i s time zarađuje nove stotine tisuća dolara na nagradama stranih festivala. Malo koji hrvatski neprijatelj – iako ih ima još ihaj-haj i svi rade po istom obrascu – s toliko nastranog sladostrašća dobro zarađuje pljujući po svom opsesivnom, da parafraziram Luisa Buñuela, „mračnom predmetu mržnje“, kao što to radi Grlić.

I upravo tu je, među svim desetinama ili cijeloj stotini lažljivih replika i kadrova „Ustava Republike Hrvatske“, Grlic Tomicjedan od dvaju najvažnijih doista sotonskih obrata: on uporno, na traga istovrsnog fanatizma jednoga, recimo, Dalibora Matanića, svoju mržnju predstavlja kao „ljubav“ (čak mu i podnaslov filma glasi „ljubavni film o mržnji“). I drugo, „poruka“ i ovoga filma je kako Hrvati katolici tlače Srbe, pedere i cijeli jedan niz društvenih kategorija koji se u jednom trenutku izrecitiraju u filmu – i to upravo u zemlji, koja je jedna od etnički i vjerski najhomogenijih zemalja u Europi, a koja tim manjinama jamči više zastupničkih mjesta u Saboru, nego gotovo sve ostale europske zemlje zajedno! Po njemu, hrvatska većina tlači manjine, a istina je potpuno suprotna: neke etničke i jedna ideološka manjina, posebno u posljednjem desetljeću i pol, gaze hrvatsku većinu.

I još: dok Grlić sa svojom židovsko-srpsko-njemačkom vizurom ide iz filma u film, uzima milijune iz hrvatskog proračuna i po svijetu širi ionako povampirenu protuhrvatsku istinu o prošlosti i današnjici ove trajno mentalno silovane zemlje, autori koji bi snimali stvari iz „stopostotne“ hrvatske vizure ne snimaju uopće, ili snimaju jednom u desetljeću, ili ih uopće nema, jer je cijeli sustav već gotovo cijelo stoljeće tako postavljen da ih ne bude.

Nasilje nad većinom

I konačno, dio ovog duhovnog nasilja kojim se terorizira hrvatska većina, čak i kada je nominalno „na vlasti“,opsesivna je vezanost dijela „najviđenijih“ i najprivilegiranijih filmaša u Hrvatskoj – ne hrvatskih filmaša, jer oni to nisu – za Srbiju i Srbe i to često u onoj najvažnijoj i najosjetljivijoj dramskoj i životnoj situaciji kao ljubavnika ili supružnika. Dalibor Matanić je to radio u „Zvizdanu“, čak i Zrinko Ogresta, za kojeg se jedno vrijeme vjerovalo da je drugačiji od ovih kloniranih štancera „ljubavnih filmova o mržnji“, imao je istu srpsko-hrvatsku bračnu priču u filmu „S one strane“, a evo sad i Grlića i njegova filma.

Čovjeku na kraju ne preostaje drugo nego da doista pobjesni kao onaj mladi purgerski uličar iz Grlićeve inačice „Ustava…“ i izdere se: „Ma skinite nam se jednom već s tim vašim srpsko-hrvatskim ljubavima i mržnjama – dosta nam je i vas i njih, bre!“

 

Joško Čelan/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.