M. Nosić: Ljubuški u stoljeću turskoga osvojenja

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:24 min, 23 sec

 

Ljubuški u vrijeme Turaka

Selo Ljubuša (1), koje je motiviralo ime Ljubuški, prostiralo se je od Kokota (2) do Vrata. Ime je dobilo po izvoru Ljubuša. (3) Selo se je sastojalo od više zaselaka koji su se formirali oko nepresušnih izvora. Na području Ljubuše (4) bilo je nekoliko izvora (Žuberin, Zaguša, Žabljak (5), Ljubuša, Gožulj, Vodica i dr.). Kroz Ljubušu je prolazio put koji je vodio od Brotnja prema brodu na rijeci Trebižat i dalje prema Vrgorcu. Taj put je imao dva odvojka: jedan odvojak je vodio od Gožulja preko Žabljaka do Bilobriga i dalje preko Vrbice na rimski put Narona – Salona, drugi odvojak je vodio od Gožulja prema Stupu i Vrbici.

ljub1

Kneževina hercega Stjepana

U Ljubuši su u 15. st. postojale tri crkve: najstarija je bila crkva na lokalitetu koji se danas naziva Crkvica. (6) Iste starosti je i crkvica na obližnjem Humcu (7), na mjestu današnje župne crkve. Druga crkva u Ljubuši je bila ona na lokalitetu koji se danas naziva Crkvina. (8) Treća crkva je bila izgrađena početkom 1440-ih godina (najvjerojatnije koncem 1443. god.) u neposrednoj blizini tvrđave hercega Stjepana koji je tih godina obnovio tu utvrdu i osposobio ju za trajni boravak svoje obitelji. Osim kapelice unutar tvrđave izgradio je i crkvicu ne samo za potrebe svoje obitelji nego i za vojnike i obrtnike koji su boravili u podgrađu zapadno od tvrđave. Crkvica je bila prvi objekt s lijeve strane nakon izlaska putem od Žabljaka na zaravan pred tvrđavom; to je bio jedini put kojim se je moglo doći do tvrđave. Na zaravni južno od te crkvice bilo je oformljeno i groblje. (9)

ljub2

Pogled na ljubušku tvrđavu hercega Stjepana

Najstariji spomen župne crkve i samostana u Ljubuši zabilježen je srednjovjekovnom latinštinom u dokumentu, datiranom 15. veljače 1435. god., u kojem dubrovačko Malo vijeće nalaže drivskoj carinarnici da fratrima u Ljubuši za njihove vlastite potrebe isporuče kao dar jedan veliki modij (62,5 kg) stonske soli. (10) Isti nalog Maloga vijeća zabilježen je i tri godine kasnije, točnije 20. veljače 1438. god. (11) Dana 21. veljače 1444. god. (12) u jednom dubrovačkom dokumentu (13) spominje se izvjesni Gojislav (Gojslav) Orlović, zvani Petranović, koji je crkvi u Ljubuši darovao svoj skupocjeni opasač sa zahtjevom da se proda i od dobitka dva dijela daju ljubuškoj crkvi, a treći dio crkvi sv. Vida. Dana 18. svibnja 1444. god. i Radojko Dobrovojević iz Drîvā (14) također je darovao crkvu u Ljubuši davši joj šest perpera za spomen-misu na dan sv. Jurja.

ljub3

Pogled na ljubušku tvrđavu hercega Stjepana

Selo Ljubuša (15) je bilo strateški važno jer je tuda prolazio put koji je povezivao Bosnu, Hum i Primorje. S najistočnijega dijela Butorovice (349 m) moglo se je nadzirati sav promet preko Vrata, prirodnoga usjeka između Butorovice i Jurjevice. S toga brda nadziralo se je i u doba Ilira i Rimljana pa je razumljivo zašto se je herceg Stjepan odlučio za gradnju tvrđave baš na tom mjestu. Gradnja se pripisuje njemu iako je moguće da je na tom mjestu i prije postojala utvrda manjih dimenzija. Hercegova tvrđava je imala barutanu, oružarnicu, tamnicu, čatrnju, žitnicu, pekaru i sve drugo što je bilo potrebno za boravak njegove obitelji, a u podgrađu, zapadno od tvrđave, bile su nastambe za vojnike i obrtnike, crkvica i groblje. Tvrđava ne brdu iznad Ljubuše (16) bila je takoreći neosvojiva pa je u doba sukoba sa sinom Vladislavom i drugima (1451. – 1454.) herceg Stjepan (17) imao u njoj sigurno utočište. Česti sukobi među vlastelom doveli su do toga da su Bosna, Hum i drugi hrvatski krajevi bili lak plijen Turcima (18) koji su nezaustavljivo napredovali zahvaljujući uz ostalo i neslozi tadašnjih plemića. (19)

Bilješke

(1) Područje nekadašnjega sela Ljubuša danas je u cijelosti u sastavu grada Ljubuškoga.

(2) Radi točnoga izgovora svi toponimi u ovoj podrubnici su akcentuirani: Bȉlobrīg, Bȕtorovica, Crkvica, Crkvina, Gôžulj, Gràdskā, Grèbine, Gréda, Húmac, Jûrjevica, Klòbūk, Kȅkōt, Lȉgāt, Ljùbūša, Ljùbuškī, Pòdbrīšće, Pòdjūrjevica, Podljùbuškī, Stûbli, Trebìžat, Veljáci, Vîtina, Vòdica, Vráta, Vŕbica, Vȑgorac, Zàguša, Zavráta, Zvîrići, Žȁbljāk, Žȕberīn.

(3) U južnoslavenskim jezicima je mnoštvo toponima s korijenom ľub- u osnovi: Ljuba, Ljubač, Ljubače, Ljubačevo, Ljubanci, Ljubaništa, Ljubanje, Ljubatovci, Ljubatovica, Ljubava, Ljubečna, Ljubelj, Ljubenić, Ljuberađa, Ljubešćica, Ljubetovo, Ljubež, Ljubgojna, Ljubičevac, Ljubičevo, Ljubično, Ljubić, Ljubija, Ljubin, Ljubina, Ljubinci, Ljubine, Ljubinić, Ljubinj, Ljubinje, Ljubiš, Ljubište, Ljubitovica, Ljubižda, Ljubljana, Ljubljanica, Ljubljenica, Ljubna, Ljubnica, Ljubnić, Ljubno, Ljubojno, Ljubostinje, Ljubovac, Ljubovija, Ljubovište, Ljubovo, Ljubožda, Ljubostava, Ljubuča, Ljubunci, Ljubuša, Ljubuški i dr. Takvo bogatstvo toponima s tim korijenom može se evidentirati i u zemljama zapadnih i istočnih Slavena. Prema Petru Skoku, taj slavenski korijen potječe od indoeuropskoga leubh- kojemu je temeljno značenje ‘voljeti koga (što)’, kasnije preneseno značenje ‘biti zadovoljan kim (čim)’. Navedeni toponimi su pak motivirani značenjem ‘mjesto (zemljište) dobro (pogodno) za življenje’ koje u odnosu na temeljno značenje ima novu značenjsku određenost koja proizlazi iz prethodne određenosti. Ime sela Ljubuša je nastalo vjerojatno odmah po doseljenju Hrvata u taj kraj, dakle još u 7. stoljeću, i nije motivirano imenom žene hercega Stjepana, kako to ponegdje piše. Njegovim trima ženama imena su bila: Jelena, Barbara i Cecilija. Ljubuša je ime sela.

(4) Na topografskim kartama izvor Ljubuša nigdje nije upisan, a ni stariji stanovnici također ne znaju gdje se taj izvor nalazi. To bi trebao biti izvor najbogatiji vodom jer tek onda ima smisla motivacijska konverzija hidronima u ekonim. Za taj izvor je znao načelnik ljubuškoga kotara Halid Sadiković koji je 15. svibnja 1883. god. poslao u Sarajevo Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku tražene podatke o imenima tekućica, izvora, planina… u svojem kotaru. Sadiković je izvor Ljubušu smjestio između Zaguše i Gožulja. Evo dijela Kapetanovićeve građe koji se odnosi na izvore: – Imena poznatijih vrela u ljubuškom kotaru: Studena vrila, Šipak, Grudsko vrilo, Jakšenica, Nezdravica, Bartulovo vrilo, Klobuk, Grabovo vrilo, Vrioštica, Proboj, Vrilo, Crnišina, Kokot, Žuberin, Žabljak, Zaguša, Ljubuša, Gožulj, Vodica, ? Govuša (Goruša). Ljubuša je ovdje smještena između Zaguše i Gožulja, a na tom potezu ne ima ni jedan izvor pa nije jasno gdje se točno nalazi Sadikovićeva Ljubuša. Moguće je da je načelnik Sadiković pogriješio jer malo niže od izvora Gožulj na Glavici postoji jedan nestalni izvor, a područje od njega pa naviše do gožuljske džamije naziva se također Gožulj. Voda izvora iznad puta bila je 1928. god. usmjerena u vodospremnicu pa je možda današnji izvor Gožulj zapravo nekadašnji izvor Ljubuša po kojem je selo i dobilo ime.

(5) Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, koji je popisao imena tekućica, izvora, planina i gradskih četvrti za cijelu Bosnu i Hercegovinu, rođen je 19. srpnja 1839. god. u begovskoj obitelji u Vitini (kod Ljubuškoga). Imao je dva brata: Ibrahim-bega i Osman-bega. Mehmed-beg je pohađao medresu u Ljubuškom, kasnije je učio orijentalne jezike (arapski, perzijski i turski). Još kao mladić postao je član kotarskoga vijeća. Ratovao je na crnogorskoj granici gdje se je istakao u borbama za što je dobio priznanje i promaknuće u čin potpukovnika u svojoj 28-oj godini. Zahvaljujući očevoj potpori proputovao je mnoge zapadne i istočne zemlje stekavši tamo dragocjena znanja i iskustva. Od 1863. do 1876. god. službovao je kao kajmekan (kotarski načelnik) u Stolcu, Ljubuškom, Foči i Trebinju. Dok je službovao u Stolcu, upoznao je tamošnju begovsku obitelj Rizvanbegovića iz koje mu potječe prva žena s kojom je imao sina Rizáha koji je rođen u Vitini (25. 5. 1868.) u doba kad mu je otac bio ljubuški kajmekan. Od prve žene se je razveo i sa sinom 1876. god. otišao u Sarajevo gdje se je pak oženio po drugi put, i to udovicom Almasom, kćerkom paše Mustafe Babića. Zahvaljujući ugledu svojega punca već je sljedeće godine (1877.) postao gradonačelnik grada Sarajeva i poslanik u carskoj skupštini u Istambulu u kojoj se je iskazao kao vrstan znalac i govornik. Nakon toga je bio stalni član gradskoga vijeća u Sarajevu. U doba austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine boravio je u Makarskoj. Gradonačelnik Sarajeva postao je ponovno 1893. god., ali se je nakon moždanoga udara koncem 1898. god. povukao s gradonačelničkoga položaja i iz javnoga života. U kulturi je stekao zaslužno mjesto kao književnik i skupljač narodnih umotvorina: pjesama, priča, bajki, poslovica i popjevaka. Bio je osim toga i prevoditelj s orijentalnih jezika, narodni prosvjetitelj, vrstan govornik i polemičar, sposoban političar, nadaren kaligraf, dakle osoba raznovrsnih interesa. Objavio je dvije knjige: Narodno blago (1888.) i Istočno blago (1896.). Napisao je i desetak priča za djecu (Mali orač, Moj prijatelj, Otac i dr.). Objavio je i dvije političke brošure: Što misle muhamedanci u Bosni i Budućnost ili napredak muhamedanaca u Bosni i Hercegovini. Godine 1891. pokrenuo je u Sarajevu politički list Bošnjak. Kao političar bio je praktičar pa je mijenjao nazore ovisno o društvenim prilikama. Tako se je npr. neposredno pred austro-ugarsku okupaciju Bosne i Hercegovine zalagao za široku autonomiju toga područja u okviru Otomanskoga Carstva. U proljeće 1878. god. tražio je da ga sultan imenuje mutešerifom nadajući se da bi mogao postati guverner ili njegov zamjenik, ovisno o političkim prilikama. Sultan je tu molbu odbio. Kad je Austro-Ugarska preuzela upravu nad Bosnom i Hercegovinom, 1880. god. je zatražio od novih vlasti da mu begovsku titulu zamijene grofovskom. Dvije godine kasnije (1882.) odbijena mu je i ta molba zato što bi to moglo povući za sobom lančano priznanje i ostalih begovskih titula na što pak bečki car nije smio pristati. Jedino što je dobio jest uz svoje ime i prezime može stavljati dodatak “von Vitina”. Mehmedbeg Kapetanović je umro u Sarajevu 29. srpnja 1902. god.

(6) Imenom Žabljak (Xabiak flu.) nazvana je rijeka Trebižat na jednoj francuskoj karti, izdanoj u Parizu 1693. god. (Le golfe de Venise, avec ses principaux caps, promontoires et ports de mer), a koju je izradio kraljevski geograf Sanson sa suradnicima.

(7) Od te srednjovjekovne crkve sačuvani su kameni okviri ulaznih vrata u zidu s doljnje strane puta. Jugozapadno od crkvice bilo je groblje, stećci s njega su razbacani, neki su pak završili u vrtu, dvorištu i zidu Fazlinovića kuće. Vlasnik kuće mi je jednom prilikom rekao da se može naići na kosti ako se dublje zakopa u vrtu. Na lokalitetu Crkvica postojalo je naselje znatno prije izgradnje tvrđave do koje odatle ne vodi nikakav put. Podgrađe se je razvilo na platou zapadno od tvrđave. Ta crkvica i groblje nisu još na popisu zaštićene baštine Bosne i Hercegovine.

(8) U crkvici arhanđela Mihovila nalazila se je kamena ploča, poznata u literaturi pod nazivom Humačka ploča, s ćiriličkim tekstom koji u prijevodu glasi: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ovo (je) crkva arhanđela Mihovila, a zida ju Krsmir, sin Bretov, župi Vruljac, i žena njegova Pavica.

(9) Crkva na Crkvini je bila župna crkva sa samostanom augustinaca. O veličini tih dviju crkava u Ljubuši najbolje govore imena lokaliteta gdje su se nalazile: crkvica (apelativni deminutiv) → Crkvica (toponim) i crkvina (apelativni augmentativ) → Crkvina (toponim).

(10) Na tom groblju ima desetak grobova s kamenim križevima od kojih neki imaju polukugle na krajevima. U to se je groblje sahranjivalo dvadesetak godina, od izgradnje tvrđave pa do turske okupacije. Danas je groblje zapušteno i nepristupačno jer je put do njega potpuno zarastao u neprohodno raslinje. To groblje, koje je nastalo u isto doba kad i tvrđava, nije ušlo u sastav spomen-područja što je vidljivo na izloženoj mapi i iz popisa objekata toga zaštićenoga područja.

(11) P(ro) fr(atr)ib(us) de Gliubussa p(ondus) salis. Captu(m) fuit q(uod) officiales gabelle Narenti dare dono facere debeant in Narente fr(atr)ib(us) de Gliubussa modiu(m) unu(m) salis ad m(en)sura(m) grossa(m). (‘Za fratre u Ljubuši veliki sud soli. Odlučeno je bilo da službenici carinarnice u Drivima moraju dati na dar fratrima u Ljubuši jedan veliki modij soli.’)

(12) Fratribus minoribus de Liubussa unum modium grossum salis pro suo usu. (‘Maloj braći u Ljubuši jedan veliki modij soli za vlastitu upotrebu.’)

(13) Općina Ljubuški je 1995. god. ovaj dan uzela kao svoj imendan iako se u navedenom dokumentu spominje selo Ljubuša, a ne grad Ljubuški koji tada nije ni postojao. Budući da postoje i dva starija zapisa imena toga sela (20. veljače 1438. i 15. veljače 1435. god.), imendan ne odgovara povijesnoj činjenici najstarijega spomena.

(14) La mia zentura che si vendi e che se daga due parti in Lubusia in la chiesa et terza parte in santo Vido. (‘Kada se proda moj pojas, neka se daju dva dijela crkvi u Ljubuši, a treći dio sv. Vidu.’). Iz ovoga teksta nije jasno kojoj je crkvi (župnoj ili novosagrađenoj) Gojislav (Gojslav) Orlović darovao svoj opasač. Nadalje, nije jasno koja je to treća crkva, je li to neka crkva u Ljubuši, posvećena sv. Vidu, ili je to pak crkva u Sv. Vidu, selu u dolini Neretve. Naime, običaj je bio da nove crkve daruju bogatiji ljudi koji žive u tom kraju ili potječu iz njega.

(15) Srednjovjekovna Drîva su se nalazila na lijevoj obali Neretve blizu ušća rječice Krupe, nasuprot današnje Gabele. Sve do Drîvā Neretva je bila plovna pa se je u tom mjestu razvilo trgovište u kojem se je trgovalo stonskom solju i drugim proizvodima, pa čak i bosanskim robovima. Do 1280. god. drivska carina je bila u rukama kneza Miroslava, njegova sina Andrije i unuka Jurja. Od 1280. god. drivsku carinu su zakupljivali Dubrovčani, od 1357. god. Ugri, od 1382. god. bosanski kraljevi, od 1404. god. vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, od 1410. god. vojvoda Sandalj Hranić Kosača koji je od prihoda zadržavao polovinu (120 dukata), a druga polovina je pripadala plemićima Vlatkovićima koji su stolovali u gradu Vrataru, zapadno od Neretve. Ubiranje drivskih carina često je davano u zakup Dubrovčanima. Dubrovčani su zbog ekonomskih ineresa u Drivima imali svoju koloniju s konzulom, sudcem i upraviteljem carine. Godišnja zakupnina im je iznosila do 5.000 dukata. Godine 1452. Dubrovčani su ponudili Vlatkovićima da će im davati četvrtinu carine ako im pomognu da Driva postanu dubrovačko vlasništvo. U Drivima su u 15. st. za potrebe franjevačkoga samostana u Ljubuši, koji je izgrađen 1454. god., na osnovi zahtjeva Male braće u Dubrovniku, a po nalogu Maloga vijeća izdvajali određene količine soli, kasnije i za vojsku koja je Hum branila od Turaka.

Driva su dobila ime po pristaništu drvenih neretvanskih lađa (drîva ‘pristanište lađa’ < drîvo ‘lađa od drvenih tesanica’ < drîvo/drěvo ‘drvo’) što je potvrđeno u jednoj povelji bosanskoga kralja Ostoje (“da vam dam drivo da žito vozi iz Luke u Omiš…”). Najstariji zapis imena trgovišta Driva je iz 1186. god. U literaturi i na internetskim stranicama ime toga trgovišta pojavljuje se u ikavskom (Driva) i ijekavskom obliku (Drijeva), u jednini kao imenica ženskoga roda (Driv׀a, -ē; Drijev׀a, -ē) i u množini kao imenica srednjega roda (Driv׀a, -ā; Drijev׀a, -ā). Ovo drugo treba biti normativno. Postoji i više latiniziranih forma imena toga naselja: Narent׀um, -i; Narent׀e, -is; Narent׀a, -ae). Osim navedenih imena to trgovište je već 1399. god. zapisano i pod imenom Gàbela (mlet. Gabella ‘carina’ ). Od 1490. god. donjoneretvanski kraj je pod turskom vlašću, Driva (Gabelu) Turci su osvojili 1526. i držali ju do 1694. god. U tom periodu trgovište je imalo tursko ime Čìtluk (< čitluk < čifluk < tur. çiflik ‘selo koje je zajedno s kmetovima pripadalo spahiji’). Od 1694. god. Gabela je u sastavu Mletačke Republike u kojoj je izgubila svoj trgovački značaj zato što je trgovište s mletačko-turske granice iz Gabele premješteno južnije u Òpuzen (Fort Opus).

(16) Na osnovi literature o srednjovjekovnim naseljima može se pretpostaviti kako je selo Ljubuša izgledalo u 15. stoljeću. Kuće su uglavnom bile suhozidne, pokrivene kamenim pločama ili pak slamnatim krovom. Iako su kuće bile koncentrirane oko stalnih izvora (Žabljak, Ljubuša, Vodica), selo je u cjelini gledano bilo raštrkano, od Kokota do Vrata, te od Stublā i Glavice do hridī Butorovice. Budući da je Ljubuško polje zbog obilnih kiša veći dio godine bilo pod vodom jer ponor Vrulja pravovremeno nije mogao progutati svu tu vodu, prisojne strane svih okolnih brda bile su kultivirane, od Klobuka do Jurjevice, pa tako i prisoje Butorovice gdje je bilo smješteno selo Ljubuša. Župna crkva i samostan bili su izgrađeni u podnožju sela, s gornje strane puta Pazar – Stubli, na lokalitetu koji se danas naziva Crkvina.

(17) Selo Ljubuša je u 15. st. četiri puta zapisano u dubrovačkim izvorima: prvi put 15. veljače 1435. god. (Gliubussa), drugi put 20. veljače 1438. god. (Liubussa), treći put 21. veljače 1444. god. (Lubusia) i četvrti put 18. svibnja 1444. god. (Lubussa). Dubrovački pisar je imao poteškoća pri zapisu toga ekonima, točan grafijski ostvaraj, utemeljen na fonijskom ostvaraju, samo je u prvom i drugom zapisu: Gliubussa i Liubussa (izg. Ljubuša), u trećem i četvrtom zapisu (Lubusia i Lubussa) grafijski (ne i fonijski) je depalataliziran inicijalni palatal. U 15. st. zapisano je u dubrovačkim izvorima i dva puta ime Ljubuški: prvi put 4. travnja 1452. god. u jednom dokumentu u kojem se govori da je Vladislav, sin hercega Stjepana, osvojio sve gradove u Hercegovini, osim ljubuške tvrđave (… et ha preso Blagay e tutta la contrada de Chelmo excepto Liubuschi – ‘osvojio je Blagaj i cijeli humski kraj izuzev Ljubuškoga’), drugi put u lipnju 1452. god. u zapisanoj vijesti da je bosanski kralj Stjepan Tomaš pristupio savezu s Dubrovnikom protiv hercega Stjepana i da je boravio u podgrađu ljubuškoga grada (sotto Lubischi – podno ljubuškoga grada). Ni u jednoj od triju povelja (19. 1. 1444., 20. 1. 1448., 1. 6. 1454.), koje sadrže popise posjeda hercega Stjepana, nije naveden ljubuški grad (tvrđava). Ime Lublano, koje se spominje u povelji iz 1454. god. zapravo je Ljubljenica (← Ljubljanica ← Ljubljan ← *Ljublja), jugoistočno od grada Blagaja (civitate Lublano cum castris et pertinentiis suis – ‘grad Ljubljan s utvrdama i njihovom prostranom okolinom’). Ime Ljubuški zapisano je po treći put 18. srpnja 1463. god., opet u dubrovačkom izvoru da je vojvoda Vladislav, sin hercega Stjepana, od Turaka preoteo ljubuški grad (Prima pars est de donando ambassiatori voyvode Vladissaui, qui tulit novum pro Gliubuschi recuperato – ‘Prvi dio je o darivanju poklisara vojvode Vladislava koji je povratio grad Ljubuški’). Kao što se u 15. st. pojavljuju imena Ljubuša (selo) i Ljubuški (tvrđava i podgrađe), tako je bilo i u 16. st. pa na pr. u jednom nedatiranom defteru, koji je vjerojatno nastao između 1570. i 1577. god., Ljubuša i Ljubuški se navode po tri puta. U turskim dokumentima u 16. i 17. st. nekoliko puta je zapisano ime ljubuške tvrđave (grada) dvočlanim izrazom qal’ai Lubušqa, dakle sintagmom u kojoj je druga riječ zapravo hrvatski pridjev: Ljubuška. Ime grada Ljubuškoga u latiniziranu ili talijaniziranu obliku upisano je na mnogim kartama, na pr. kao Gliebuschi na karti Sclavonia, Croatia, Bosnia cum Dalmatiae parte (Duisburg, 1589.), a Gliubusca na karti Ilirika (Illyricum hodiernum…) koju je Johannes Bleu uvrstio u svoj Atlas maior (Pariz, 1669.), a preuzeo ju je s posvetom Petru Zrinskomu iz Luciusova djela De regno Dalmatiae et Croatiae (Amsterdam, 1666.). Dvije godine ranije (1664.) francuski kraljevski geograf Sanson sa suradnicima je objavio u Parizu kartu dalmatinske obale i primorja (Coste de Dalmacie…) na kojoj je u iskrivljenu obliku dva puta upisano ime Ljubuški: Lubieschi (podgrađe s tvrđavom na Butorovici) i Gliebuschi (naselje na južnim padinama Butorovice, dakle selo Ljubuša). Na mletačkoj karti Dalmazia… (Mletci, 1737.) upisano je ime Gliubuschi, a koncem toga stoljeća na austrijskoj karti ime Gliubuski (Beč, 1790.).

Kako je pak nastalo ime Ljubuški? Od sintagme ljubuški grad nastala su dva imena: Grad i Ljubuški. Ime Grad je toponim koji je značenjski obuhvaćao područje grada (tvrđave) i podgrađa zapadno od tvrđave, kasnije čak i šire područje sve do Majića kuća, pola kilometra sjevernije. Toponim Grad je nastao tako da je iz sintagme ljubuški grad otpao pridjev, a preostali apelativ je postao onim. Toponim Ljubuški je onimizirani pridjev koji je prethodno supstantiviziran nakon elizije imenice grad iz pridjevsko-imeničke sintagme ljubuški grad gdje grad ima značenje imenice tvrđava, a pridjev ljubuški se odnosi na Ljubušu jer je taj grad bio izgrađen na brdu Butorovica iznad sela Ljubuša. Taj toponim značenjski je obuhvaćao samo tvrđavu i njeno podgrađe. U 17. st. cijelo područje ispod Butorovice i Jurjevice nazvano je Podljubuški, a obuhvaćalo je Kokot, Ljubušu, Podjurjevicu, Gredu, Ligat, Predgređe, Vrata i Zavrata. Čak je i veljačka župa, koja se je prostirala od Klobuka do Zvirića, bila nazvana imenom Podljubuški (Vegliazi – Podgliubuschi, 1741; Veglazi – Glubuski, 1768.) koje je nastalo onimizacijom prve riječi iz sintagme podljubuški kraj. U tom stoljeću se je ime Ljubuški spustilo s Butorovice i proširilo i na cijelu Ljubušu.

(17) Stjepan Vukčić (? 1404. – 22. 5. 1466.), sin kneza Vukca Hranića, od 1435. god., nakon smrti strica Sandalja Hranića, postao je gospodar svih zemalja koje su pripadale plemenu Kosača. Podrinjski plemići Pavlovići su htjeli proširiti svoju vlast na njegove zemlje, ali je herceg Stjepan u ratovanjima protiv njih bio uspješniji pa je tako knezu Radoslavu 1443. god. preoteo njegove humske posjede na području trebinjske župe. Od 1440. do 1443. proširio je svoju vlast na Poljica, Omiš, Bar, gornju Zetu, Završje (Tropolje), Klobuk i Trebinje. Neka od tih područja nije dugo držao jer su mu Mletčani uzeli Omiš i Bar, a gornju Zetu zetski knez Stjepan Crnojević. Ratovao je i protiv bosanskoga kralja Stjepana Tomaša s kojim se je pomirio 1446. god. i u znak pomirbe dao mu je za ženu svoju kćerku Katarinu. Prije toga Stjepan Tomaš je od pape Eugena IV. zatražio krunu i priznanje svoje kraljevine što mu je do tada osporavao ugarski kralj koji je htio ovladati Bosnom. Papa je tražio od Stjepana da otpusti Vojaču, svoju dotadašnju ženu bogumilku s kojom je imao sina Stjepana koji će nakon otčeve smrti postati kralj, i to posljednji u nizu bosanskih banova i kraljeva (Vojača nije bila plemkinja, dakle nedostojna da bude bosanska kraljica), te da se bosanski kralj i buduća kraljica Katarina odreknu bogumilstva i prihvate katoličanstvo. Kralj Stjepan i Katarina su se vjenčali 26. svibnja 1446. god. u Milodražu kod Fojnice, i to prema katoličkomu obredu. Novosklopljenim brakom s Katarinom kralj Stjepan Tomašević je u borbi protiv Turaka dobio moćnoga saveznika hercega Stjepana. Međutim, već je 1448. god. herceg Stjepan stao na stranu Turaka i srpskoga despota Đurđa Brankovića u napadu na bosanskoga kralja. Na vrhuncu moći herceg Stjepan je bio već 1448. god. kada je njegova kneževina obuhvaćala prostrano područje od Lima do Cetine i od Rame do Kotora. Nastojao je svoju zimsku rezidenciju Novi pretvoriti u značajno pomorsko i trgovačko središte pa je 1449. god. u tom primorskom mjestu osnovao manufakturnu proizvodnju sukna što je dovelo do sukoba s Kotorom i Dubrovnikom kojima su se pridružili vrgorački plemići Vlatkovići, te njegov zet, bosanski kralj Stjepan Tomaš, i sin Vladislav. Taj je rat, poznat kao 2. konavoski, trajao od 1451. do 1454. god., herceg Stjepan je bio stjeran u ljubuški grad i sve bi izgubio da nije pozvao u pomoć tursku vojsku koja je natjerala njegove protivnike na odustajanje od ratne opcije pa se je 19. srpnja 1453. god. pomirio sa sinom Vladislavom, a 10. travnja 1454. god. i s Dubrovnikom. Mirovni ugovor sa sinom Vladislavom sklopljen je u Pišču na Pivi, a onaj s Dubrovnikom u hercegovu dvoru u Novom. Herceg Stjepan se je 1. prosinca 1461. god. pomirio i sa Stjepanom Tomašem koji se je htio iskazati tako da je počeo progoniti bogumile, a herceg Stjepan je stao u njihovu zaštitu što je bilo dovelo do nesuglasica s bosanskim kraljem koji je dvije godine kasnije izgubio kraljevinu. Turci su Bosnom ovladali 1463. god. Od 1465. god. Turci su osvajali Podrinje i Hum, a Mletčani Neretvansku krajinu. Hercegova vlast je 1466. god. bila svedena na grad Novi i okolno primorje. Umro je u Novom 22. svibnja 1466. god.

(18) Herceg Stjepan se je tri puta ženio: prvi put 1424. god. Crnogorkom Jelenom Balšić, drugi put 1455. god. Bavarkom Barbarom i treći put 1460. Mlečankom Cecilijom. S Jelenom je imao troje djece: Vladislava, Vlatka i Katarinu, s drugom ženom je imao dvoje djece: Maru i Stjepana. Sudbina njegove djece je bila okrutna u doba turskih osvajanja. Vladislav, kao najstariji sin, trebao je naslijediti otca, ali se je s njim viša puta sukobljavao i mirio, dokumentirano je njegovo vojevanje protiv otca od 1451. do 1453. god. nakon čega se je s otcem pomirio. Poslije toga bio je u službi Turaka, Mletčana i Mađara. Ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin mu je za zasluge darovao dvije kalničke utvrde kod Križevaca. Nakon otčeve smrti 1466. god. naslijedio je njegove zemlje, ali je već od 1469. god. bio turski vazal na čijoj je strani sudjelovao u borbama protiv vrgoračkih plemića Vlatkovića, pa u osvajanju Počitelja 1472. god. Pokušao se je osloboditi turskoga vazalstva 1480. god., u tom nije uspio pa se je povukao u Novi iz kojega je 1483. god. morao pobjeći na otok Rab gdje je i umro 1490. god. Oženio se je 1455. Anom, nećakinjom Irene, žene srpskoga despota Đurđa Brankovića. Njegov sin Petar Balša je živio u gradu Kalniku gdje se spominje 1510. god. Njegov sin Balša je imao sina Matiju i unuka Nikolu koji se je odselio na imanje u Čanadskoj županiji u Ugarskoj. Nikola je imao sinove: Jurja, Stjepana i Pavla. Nakon 1605. god. više se ne spominju u povijesnim izvorima.

Drugi sin Vlatko se je oženio 1455. nećakinjom Ulrika II. Celjskoga, a 1474. god. Margaretom Marsano, unukom aragonskoga kralja Alfonsa V. Imao je sina Ivaniša, a ovaj Vlatka, Stjepana i Feranta. U povijesnim izvorima se njegovi sinovi spominju zadnji put 1640. god. Vlatko Kosača je svoj život završio u Mletcima (tal. Venezia).

Kćerka Katarina je postala bosanska kraljica 1446. god., rodila je dvoje djece: Katarinu i Šimuna (Žigmunda) koji su pali u tursko ropstvo iz kojega ih nije imao tko otkupiti pa su da spase vlastitu glavu prihvatili islam. Šimun je postao Ishak-beg Kraljević (tur. Ishak bey Kraloglu), dobivši kasnije od sultana titulu sandžak-bega i upravitelja Karasija. Kraljica Katarina je imala na dvoru u Sutisci i pastorka Stjepana, muževa sina iz prvoga braka, koji je nakon otčeve smrti 10. srpnja 1461. god. postao bosanski kralj koji je pak svojoj maćehi dodijelio titulu kraljice majke, a ona je nastavila živjeti na dvoru mlade kraljice Mare (Jelene Branković) koja je 1463. god. također pala u ropstvo i završila u haremu nekoga visokoga časnika turske vojske. Nakon pada istočne i srednje Bosne u turske ruke Katarina je uspjela pobjeći iz grada Kozoroga kod Fojnice na Kupres gdje je okupljala vojne snage za borbu protiv Turaka. Turci su nastojali zarobiti sve članove bosanske kraljevske obitelji i prisiliti ih na predaju pa su organizirali potjeru ne samo za kraljem Stjepanom Tomaševićem nego i za kraljicom Katarinom. Ona je s Kupresa preko Konjica i Počitelja uspjela pobjeći u Ston, zatim u Dubrovnik, odakle je s kraljevskom pratnjom otplovila u Italiju i skrasila se na kraju u Rimu gdje je umrla 25. listopada 1478. god. i bila sahranjena u crkvi Santa Maria in Aracoeli.

Kćerka Mara se je 1469. god. udala za Ivana Crnojevića, sina Stjepana I. Crnojevića i Marije, sestre kasnije poturčenoga Arbanasa Skender-bega. Ivan Crnojević je nekoliko godina boravio na dvoru hercega Stjepana u Novom. Najprije je bio oženjen Gojsavom, a od 1469. god. Marom, kćerkom hercega Stjepana. S njom je imao tri sina: Đurđa, Stjepana i Stanišu, i dvije kćeri. Turcima je kao jamca mira morao dati najmlađega sina Stanišu koji je u Carigradu primio islam i uzeo ime Skender-beg. Ivan Crnojević je stalno ratovao protiv Turaka, mijenjao je staništa i na kraju se je skrasio na Cetinju.

I herceg Stjepan je 1463. god. kao jamca mira morao Turcima dati svojega osmogodišnjega sina Stjepana koji je rođen 1455. god. u Novom. Stjepan je osnove pismenosti svladao u Dubrovniku, a nastavio u Carigradu gdje se je isticao u znanju. Primio je islam 1474. god. i dobio ime Ahmed. U jednom fermanu sultana Mehmeda II. iz 1478. god. bio je već miralem (državni zastavnik). Godine 1481. oženio se je kćerkom sultana Bajezida II., princezom Hundi-hatun. Nakon toga kao sultanov zet naglo je napredovao pa je postao sandžak-beg Burse, potom beglerbeg Anadolije. Kapudan-paša je postao 17. ožujka 1488. god., nakon toga admiral mornarice četiri godine i devet mjeseci. Potom je ponovno imenovan anadolskim beglerbegom. U ožujku 1497. god. imenovan je pak velikim vezirom što je poslije sultana bila najuglednija funkcija u osmanlijskoj državi. Sudjelovao je u mnogim bitkama. Imao je četiri sina: Ali-bega, Mustafa-bega, Ahmed-bega i Mehmed-bega i kćerku Humu koja je dobila ime po Humu odakle joj je potjecao otac Ahmed (Stjepan), sin hercega Stjepana. Iza sebe je ostavio brojne zadužbine: medrese, džamije, mektebe, hamame, imrete, saraje i dr. Umro je 21. srpnja 1517. god. nakon povratka iz Egipta. Sahranjen je na svojem imanju u selu Dil na obali Mramornoga mora. To su selo njemu u čast preimenovali u Hersek (= Hercegovina). U povijesnim izvorima njegovi se potomci spominju do konca 16. st.

(19) Stjepan Vukčić Kosača (Kosačić) je od 1435. god. imao titulu vojvode bosanske države. On je 20. siječnja 1448. god. u povelji Friedricha III., njemačko-rimskoga cara, nazvan herzogom što je značenjski ekvivalent riječi vojvoda. Stranu riječ herzog je podomaćio i u obliku herceg počesto upotrebljavao. Njegov sin i nasljednik Vladislav nije se služio titulom herceg, nego titulom vojvoda (milošću Božjom mi vojvoda Vladislav; gospodar humski i primorski, vojvoda bosanski i veće; milošću Božjom veliki vojvoda rusaga bosanskoga i dr.). Zemlje kojima je vladao i koje su pripadale hercegu Stjepanu jesu hercegovina, nakon onimizacije Hercegovina (herzog → hèrceg → hèrcegovina → Hèrcegovina). Horonim Hercegovina prvi put se spominje 1454. god. Današnja Hercegovina je površinski znatno manja od nekadašnje Hercegovine jer su istočni i sjeveroistočni krajevi pripali Crnoj Gori, Srbiji i Bosni.

Akademik: Milan Nosić

Facebooktwitterlinkedinrssyoutube
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.