77 godina Ante Brune Bušića – SANJARA HRVATSKE

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:15 min, 54 sec

bbusic-1955Bruno Bušić, simbol hrvatske borbe za slobodu 20. stoljeća, disident, književnik, povijesni istraživač i politički vođa hrvatske emigracije.rođen je 6. listopada g. 1939. u selu Vi­njani­ma Do­njim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Jo­ze), pravnika i sudsko-odvjetničkog službenika, i Ane r. Petric iz hercego­vačkih Vinjana kraj Posušja.

“Ja sam ostao bez majke kad mi je bilo tri i po godine i za­pravo nikad nisam prestao patiti zbog toga.” napisao je Bruno Bušić s 30 godina.

Nakon završena osnovnog školovanja u Vinjanima Donjim Bušić je pohađao nižu gimnaziju u Imotskom g. 1950. – 1954. U razrednom ime­niku ostalo je zapisano: “Inteligentan i mar­ljiv. Postigao bi i bolje rezultate, ali zbog govorne mane mu je otežano. Vladanja pri­mje­re­nog.“

Budući da je Bušić imao urođenu poteškoću u izgovaranju, otac ga je želio usmjeriti u struku u kojoj bi mu taj nedostatak bio manji problem. Stoga je Bušić, nakon završetka osmogodišnjeg ško­lo­va­nja – umjesto nastavka školovanja u gimnaziji u Imotskom – ško­lo­va­­nje nastavio u jesen g. 1954. u Srednjoj šumarskoj školi u Kar­lo­v­cu. Međutim, u toj školi nije ostao dugo; ispisao se je 25. rujna 1954. i vratio u rodno mjesto. Dalje školovanje nastavio je u gimnaziji u Imotskom.  Uz napomenu o govornoj mani kaže se da “dnevno pješači 8 km”.

Budući da je kao učenik osmog razreda gimnazije 13. studenoga 1957. bio “udaljen iz škole po čl. 27., točki 12. Pravila o vladanju učenika… radi organiziranja nacionalističke organizacije među učenicima”, školovanje je nastavio šk. god. 1959./60. u Splitu.

Bušić se rano počeo baviti književnim stvaralaštvom. Bušić gotovo u svakoj pripovijetci, osim pri­ka­zivanja običaja i načina življenja svo­­jih susjeda odnosno općeg života, piše o općem stradanju hr­vat­skog naroda u II. svjetskom ratu: o čet­ni­čkim pokoljima u rodnom se­lu i kraju, o ra­tnicima koje u smislu njihove pripadnosti ne iden­ti­­ficira, ali s ve­likim poštovanjem govori o njihovu stradanju i stra­da­­nju njihovih obitelji, o ratnicima za koje se ni­­je znalo, o nestalima u ratu, o ne­­­­stalima na Križnom putu g. 1945. i sl. Sve je to otvorena ili pak prikrivena, ali nezaobilazna tema Bušićeva mladenačkoga knji­že­vno­ga stvaralaštva. Pri tom opisivanju služio se je obilno pre­da­jom, tra­dicijom i iskustvom ljudi iz svoga kraja i iz­ra­ža­vao se fol­k­loristički i s mnogim šire nepoznatim ili manje poznatim iz­ra­zi­ma.

 

 

 

Pod nadzorom Udbe i prvi progon

 

Udba je, po pristupačnim podatcima, sustavno počela pratiti dje­lovanje Brune Bušića u proljeće g. 1956., kad je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskom. Povod su za to bili odgovori koje je Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak. Na šesto pitanje (“Vjeruješ li u Boga”) Bušić je odgovorio: “U Boga vjerujem.”

 

Na deseto pi­tanje (“Što ti se čini da li je bolji stari sistem ili današnji?”) – Bušić je odgovorio vrlo uvjerljivo i relativno dosta opširno: “Na­ra­v­no da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni da­­na­š­nji sistem ne valja iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Ju­go­slavije bi­lo je dosta gladnih, žed­nih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u ma­­njem bro­­ju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mi­šlje­nja, dok je sa­da novi sistem sku­čio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku kli­cu na­rodnosti. Na­rodna republika Bosna i Hercegovina nije do­di­jeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Sr­­bija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Voj­vodina i Ko­so­vsko-Meto­hijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala bi­ti pri­klju­če­na Bosna i Herce­govina. No, osim toga Srbi vode pro­pa­gandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore me­­đu Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje za­ro­b­lje­ni­ka za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.” Bušić je za­­tim upozorio da jednakost, ravnopravnost i sloboda vjere ne po­sto­je “nigdje nego na papiru”. Tu je misao iskazao još jednom tvrd­njom: “Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jed­na­ko­sti da i ne govorimo.” U nastavku odgovora na isto pitanje Bušić kri­tizira Titin i Jovankin luk­suz i iznosi da radnik, seljak i službenik žive u oskudici; spominje i “jednog službenika Udbe” iz blizine Imot­skog koji se voza džipom, “ili le­mu­zinom, ili bolničkim kolima ili motorinom, plus što se nje­go­­va djeca i žena vozaju kad im se prohtije”. Svoje mladenačko, ali vrlo ozbiljno razmišljanje zaključuje ovako: “U novom sistemu ima mnogo du­bo­kih rupa koje bi trebalo što prije zatrpati ako se ne želi nova re­volucija koja bi ih zatrpala leševima. Te se rupe mogu jedino zatrpati ako se dade sloboda štam­pi, koja bi upozorila na njih”.

 

brunob2Uprava imotske gimnazije očito je o svemu tome obavijestila Udbu u Imotskom i predala joj original Bušićevih odgovora. Na to upućuje činjenica da je Ivan Šodan, tadašnji šef Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom, 1. lipnja 1956. dopisom obavijestio Državnu bezbjednost Odjela unutrašnjih poslova kotara Makarska o “slo­bo­d­nim odgovorima jednog đaka iz imotske gimnazije koje je dao pi­­smenim putem na postavljena pitanja”. U dopisu je naveo i to ka­­ko je provjeravanjem otkriveno da je autor tih odgovora “Bušić Bru­­no sin Josipa, iz Vinjana Donjih, učenik VII. razreda gimnazije” i kako se “po ovom slučaju, a tako i iz niza drugih momenata dade… zaključiti da neprijatelj ima priličnog utjecaja na gimnaziju u Imot­skom, pa i kako se to naročito za­paža u višim razredima”. Tomu je do­dao: “Obzirom na ovu činjenicu mi smo odlučili prikupiti sve os­­novne podatke i napraviti plan za aktivnu razradu.”

Godine 1955. dobio je nagradu Poletova žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić. Bio je članom Tajne organizacije hrvatske inteligencije, organizacije imotskih gimnazijalaca. Maturirao je 1960. godine u gimnaziji u Splitu, a potom je upisao filozofiju i francuski na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, no brzo se ispisao i, na očevo inzistiranje, upisao na Ekonomski fakultet. Diplomirao je u redovitom roku 1964. godine diplomskim radom Moral i socijalizam.

Nakon završetka studija Bušić se je zaposlio u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja, od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju. Ubrzo je, slučajno, doznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman. Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. lipnja 1965. godine potpisao je ravnatelj Instituta Franjo Tuđman. Progoni i suđenja su bila neprestani, Bruno Bušić se borio uz pomoć prijatelja i zaposlio u Hrvatskom tjedniku do konca 1971.

Na rad u uredništvu “Hrvatskog tjednika” Bušić je podnio ostavku 7. prosinca 1971. kad je čitavo uredništvo donijelo odluku o davanju ostavke Upravnom odboru “Matice hrvatske” da bi se pod novim ured­ni­štvom omogućilo izlaženje “Hrvatskog tjednika” koji je već tada po­stigao nakladu od oko 130.000 primjeraka.

Bruno je Bušić bio 12. prosinca 1971. u 10,30 sati u kupalištu u Nazorovoj ulici uhićen bez naloga za uhićenje. Isti dan protiv njega je Sekretarijat javne sigurnosti grada Zagreba – Sektor za suzbijanje kriminaliteta podnio kaznenu prijavu jer je “kao novinar Hrvatskog književnog lista i akreditirani novinar Matice hrvatske u Hrvatskom tjedniku objavio niz članaka u kojima na tendenciozan i neistinit način pri­ka­zuje političko društvene prilike u našoj zemlji te tvrdnje o na­cio­nal­noj neravnopravnosti”, da je dok je bio u Parizu dobio ponudu da radi u uredništvu lista “Croatia” iza kojeg je stajao poznati emigrant dr. Branko Jelić, da je radio na stvaranju Društva prijatelja Ma­tice hrvatske “jer je ocijenio da kroz tu instituciju može na­cio­na­listički djelovati”, a u “vrijeme studentskog štrajka od 22. 11. do 3. 12. 1971. godine Bušić se posebno aktivirao u kontaktiranju ve­ćeg broja lica iz Predsjedništva SS Hrvatske, te je zapaženo njegovo prisustvo u prostorijama Predsjedništva SS Zagreba i sa studentima štrajkašima dogovarao taktiku o sprovođenju štrajka” čime je “izvršio krivično djelo iz člana 119. stav 1. i 2. KZ-a, izazivanje na­cionalne, ra­sne ili vjerske netrepljivosti, mržnje i razdora”.

Presuda Bruni Bušiću, Dragutinu Šćukancu i dr. Franji Tuđ­ma­nu iz­rečena je 13. listopada 1972. Bruno Bušić je kao prvooptuženi osuđen zbog objavljenih članaka u “Hrvatskom književnom listu”, br. 12, “Odbijeni amandmani” i recenzije knjige dr. Franje Tuđmana “Velike ideje i mali narodi” g. 1969., u “Stu­dentskom listu” – br. 18 i 19: “Općenarodna obrana i jezik u JNA” i “Savezni budžet i dr­žavnost republika”, i u “Hrvatskom tjedniku” – br. 14, “Čudne brige i nebrige”; br. 20, “Pridraga traži zaštitu”; br. 29, “Na marginama I. kongresa kulture” – g. 1971. te zbog te­ksta “Činjenica je da se velikosrpski imeprijalizam nije nikad na­la­zio u gorem geopolitičkom položaju, a da hrvatski narod nikad nije istodobno tako propadao” u pismu Dragutinu Šćukancu 19. kolovoza 1970. u kojima je “pozivao i poticao na nasilnu i pro­tu­us­ta­vnu promjenu društvenog uređe­nja, na razbijanje bratstva i je­din­stva naroda Jugoslavije i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji” na kaznu strogog zatvora u tra­janju od dvije godine i zabrane javnog istupanja u ti­sku, radiju, televiziji i javnim skupovima u trajanju od dvije godine. (Dragutin Šćukanec osuđen je na kaznu strogog zatvora od četiri godine, a dr. Franjo Tuđman na kaznu strogog zatvora u trajanju od dvije go­di­ne).

 

U svojim objavljenim tekstovima (Zašto sam otišao iz domovine i Hrvatsko proljeće nisu stvorili političari) naveo je da je u njegovo vrijeme u starogradiškoj kaznionici bilo “oko stotinjak” političkih osuđenika “i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave; slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i u kavanama”. Tada su se od po­zna­ti­jih hrvatskih političkih osuđenika u starogradiškoj kaznionici na­la­zili: Marko Veselica, Vlado Gotovac, Zlatko Tomičić, Đuka Sr­­nec, Hrvoje Šošić, Stjepan Sulimanec, Dražen Budiša, Zvonimir Čer­venko, Ante Todorić, Blaž Bordić, Krešo Parać, Mato Marčinko, Stjepan Sučić, Franjo Mikulić, Bruno Tandara, Ferdo Bušić, Jerko Prka, Drago Prlj, Mijo Jukić i dr.

 

Na pilani je radio, kako je naveo, “od sedam uvečer do sedam uju­tro”.

 

Nakon izlaska iz starogradiškoga zatvora Bušić je, kad je boravio u Zagrebu, uglavnom, stanovao, zajedno s prijateljem Vicom Vuko­je­vićem, u Racinovoj 10, u gospođe Mire Cerovac, majke njihova pri­jatelja Ivana Cerovca, tada emigranta.

 

Za Bušićev odlazak u emigraciju poduzete su posebne pripreme. Za njega je u Zapadnoj Njemačkoj pripremljena krivotvorena putovnica, a po njega su izvana automobilom u Zagreb došla dvojica her­ce­go­vač­kih franjevaca – fra Leon Galić i fra Drago Tolj.

 

“Kada sam polovinom rujna s kri­vo­tvo­re­nom put(ov)nicom prešao granicu nisam mogao odoljeti, odmah sam otišao u Pariz i upravo pred kuću u kojoj sam stanovao. U Parizu sam dosta tegobno živio, ali mi je ipak tu bilo ponajljepše. Ja sam prešao granicu u posljednji trenutak; da to nisam učinio, sad bih sigurno bio iza rešetaka (već su bili dolazili po mene), a ovaj put tko zna bi li glavu živ iznio. Došao sam u emigraciju bez igdje ičega, a ni u domovini mi nije ništa ostalo. Zahvaljujući našoj si­ro­ti­­nji, nisam ni u domovini umro od gladi, a i ovdje vani najviše mi po­­maže sirotinja. Ja radim koliko mogu, još imam snage…” (Bruno Bušić u pismu prijateljici)

 

Već po ranijem dogovoru, započeo je radom u uredništvu “Nove Hrvatske”, gdje je ostao do polovine g. 1976. zbog razilaženja s urednikom NH Jakšom Kušanom u vezi s prikazivanjem događaja vezanih za “Bugojansku skupinu” iz g. 1972., kad je od Bušića tra­­ženo “da napiše negativan prikaz o Bugojanskoj skupini”.

 

Za čitavo vrijeme za­dnje emi­gra­cije živio u Engleskoj, a povremeno je putovao u Fran­cusku, Nje­mačku, Švedsku, Nizozemsku, Belgiju, Španjolsku, Švicarsku. God. 1976. Bušiću su odbijene ulazne vize u USA, Ka­na­du i Španjol­sku. Kad je u travnju 1976. dobio dozvolu izlaska, Bušić je ot­putovao u SR Njemačku. Njegova pu­to­va­nja možemo tek pratiti iz njegovih pojedinih sačuvanih pisama upućivanih prijateljima i suradnicima diljem svijeta. U lipnju 1976. boravio je u Troisdorfu, 28. rujna 1976. bio je u Karlsruheu. U Pa­­rizu se je nalazio 11. srp­nja, 23. kolovoza, 26. listopada 1976. U pismu upućenu 26. li­stopada 1976. prijatelju Nikoli Bikešu u Sydney u Australiji o se­bi je naveo: “Evo ima već sedam mjeseci ja nisam 7 dana uzastopce spavao u istome krevetu.”  Stalna putovanja i neredovit život ugrozila su ozbiljno Bušićevo zdravlje.

 

U g. 1976. i Bušić je bio angažiran u vezi s akcijom zaposjednuća američkoga zrakoplova TWA 727, da bi se svijet upozorilo na ne­ra­vnopravan položaj Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji, koju je 10. – 12. rujna 1976. u newjorškoj zračnoj luci izvela skupina mlađih Hrvata: supružnici Julienne i Zvonko Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić. Brunino sudjelovanje u toj akciji sastojalo se je u radu oko tekstova “Poziv na dostojanstvo i slobodu” i “De­kla­racije Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga” koji su kao letci bacani iz zaposjednutoga zrakoplova iznad USA i Fran­cu­ske. [Tekstovi Brune Busica «Apel americkomu narodu» i »Deklaracija Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga« objavljeni su u milijunskoj nakladi na engleskom jeziku u dnevnicima: The New York Times, Washington Post, Chicago Tribune, LA Times, International Herald Tribune iz Pariza, a i drugdje su prenoseni djelomice ili u cijelosti. Letaci su bacani iz zrakoplova iznad Montreala, Londona i Pariza (prema The News-u (NY) i iznad: New Yorka i Chicaga), a krajnji, nedostizeni cilj bila je Hrvatska. Tekst »Poziv na dostojanstvo i slobodu« namijenjen je Hrvatima.] Nakon što su se izvođači te akcije u Parizu predali i bili zatvoreni te suđeni na teške zatvorske kazne, Bušić je s posebnim osjećajem pisao gospođi Julienne Bušić, hrabrio ju i iskazivao joj pa­žnju, ali ponekad je progovorio i o sebi.

 

U Njemačkoj je Bušić ostao do listopada 1976. jer mu je pro­la­zila šestomjesečna dozvola izbivanja iz Engleske.

 

U početku kolovoza 1978. u Mainzu je s prijateljima (Zlatko Markus, Mladen Schwartz i Tomo Matasić) pokrenuo hrvatski mjesečnik “Hrvatski list”. Nešto prije svoje smrti Bruno je priredio nacrt studije “Ustaše i komunisti”, objavljena u “Hrvatskoj borbi” i u “Hrvatskom listu” iste godine.

 

Njegov dalji život i rad prekinulo je mučko ubojstvo noću 16. listopada 1978. u Parizu.

 

Predzadnji dan svoga života, subotu, proveo je na jednom izletu u hrvatskom društvu u Pariškoj šumi. Iako je bio svjestan da mu je Udba za petama, o tome je bio upozoren i od francuskog re­darstva, ali i od drugih policijskih službi, on se nije mogao su­prot­staviti svojoj neminovnoj sudbi­ni, doušnicima koji su ga ok­ru­ži­vali i ubo­ji­cama koji su ga slijedili.

 

Ubijen je u 23,20 sati 16. listopada 1978. u Parizu, na ulazu u zgra­du u Ulici Belleville 57, gdje je namjeravao prenoćiti, pogođen s dva od pet ispaljenih hitaca iz pištolja “Astra“ kalibra 7,65 mm. Nje­gova smrt je posebno bolno i s velikom žalošću doživljena u hr­­­­­vatskom narodu u iseljeništvu i u domovini, bez obzira na ko­mu­­­nističku presiju.

 

Bušićev pogreb obavljen je 23. listopada 1978. u nazočnosti oko 1200 Hrvatica i Hrvata iz svijeta, pa i domovine na pariškom groblju Pčre-Lachaise. Nakon odavanja počasti mrtvom u po­dru­čnoj mrt­va­č­ni­ci, više od tisuću ljudi uputilo se je s Bušićevim lijesom u crkvu St. Antoine Cles u ko­joj je osam hrvatskih svećenika pre­d­vo­­dilo misno slavlje za dušu pok. Brune Bušića, a prigodnu pro­po­vi­jed održao je fra Leon Galić. Obred pokopa u privremenom gro­bu u groblju Pčre-Lachaise predvodio je upravitelj hrvatske mi­si­je u Pa­rizu isu­so­vac o. Vladimir Horvat. Nad grobom od pokojnika su se op­rostili prijatelji novinar Zlatko Markus i svećenik Vjekoslav Lasić. Kad je uređen Bušićev kupljeni grob, u studenom 1978. san­­duk s njegovim posmrtnim ostacima prenesen je u taj grob.

 

Bušićevu smrt svjetski su mediji popratili viješću da je ubijen je­dan od hrvatskih vođa. Toga je mišljenja bila i većina hrvatskog naroda. Svakako, Bušićevom smrću naručitelji i izvoditelji njegova uboj­stva zaustavili su započeta revolucionarnija gibanja u hrvatskoj emigraciji, posebno u Europi, a i u hrvatskom narodu općenito,  skoro jedno desetljeće i koja će se pokrenuti tek u drugoj polovini osam­desetih godina odlaženjem dr. Franje Tuđmana među hrvatsko iseljeništvo.

 

Nakon Bušićeve smrti priređene su velike demonstracije protiv jugoslavensko-srpskoga komunističkog terora – u Melbournu (25. listopada 1978.), Sydneyu, Torontu, Frankfurtu…

 

U prigodi prve obljetnice Bušićeve smrti, 13. listopada 1979. na pariškom groblju Pčre Lachaise, u nazočnosti većeg broja Hrvata njegovih suboraca i prijatelja iz Francuske, SR Njemačke i SAD, ot­kri­ven mu je spomenik s tekstom na hrvatskom i francu­skom je­­ziku. Vjerski obred predvodio je i tada hrvatski dušobrižnik u Pa­­rizu isusovac o. Vladimir Horvat, a prigodni govor održao je nje­­­gov zat­vorski supatnik i politički suborac Franjo Mikulić.

 

Odmah nakon demokratizacije u Hrvatskoj, 21. kolovoza 1990. Ministarstvo unutarnjih poslova RH podnijelo je Okružnom javnom tužilaštvu u Zagrebu kaznenu prijavu protiv nepoznatoga ubojice Brune Bušića. Na osnovi te prijave Okružno državno odvjetništvo Zagreb 3. veljače 1993. podnijelo je zahtjev za provođenje istrage protiv Vinka Sindičića, tada u zatvoru u Škotskoj, pod sumnjom da je on počinitelj toga zločina. Sudski postupak koji je protiv Sindičića vođen u Županijskom sudu u Zagrebu g. 1999. – 2000. nije potvrdio navode optužnice.359

 

Nakon hrvatske nezavisnosti, u prosincu g. 1992. u Zagrebu je osnovana Zaklada “Ante Bruno Bušić”, koja je u tijeku rata pri­ku­p­­ljala humanitarnu pomoć, posebno za ranjene hrvatske branitelje i prognanike, i između ostaloga je pokrenula inicijativu za izgradnju mauzoleja Brune Bušića i prijenos njegovih posmrtnih ostataka iz Pariza u domovinu Hrvatsku što je i učinjeno u listopadu 1999. Uz najveće državne počasti i u nazočnosti velikoga mnoštva poštovatelja Bušićevi su posmrtni ostaci 16. listopada 1999., na 21. obljetnicu njegova ubojstva, pokopani na zagrebačkom groblju Mi­ro­goju, u Dolini branitelja, gdje su pokopani mnogi nedavno poginuli hrvatski bra­ni­telji u borbi za hrvatsku nezavisnost. (http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com/)

 

 

 

VSŠ/Hrvatsko nebo

Facebooktwitterlinkedinrssyoutube
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.