Riječka obljetnica fašizma

Obzor, 16. rujna 1920. piše: „Na Rijeci je zatvoreno oko 400 osoba, a na Sušaku 130. Medju uapšenima spominju se imena dr. Schwalbe, člana Narodnog vijeća, dr. Stijića, predsjednika srpske crkvene općine, Grkovića sudskog oficijala i mnogih drugih.
Uapšeni zatvorenici su u zgradi riječkog kazališta.
Naš svijet ostavlja u masama grad, te bježi preko okupacione linije. Sva okolišna mjesta puna su bjegunaca.“

Početkom ljeta 1920. Gabriele D’Annunzio naređuje svojim arditima da u Mrtvom kanalu zapale brodove u vlasništvu hrvatskih vlasnika. Arditi u Rijeci vrše progon nad hrvatskim stanovništvom i njegovom imovinom.

Maksimilijan Peč, Sušačanin, ostavio je nekoliko zapisa o maltretiranjima koje su podnosili Hrvati u Rijeci, ali i s druge strane Rječine na Sušaku: „S prozora stana promatrao sam paljenje jedrenjaka u Mrtvom kanalu koji su pripadali našim ljudima. Stanovali smo naime iznad drogerije Benco u zgradi bivše Hrvatske gimnazije na Fiumari. Jauk i plač naših ljudi, naših otočana još mi zuji u ušima. Mrtvi kanal bio je tada ploveća tržnica, a naši su ljudi na jedrenjacima prodavali ulje, vino, drvo. Talijani pak južno voće. Promatrao sam sušačke gimnazijalce, koji su stanovali u Rijeci, kada su prelazili preko mosta. Dočekivali su ih kolcima, tukli, a knjige im bacali u Rječinu. Često su hrvatski građani prolazili ulicom držani pod ruku od ardita. Ovi su im prethodno znali nasilno davati ricinus. (…) “

16.09.1920. Dan organiziranog fašizma u Rijeci

Osnovan je “Fascio Fiumano di Combattimento”, čiji je tajnik postao Edoardo Susmel, dok su tajnici Fascio Reggenza Italiana del Carnaro (Talijanskog najesništva Kvarner) bili: Giovanni Host-Venturi (kasniji ministar prometa Italije), Arturo Marpicati (kasniji tajnik Talijanske Akademije), Ruggero Gherbaz (Grbac, kasniji prvi predsjednik Slobodnog grada Rijeke u izgnanstvu sve do 1966. godine), Arturo Maixner (riječki gradonačelnik 1938.-1943.), Genunzio Servidori i Carlo Cattalini (Katalinić).
5. listopada 1920. u fašističku stranku u Rijeci pristupa Gabriele D’Annunzio.

/Dannunzio je proglasio talijansku regenciju Kvarner 8. Rujna 1920. (regencija je obnašanje vlasti u ime nekoga, u ovom slučaju – u ime talijanskog kralja za što je nakon „Krvavog Božića 1920.“ i povlačenja iz Rijeke bio odlikovan, a ne kažnjen ). Istog dana donio je „Ustav“ u čijem čl. XLIII. »Ustava« piše, da će „u slučaju opasnosti“ »Narodno vijeće« predati vrhovnu vlast »zapovjedniku«./

Nakon što su talijanski arditi ubili nekoliko vojnika francuskih vojnih snaga u Rijeci u srpnju 1919. i eskalacije nasilja Međusavezničko Vrhovno vijeće u Parizu donijelo je odluku:
I) da se broj talijanskih okupacijskih snaga u Rijeci svede na jednu brigadu
2) da se raspusti talijansko Narodno vijeće u tom gradu
3)· da red i sigurnost nadziru mješoviti englesko-američki policijski odredi. Taj zaključak saveznika predstavljao je direktno osujećivanje talijanskog plana o otimanju Rijeke.

Istoga dana kada ju planirano raspoređivanje englesko-američkih policijskih odreda – 12. rujna 1919., u grad je ušao Gabrielle D’ Annunzio u naručenoj predstavi pod nazivom „Santa entrata“ (Sveti ulazak).

Majstor manipulacije masa, D’Annunzio je u reciklirao simbole preuzete iz starorimske tradicije, kao što je desnica ispružena na pozdrav, simbol vatre koja ne izgara. Uz D’Annunzijev boravak u Rijeci vezuju se mnogi elementi koji će kasnije biti tipični za talijanski fašizam. Osim starorimskih, koristio je i habsburšku fiumansku zastavu, novokoponirajući joj povijest, kao i pojmu „uskoci“.

“Riječka zastava ne govori, ona zapovijeda Iz tmina povijesti zapovijeda budućnosti, kao mig onog vođe koji se vratio…” (Gabriele D’Anunzio)

Velika simbolička loža Italije nagradila ga je počasnim primanjem u 33 stupanj  Škotske masonerije na svečanosti održanoj u Rijeci u studenom 1920.

Boravak G.D’Annunzija u Gradu od 12. Rujna 1919. do 18. siječnja 1921. trajno je obilježio Rijeku i ponekad se čini da predstava falsifikata, prerušenih ubojica, iznuđenih aplauza, lažnih ljubavi i cereka, skandiranja, smrti, animoziteta prema Hrvatima i lažiranja povijesti nikad nije prestala.

Vedrana Spadoni Štefanić/Hrvatsko nebo