Z. Vukman: Hrvatskoj je potreban duhovni konsenzus onih koji vole svoju domovinu

Izbori između dva Marijina blagdana

Zanimljivo je da se parlamentarni izbori ove godine održavaju između dva Marijina blagdana koji su posebno važni za hrvatski katolički puk. Blagdan Male Gospe 8. rujna uvodi nas polako u izbornu šutnju, a u ponedjeljak 12. rujna na blagdan Imena Marijina i godišnjicu velikog hrvatskog zavjeta Kraljici Hrvata, kako tituliramo, između ostalog, Majku Božju, trebali bi znati novi raspored snaga u Saboru i pobjednika ovih izbora. Barem se tako nadamo, da nećemo svjedočiti novoj trakavici i višemjesečnom mučenju oko novog mandatara Vlade.

Naravno, znakovito je i da izbori „padaju“ na taj nesretni i zlokobni 11. rujna koji je preokrenuo svjetsku povijest prije 15 godina, pa se nadam da neće biti zlosretan za hrvatsku političku budućnost. Nije izabran baš najsretniji dan upravo zbog njegovih konotacija ali nećemo ništa gatati, sve je u Božjim rukama i naroda koji odlučuje o svojoj sudbini iako potpisnik ovih redaka se pribojava i izražava skepsu da nacija koja je pod stiskom bankarsko-globalističkog lobija s jedne strane i udbaško-lokalnog s druge, nema puno manevarskog prostora. Došli smo do točke kad se čini da je vodostaj isti bez obzira prevladali lažni socijaldemokrati ili (ne)vjerodostojni demokršćani.

Između blagdana

Iako se u prvi mah čini da Gospini blagdani nemaju nikakve veze sa samim izborima, htio bih ipak u tom kontekstu skrenuti pozornost da nam ovih nekoliko dana i ne bi bilo loše dobro promisliti u meditativnoj šutnji. Mnogi bi se trebali osloboditi politike kao OKP-a (opsesivno-kompulzivnog poremećaja) i presložiti neke prioritete.

Ako smo u većini vjernici, onda doista, prvo vjera i Krist, onda sve ostalo. I rasvjetljenje svakom po njegovoj savjesti. Ignacio Larranaga je u knjizi „Marijina šutnja“ na divan, dubok način opisao Marijin lik obilježen upravo mističnom šutnjom koja ju obavija. Ne znamo gdje i kad se rodila, ne znamo o njoj činjenično puno, pa ipak častimo je i prepoznajemo kao ženu punine i dubine čovještva, vjerujemo da je rodila Bogočovjeka i promijenila unutarnju, skrivenu povijest svijeta.

Izvana na zemlji krv, plač, jauk, Kain koji ubija Abela, progon, užas, zločinstva, a negdje u dubini i pozadini svega toga događa se nešto otajstveno, borba duhova, borba za istinu o našem postojanju i njegovu smislu, borba protiv besmislenosti zla koje je nepojmljiva sila, ali sila koja se u povijesti, ma što činila, zapravo pokorava toj povijesti i mi vidimo da je ruka nevidljiva providonosna vodi, i da čovjek usprkos svoj zloći i gluposti, nosi u sebi i dalje božanski odsjaj koji mu daje pravo da živi i vjeruje u veliko Božje obećanje. Marija nije priviđenje, ona je žena iza božanskog vela koji obavija povijest čovječanstva i njegova rasta.

Pitanjima o kojima stranke ne govore u programima

U tom duhu ozračja rođenja One koja je rodila Krista, kao marijanski narod, u nadi trebamo gledati i svoju budućnost, ne dramatizirati odviše, i ne stavljati primarno pouzdanje u ono što je ljudsko i strančarsko. Hrvatskoj je potreban najprije duhovni konsenzus onih koji je uistinu ljube kao svoju domovinu. Većini stranaka zamjeram to što u svojim programima nemaju autentične stavove o tome kako riješiti ne samo gospodarska pitanja, nego i demografska, i kako se postaviti pred novim prodorima s Bliskog istoka, kako oživjeti pustu hrvatsku zemlju, kakoiskoristiti i zaštititi hrvatske resurse, vode, obalu, otoke, kako spriječiti podmetanje GMO sjemena i svakog drugog zlog sjemena u naše krajeve i duše. Puno je izostavljenih bitnih, svjetskih tema koje se tiču nas samih, da ne govorim i o pitanju Hrvata u BiH i trećeg entiteta, o opasnosti da se dogodi novi rat u susjednoj Bosni, da nam prijeti neo-osmanizacija i arabizacija, da Turci danas nisu pod Bečom nego u Beču, u čijem središtu su burke svakodnevna pojava. Slika Europe se mijenja a mi se još bavimo svojim međustranačkim kapricima.

Podsjetio bih i na ovo: prije točno 333 godine 12. rujna, Beč je čudom obranjen od turske navale. Nije slučajno da se obrana kršćanskog Zapada često povezuje s Bogorodičinim blagdanima. Spomendan Imena Marijina povezuje nas s velikom pobjedom kršćanske vojske pod njezinom zastavom i vodstvom poljskog kralja Jana Sobjeckog. Marija je u katoličkoj memoriji ostala kao Majka koja spašava svoj narod od velike pogibelji. Mogli bi puno toga reći o marijanskoj dimenziji vjere u Domovinskom ratu. O mnogim providonosnim događajima koji su spašavali Hrvatsku od znatno nadmoćnijih neprijatelja. Utječimo se Majci Božjoj ovih dana za domovinu i da nam Bog providi više političke pameti i poštenja.

Budnost

Više se ne ratuje s mačem u ruci, ali u duhovnom smislu od kršćanina se uvijek traži potrebna budnost. To podrazumijeva i umnu i duhovnu budnost, izgradnju sebe kao zrele osobe koja je sposobna postaviti se u intuitivniji, mudriji odnos prema onomu što mu se pokušava prodati ili podmetnuti. Kršćani bi trebali biti pametniji i kritičniji, i ponajmanje ljudi kratke pameti i zaborava. Pod zastavom Marijinom nam je i danas hoditi. Marija je majka hrabrosti koja nam je danas itekako potrebna u močvari malodušja. Mlak duh ne može ništa promijeniti.

U protekla dva i pol desetljeća bilo je onih u samim katoličkim redovima koji su svaki katolički entuzijazam i žar vjere proglašavali fanatizmom i bojovništvom. Zato je Crkvi otupjela oštrica jer se boji biti vojujuća Crkva (naravno, u duhovnom smislu ne u doslovnom). Ona se može jedino okupiti pod Marijinom zastavom ali je netko mora povesti i poput poljskog kralja viknuti taj moto, toliko nam potreban u svojoj srži i zanosu: „Pouzdavajući se u sveto i nepobjedivo ime Marijino, hrabro naprijed!“

Zoran Vukman/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo