Ilija Vincetić : ŠTO NAM SE OVO DOGAĐA?

1

 

 

Već dulje vrijeme nastojim biti izvan ove izborne kampanje, koja mi se svakoga dana, u sve većoj mjeri, čini najvažnijom nakon 1990.godine.

Razloge sam već više puta naveo i ovom prigodom ih nemam namjeru ponavljati.

No, neke pojave su poprimile prijeteći oblik, toliko prijeteći da bih se osjećao huljom šutjeti o njima. Naime, srbijanska, (ne samo) verbalna agresija, davno je dosegla točku kulminacije, i ne daje znake ulaska u silaznu putanju. Naprotiv, nakon drskog uklinjavanja, duboko u „naš prostor“, vješto se težište prebacuje, čas na srpsku etničku manjinu u RH, (koja je pod vodstvom Milorada Pupovca otvoreno preuzela ulogu prethodnice u provedbi projekta „velike Srbije“), na (instrumentaliziranog) satelita u BiH Republiku Srpsku, čas koketiranjem sa Rusijom, čas u prostor Europske Unije, koristeći se nedorečenostima, dubiozama, dezorijentaciji nekih zemalja članica, konglomeratu interesa, kao „jabukom razdora“!!

 

Ova šutnja oko jednog od najbitnijih pitanja (sa izuzetkom pojedinačnih glasova u reklamne svrhe tijekom izborne kampanje) podsjeća me na

 

Republika Hrvatska, „pluta na uzburkanom, otvorenom moru“, nesigurna, bez kormila i kormilara, bez zapovjednog mosta i kapetana, tek sa „automatskim pilotom“ na „daljinski upravljač“.

 

U ovoj situaciji mnogi, pa i ja, s pravom kritiziramo aktualnog Ministra vanjskih poslova i Predsjednicu države za ovo kaotično stanje u području nacionalne sigurnosti, akutno, vanjske politike i političkog položaja Republike Hrvatske.

 

Ministar Miro Kovač se neki dan oglasio, prilično oštrim i rezolutnim odgovorom Predsjedniku srbijanske Vlade Aleksandru Vučiću i ministru vanjskih poslova Ivici Dačiću.

 

Predsjednica države šuti.

 

Sve što  je ministar Kovač rekao je točno. No, nedovoljno.

Bilo da je ovo što ću reći (do kraja9 ispravno adresirano, ili ne, mije pitanje ministru Kovaču bi glasilo:

-„Sve to o čemu govorite je točno, no o tome i “vrapci crkuću”!! Za to nije potreban “doktorat sa Sorbone”, ne treba biti poliglot, karijerni diplomat”!! Što ste Vi gospodine učinili, na presretanju, amortiziranju, zaustavljanju i anuliranju te politike? Što ste učinili na preuzimanju inicijative, “prebacivanju loptice” u njihov dio terena, zaštiti vitalnih interesa u “strateškoj dubini” i dugoročnom “odvraćanju” velikosrpske politike od protuhrvatskih činidbi!!

 

Pokušao bih, ako je moguće, pojednostaviti. Srbi imaju inicijativu, sukob se odvija na našem terenu. Srbija grabi na putu u EU i ima respektabilne saveznike. Ministar Kovač djeluje post festum, retorika mu je “za domaću uporabu” u predizborne svrhe, a sukobi se odvijaju na međunarodnom planu. Hrvatska kasni (po fazi, na sinusoidi koja je rezultanta srbijanske akcije i hrvatske reakcije), vuče iznuđene poteze, nije “igrač za stolom”, unatoč punopravnom članstvu u EU.

Neki da su temeljem samoproglašenog zakona o univerzalnoj jurisdikciji uhitili hrvatskog državljanina, identitetom sličnog hrvatskom branitelju protiv kojega su podigli optužnicu i raspisali tjeralicu. A samo prije par dana je ministar Kovač tvrdio da se to ne može i neće dogoditi, da je dogovoren mehanizam…..(nemušta formulacija birokratizirane EU) dok je Vučić jasno rekao da Srbija neće odustati od primjene spornog zakona. No, i kada bi odustali to je tek jedan promil, na popisu „otvorenih pitanja“. Ako bi Srbija i odustala od primjene tog zakona, Kovač bi bio „pobjednik“, a mi u svom političkom sljepilu zaboravili sva ostala neriješena pitanja. Što bi Srbi izgubili odustajanjem od tog Zakona? Zašto su ga, uostalom i donijeli? A što dobivaju ako uđu u EU s dijelovima našeg teritorija (kao i Slovenija, kojoj možemo „staviti soli na rep“), s našim opljačkanim kulturnim blagom, oslobođena od odgovornosti za otmicu desetine tisuća naših državljana, odvođenje na teritorij Srbije, osnivanje konclogora za otete Hrvate, zlostavljanja, mučenja, ubojstva, za još veliki broj (želim izbjeći prigovor nepreciznosti) nestalih hrvatskih vojnika i civila, za porušenu infrastrukturu, gospodarske objekte, domove, sakralne objekte, spomenike kulture. Oslobođena odgovornosti za nadoknadu štete za izgubljeno zdravlje, dijelove tijela, tjelesne i duševne boli. Ne odrekavši se agresivne politike, hegemonističke politike i teritorijalnih pretenzija. U čemu se ogleda „interes Republike Hrvatske za što brži ulazak Srbije u EU? NATO?

U Republici Hrvatskoj otvoreno koriste srpsku etničku manjinu kao “prethodnicu” svoje agresivne vanjske politike. Hrvatska je definitivno odustala od pravednih zahtjeva koje bi Srbija morala ispuniti ako želi biti punopravna članica EU. I mogao bih tako u nedogled.

Nemam ništa protiv osobe Mire Kovača, no u ovom kratkom, teškom „mandatu bez mandata“,ministar Kovač nije dorastao zadaći.

 

Da se razumijemo, ja nikada ne bih sebi dopustio “pljuvati po nekome”, pa ni po gospodinu Kovaču.  U njegovo uvjerenje, namjere, domoljublje, nemam pravo sumnjati, niti sam nadležan to prosuđivati. No, o onome što se dogodilo i što se događa, možemo i moramo argumentima. Sve ono što sam naveo su činjenice.

Ministra Kovača  ja nemam interesa niti namjeru napadati. No, pogreške su evidentne.

 

Prvo u području sinergijskog učinka između Ministra Kovača i Predsjednice, koji su morali uspostaviti “izravan komunikacijski kanal” i “bajpasirati” Oreškovića. Žurno je trebalo “operacionalizirati” kadroviranje, kako u MVP tako i diplomatsko.konzularnoj mreži. Unaprijed se slažem s prigovorom da ministar da Kovač nije imao potporu od Predsjednice (no to je morao znati, činjenicom da je Predsjednica za savjetnika u području vanjske politike uzela Matu Granića. Za savjetnicu u području nacionalne sigurnosti i obrane Maju Čavlović??! Da je propustila iskoristiti nekoliko 100% prigoda!  Ali da ne bih sve elaborirao, ove dvije činjenice govore same za sebe. Kako o “smjeru”, tako i o dinamici, modusu operandi, ali i dometima vanjske politike i zaštite nacionalnih interesa, te obrambenog sustava Predsjednice KGK, savjetovane po ovim savjetnicima. Je li ministar Kovač mogao neutralizirati učinke takvog savjetovanja ili nije, druga je priča. Postoji “modus operandi” u slučaju da jest, ali i u slučaju da nije. O njegovim prethodnicima koji su više nego suodgovorni za ovo stanje, reći ću par riječi nešto kasnije.

 

Istina je da je ministar Kovač “naslijedio” ministarstvo “bez vanjske politike”, istina je da je počeo “ispod nule”, iz minusa. Svega toga ću se (koliko mim prostor dopusti), dotaknuti kasnije.                 No, sve je to  ministar Kovač morao znati prije preuzimanja dužnosti. Morao se ekipirati. Imati gotove programe, “softver” koji bi bio aplikativan na postojeći hardver. Činjenica je da se to nije dogodilo. I da, nije mi bila namjera napadati ministra Kovača, najmanje ga vrijeđati. Jedan je to od poštenijih, uravnoteženijih, obrazovanijih ljudi. Istina je da se trudio. No, greške su evidentne.

U kojoj mjeri je to rezultat objektivnih okolnosti, u kojoj subjektivnih propusta, je li bilo moguće postići više s obzirom na „vrlo prljavi“ umjesto čistog starta“, izostanka potpore, sinergije među ministarstvima koja su trebala „konzilijarno“ dijagnosticirati i rješavati problem, trebalo bi detaljno analizirati.

 

Nemam na temelju čega tvrditi da jest, ili da nije, niti bi to bilo korektno od mene. Iz pozicije vanjskog promatrača, čistog i nepopravljivog pragmatika, pokušavam opisati ono „što je vidljivo s ulice“!! Kvaliteta svakog plana evaluira se jedino stupnjem njegove realizacije. Plan nisam vidio, prema tome ocjenjivati ga ne mogu. No, o učincima mogu govoriti. Znam da sam otvorio puno pitanja. Znam da za najveći broj njih ne možemo prozivati gospodina Miru Kovača. Međutim, on je na čeli MVP, a vanjska politika, pored obrambene, je ključna sastavnica sigurnosne politike. Politike „svih politika“!! Pokušaj nabrajanja (a kamo li raščlamba) problema u tom području, odvela bi nas predaleko.

 

Zato, pokušajmo po strani ostaviti osobu Mire Kovača. problemi nam ostaju, s njime ili bez njega.

Promotrimo aktualni trenutak i osvrnimo se na nedavnu prošlost.

 

Za početak, krenimo od poziva Tihomira Oreškovića Aleksandru Vučići!!

 

 Ova vlada, koja je tehnička samo po svojim ovlastima, (inače je smijenjena, nije čak ni u ostavci), nema ovlasti za povlačiti poteze koji bi mogli imati dalekosežne posljedice, (u većini slučajeva bi trebali voditi računa da se stvari odvijaju “po inerciji”) vodeći računa o tome da se možebitna krizna žarišta gase kurativno. Ministar Kovač, koji je u kampanji, na izbornoj listi u mojoj izbornoj jedinici i pretendira na ponovni položaj Ministra VP u novoj Vladi, morao je “imati što reći” i glede ovog pitanja, i to ne “ad captandum vulgus”, nego “ex cathedra”. Ne “post festum”, nego prije blamaže. Njegov posao nije biti “kerber”, nego “vojskovođa” u području vanjske politike – međunarodnih odnosa. Pozicija Republike Srbije u tim odnosima nije definirana jučer. I za ovaj inferioran položaj Republike Hrvatske u tim odnosima nema nikakvog opravdanja. U vremenima kada cijeli svijet sudjeluje (glumi) u igrokazu, (totus mundus exercet histrioniam), da parafraziram Shakespearea, svi akteri moraju vrhunski odigrati svoju rolu, a statisti moraju briljirati u svakom detalju, nebi li bili zapaženi. Za sada, Srbija svoju ulogu “statista” u predstavi koristi puno bolje od Hrvatske, koja je nominalno “akter” u igrokazu, a stvarno se nalazi u „petom“ redu statista, na mjestu gdje su lica već dio mase. Neprepoznatljiva!! Srbijanska politika (u konkretnom slučaju) spočitava Hrvatskoj “povratak u prošlost”, “rukama” političara koji su svojim osobnim sudjelovanjem u nedavnoj agresiji Srbije na Hrvatsku, PANDAN onome za što optužuju Hrvatsku. Umjesto da kao samostalna, suverena država, odbijemo surađivati s takvim osobama i politikom na čelu susjedne države, da u svojoj državi onemogućimo sudjelovanje u javnom i političkom životu osobama poput Vojislava Stanimirovića, a osobe poput Milorada Pupovca “svedemo na odgovarajuću mjeru” na političkoj pozirnici, mi činimo suprotno. Prihvaćanjem Vučića i Nikolića za sugovornike, Republika Hrvatska, što eksplicite, što implicite, PRIHVAĆA, srbijansku agresiju na Hrvatsku, kao “prošlo, svršeno vrijeme”, kao nešto što definitivno priipada prošlosti, kao nešto što treba zaboraviti, “staviti u povijest” a ne “prepustiti povijesti i povjesničarima”!! Kao “prošlo, ali nesvršeno vrijeme”!! Agresija na Republiku Hrvatsku i Hrvatski narod još traje!! Onaj tko to ne vidi, ili se pravi da to ne vidi, sudjeluje u veleizdaji!! I da, vratimo se na početak. Surađivati treba. Upravo kao što je to činio Predsjednik Tuđman! U mjeri u kojoj je to nužno za ostvarivanje nacionalnih ciljeva.

A oni su:

  1. jasno priznanje Srbije da je izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku,
  2. prihvaćanje svih posljedica te agresije, ne samo deklarativno, nego i međunarodno-pravno obvezujuće odreknuće Srbije od velikosrpske politike i ciljeva te politike,
  3. preuzimanje obveza za rješavanje svih posljedica agresije Srbije na RH (uključivo sva namirenja, poravnanja, obeštećenja, sva druga otvorena pitanja glede teritorijalnog razgraničenja, sukcesije, ratnih šteta, odgovornosti za povrede međunarodnog ratnog i humanitarnog prava,
  4. do tada, VITALNI interes Republike Hrvatske je Republika Srbija IZVAN NATO-a i Europske Unije!! Svaka suverena država, bez izuzetka, bi se postavila na ovoj crti, kao “death line”, ispod i iza koje nema razgovora. A poglavito ne kompromisa. Svaki kompromis ispod i iza te crte je „trgovina“ u kojoj Hrvati „prodaju SVOJE za SVOJE“!!

Sve izvan toga je izdaja nacionalnih interesa. I to se konačno mora javno reći!!

MORA se javno i jasno, od Predsjednice i Vlade, pretedenata na mjesto Predsjednika Vlade Republike Hrvatske, tražiti odgovor na pitanje:- „Koji su to, i čiji, INTERESI, veći, važniji, akutniji, na ljestvici prioriteta, zbog kojih bi Republika Hrvatska, kao ŽRTVA AGRESIJE, odustala os svojih legitimnih zahtjeva za razumnim obeštećenjem. Temeljenim na odredbama javnog, ratnog i kaznenog međunarodnog prava“?! Zar nije bilo dosta bacanja prašine u oči narodu?!!

 

Hrvatska je, koliko jučer, u brutalnoj oružanoj agresiji, napadnuta od Srbije. Tu agresiju su planirali, organizirali i proveli, ne samo politički i ideološki istomišljenici njihiove današnje političke elite. Republika Hrvatska je iz tog nametnutog rata izašla kao pobjednik, ali uz prevelike ljudske, materijalne, i nematerijalne žrtve, ali i zaostatka u razvoju koji će nas kočiti još dugo vremena. Pozicionirati “na repu” tranzicijskih država u Europi. Isključivo zahvaljujući toj pobjedi u ratu, Republika Srbija je privremeno odustala o ostvarenja svojih radikalnih ciljeva. Proteklih 20 godina je iskoristila za “lizanje rana” i pripremu nove agresije. Tko ima pravo zatvarati oči pred time? Ili ovo što sam napisao nije istina?!! A Predsjednica države za svoju savjetnicu u području OBRANE i NACIONALNE SIGURNOSTI imenuje osobu koja tu dužnost ne može obavljati ni na razini izvršenja protokolarnih obveza, dajući time jasan signal da su te “teme” od efemernog značaja. Da je Republika Hrvatska odustala od aktivne uloge u rješavanju “izazova” kojima je država izložena. I svi šute!! Imenujući Matu Granića za savjetnika u području vanjske politike, (pored toga što vraća osobne dugove iz prošlosti) šalje nam još jasniji znak o koncepciji i smjeru svoje politike. Za razliku od “savjetnice” Maje Čavlović, koja osim što nema kompetencija, nema ni preferencija, Mate Granić ih ima. Znamo kuda nas je dovela “njegova” vanjska politika, a ne treba biti puno pametan i zaključiti kamo će nas odvesti danas!

 

I od Predsjednice države i od svih ministara vanjskih poslova i od svih bivših i sadašnjih Predsjednika Vlada RH, i od glavnih pretedenata na tu dužnost u ovoj kampanji čujemo tvrdnju:-„Primarni je interes Republike Hrvatske (i njene vanjske politike) Srbija u NATO-u i EU“!!

 

Ne smatram se ekspertom u području vanjske politike, ponešto znam o sigurnosnoj politici, no iskreno, ne vidim taj interese Republike Hrvatske. Kao što je liječnik dužan pacijentu objasniti njegovo zdravstveno stanje, jezikom koji pacijent razumije (bez obzira na obrazovni status), tako su i političari dužni nama, koji ne razumijemo tu tvrdnju, objasniti razloge zbog kojih je naš interes „Srbija u NATO-u i EU“, jezikom koji će nam biti razumljiv. U ovoj kampanji mediji i drugi „opinion makeri“ nam nameću, a sudionicima u kampanji postavljaju, bezbroj efemernih pitanja, koja ne služe ničemu, osim dodatnoj estradizaciji politike, zagušivanje komunikacijskih kanala, stvaranju atmosfere gladijatorskih borbi u virtualnoj areni, a jednog od najkrucijalnijih pitanja:-„U čemu je to interes Hrvatskog naroda i države ulazak Srbije u NATO i EU“? Posebno „prijekim putem“?!!

 

 

Neki ovaj poziv Oreškovića Vučiću „pravdaju“ povlačeći paralelu između „suradnje“ između Tuđmana i Miloševića (u puno težim vremenima)

Točno, na određenoj razini bi se mogle pronaći stanovite poveznice,no između Franje Tuđmana i ovih danas, postoji “differentio specifica” koja se zrcali u tome što je Tuđman surađivao sa “crnim vragom” u mjeri u kojoj je to bio izraz nužde, uvažavanja objektivnih okolnosti. Odnosa snaga. Isključivo kao modus operandi u službi postizanja krajnjeg cilja. Tuđman je iz dispozicije, i to vrlo nepovoljne, sa vrlo lošim prognozama, “svoj brod” doveo u poziciju. I to vodeću. Pobjedničku. Ostvario je sve svoje ključne ciljeve!! Ovo danas je nešto sasma drugačije. Ovo je nešto puno gore od „diarhije“ (dvovlašća, naziv potječe iz modela britanske kolonijalne politike, po kojemu jedan dio vlasti imaju kolonijalni upravljači i on se odnosi na „strateška pitanja“ u području međunarodnih odnosa i „globalnih interesa“, dok se „beznačajnija pitanja“ u području (uglavnom unutarnje politike) prepuštaju vlastima koju bira stanovništvo).

 

Izbor Kolinde Grabar Kitarović za Predsjednicu Republike Hrvatske, u kontekstu rušenja Ive Josipovića, eksponenta britanske politike „prema Balkanu“ i iskrenog zagovornika „regiona pod dominacijom Beograda“, tempore criminis, bio je NAJBOLJI mogući izbor. No, ako uz pridjev „najbolji“ dodamo i „jedini“, pojavljuje se i inkarnira „contradictio in adiecto“ u svoj svojoj punini i značenju.

Istina u vazalni položaj nas nije dovela Kolinda Grabar Kitarović. Tu „priču je započeo Ivica Račan, na puno prizemniji način, a nastavio Ivo Sanader „u velikom stilu“, s tragičnim završetkom. I po njega i po nas!!.

 

Jedna mala digresija: „Možda  (ali samo možda??) Kolinda Grabar Kitarović, budući da je „poveznica njene ovisnosti“ na puno većoj razini od svih njenih prethodnika zajedno, ponavljam, MOŽDA, „odškrine vrata“ izlasku iz ove, nezavidne, pozicije?!!

 

Bilo kako, danas „uživamo plodove“, samoubilačke odluke hrvatskog naroda na izborima 2000.godine, ali i  kratkovide politike HDZ-a, od odlaska Prvog hrvatskog Predsjednika, dr. Franje Tuđmana, do danas. Ili od dolaska Ive Sanadera na čelo HDZ-a.

 

U području vanjske politike, Republika Hrvatska se vrti u krugu, „od Mate Granića, do „mate granića“!! Iako je bilo lako vegetirati u sjeni Franje Tuđmana, Mate Granić je uspio aktivnu, afirmativnu, ekspanzivnu (u sinergiji svih čimbenika u domovini i dijaspori), i što je najvažnije POBJEDNIČKU vanjsku politiku, koja je unatoč nesklonosti glavnih aktera na međunarodnoj političkoj pozornici, unatoč kadrovskim „lutanjima“ ili pametnim (gotovo dnevnim) prilagodbama (31.05.- 08.11.1990. mr. Zdravko Mršić; 08.11.1990. – 03.05.1991. dr. Frane Vinko Golem; 03.05. – 31.07.1991. dr. Davorin Rudolf;  31.07. 1991. – 27.05.1992. dr. Zvonimir Šeparović; i od 09.06. 1992. – 28.05.1993. dr. Zdenko Škrabalo) uspjela od „neželjenog djeteta“ na međunarodnoj političkoj pozornici, postati suverena, međunarodno priznata članica UN i (gotovo) svih važnih međunarodnih asocijacija. Iako dijelom okupirana, sa 1/3 teritorija izvan ustavno-pravnog poretka, u tijeku krvavog obrambenog rata, bez razgranate konzularno – diplomatske mreže (koja je u povojima), pod embargom na uvoz oružja i drugih sredstava nužnih za obranu, pod strogim i (uglavnom) „nesklonim“ monitoringom „svih i svakoga“ (od EZ do UN-a), suočena s djelovanjem još uvijek izuzetno jake i razgranate jugoslavenske konzularno – diplomatske mreže i nezanemarljivo jakog utjecaja, vanjska politika je postizala „uspjeh za uspjehom“. U  periodu od 28. svibnja (01. lipnja) 1993. do 27. siječnja 2000.godine, pod „palicom“ Mate Granića, vanjska politika Republike Hrvatske, unatoč sjajnoj pobjedi u Domovinskom ratu, unatoč objektivno povoljnijim okolnostima na svim područjima, unatoč već stasaloj konzularno – diplomatskoj mreži, Hrvatska vanjska politika stagnira, gubi zamah, nestaje pobjednički duh, da bi, nakon „Oluje“ krenula „strmoglavo“ silaznom putanjom i 15.12.1995.godine, potpisom Daytonskog sporazuma u Parizu, doživjela težak poraz. Postala je zarobljenikom vlastite nesposobnosti, i procesu prijelaza iz „pozicije“ u „dispoziciju“!!

 

Danas, taj isti Mate Granić, rodonačelnik snishodljive, nemušte, bezmude, besplodne, i na kraju gubitničke vanjske politike, opet “savjetuje” Predsjednicu koja izvodi (sa deklariranim četnikom Vučićem) “one man sow”, poput poduzetnika koju firmu nosi u “džepu”. Vadi iz tog džepa “pečat” po potrebi i ovjerava dogovore i ugovore “na licu mjesta”!! O „vanjskoj politici bez vanjske politike“ u periodu od 27. siječnja 2000. do danas, neću puno govoriti.

 

Tek, podsjećanja radi:

1.Tonino Picula, (27.01.2000.-22.12.2003.) pragmatik bez nacionalne svijesti i „osjećaja za nacionalni interes“, (korektan) egzekutor „konstituvnosti“ Hrvata u BiH, izvršitelj zamisli Wolfganga Petritscha i Roberta L. Barrya, koji je cijelu vanjsku politiku podredio „konstruktivnoj“ suradnji RH u multilaterali („u korist štete“ interesa RH i Hrvata u BiH“), zanemarujući u potpunosti bilateralne odnose, posebno sa prijateljskim državama.

2. Miomir Žužul, (23.12.2003.-17.02.2005.) utilitarist, bezobzirni karijerist zaogrnut u plašt domoljublja. Čovjek koji je državne interese podredio vlastim, u duetu s Ivom Sanaderom, „zagrizao više nego je mogao progutati“, tipičan produkt „politike HDZ-a „nakon Tuđmana“!! Krilaticu „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto“, doslovno mijenjaju u „sve za vlast, vlast za (osobnu) slast“!!

3. Kolinda Grabar Kitarović (17.02.2005. – 12.01.2008.). „karijerni diplomat“ (ma što to značilo – po meni je to sintagma kojom se imenuje dobar „majstor zanata“ koji nikada neće postati „umjetnik – virtuoz“), potpuno ovisna o politici Ive Sanadera u „solo izvedbi“. „Ni štete ni koristi“ za hrvatsku vanjsku politiku u njenom mandatu, osim procesa koji su se odvijali „po inerciji“ – „na dulji rok“!!
Koliko je naučila, ostaje za vidjeti.

4. Gordan Jandroković (13.01.2008. – 23.12.2011.) period, „slinave“ vanjske politike. Istini za volju, teško je bilo pronaći nekoga tko bi bio „potrčko“ Jadranke Kosor, bez ikakve osobnosti. Razdoblje Gordana Jandrokovića govori o tome da smjena Kolinde Grabar Kitarović nije uslijedila tek iz osobnih (ženskih) motiva, nego da je tu bilo i „stava“, razumijevanja dugoročnih interesa RH!!

Ovaj period „hrvatske“ vanjske politike (od Žužula do Jandrokovića) se može „krstiti“ zajedničkim imeniteljem, „OD NEMILA DO NEDRAGA“!! Sa izuzetkom Tonina Picule, koji je svjesno sudjelovao u „protuhrvatskim projektima“. No, kao član prve protuhrvatske vlade na čelu sa Ivicom Račanom, i kao član SDP-a, nije ni mogao drugačije, iako se (na momente) činilo da mu je „neugodno“!!

 

5. Vesna Pusić (23.12.2011. – 22-01-2016.) vanjsku politiku Republike Hrvatske dovela je do apsurda. Osoba koja je (unatoč svom dvojbenom obrazovanju, nedvojbenom antihrvatstvu, dokazanom i opetovanom protudržavnom djelovanju, poglavito u području međudržavnih odnosa, pod izravnom kontrolom britanske obavještajne službe), mogla obnašati niz drugih dužnosti, dolaskom na vlast druge protuhrvatske koalicije predvođene SDP-om, postaje upravo ono što NIKADA NIJE SMJELA BITI!! Ministricom Vanjskih i europskih poslova!!

O „vanjskoj politici“ u „razdoblju“ Vesne Pusić i Zorana Milanovića (u duetu) u protuhrvatskoj kolaboraciji sa Ivom Josipovićem, ovom prigodom ne želim više govoriti. Elaborirati svu štetu koju su nanijeli hrvatskim interesima je gotovo nemoguće elaborirati, na ovako malom prostoru. Kome to nije jasno, nikada mu neće ni biti. A kome je pak jasno, i unatoč tomu im da svoj glas, taj je neprijatelj Hrvatske i Hrvata.

6. Nepravedno bi bilo ne spomenuti utjecaj dva mandata Stjepana Mesića na mjestu Predsjednika Republike Hrvatske, neizbrisivu mrlju na savjesti Hrvatskog naroda, nepogodu koja nas je snašla u svoj punini sinergije pojedinačne ljudske gluposti, estradizacije politike do razine „vašarske predstave“ i zlonamjernog utjecaja neprijatelja hrvatskog naroda i države!! Naravno, nepravedno bi bilo isključiti i osobne interese, svih boja!! Primjer nezrelosti, autodestrukcije, sklonosti ka mazohizmu, koji ćemo još dugo i skupo plaćati.

Hoće li se naći neko „nedužno dijete“ u hrvatskoj politici koje će uzviknuti:-„Car je gol!! Hoće li to biti dovoljno glasno da ga čuje kritična masa mislećih ljudi? Hoće li biti na vrijeme?“

Ostaje za vidjeti!!

Uvjeravaju nas, od 2000.godine političari, analitičari, „intelektualci“ svih boja, kako se treba „zaboraviti prošlost“, „okrenuti se budućnosti“, kako nam od Srbije „ne prijeti pogibelj“!! „Nemamo se čega bojati“.- bombardiraju nas sa svih strana.

Ipak, izgleda kako je narod najpametniji!

„Ubi nihil timetur, quod timeatur, nascitur!! (tamo) Gdje nema straha, rađa se ONO ČEGA SE TREBA BOJATI!!

Ilija Vincetić /Hrvatsko nebo 

 

 

Facebook komentari

komentara