Predsjednica odlikovala antifašista Ljubomira Drndića i antikomunista Nikolu Štedula
Drndić je autor poznatog proglasa “Istarski narode”, kojim se 13. rujna 1943. proglašava da se Istra priključuje matici zemlji. Štedul je ranjen sa šest metaka u jednom od posljednjih Udbinih napada 1988. godine.
Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL
U povodu europskog Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, koji u RH obilježavamo 23. kolovoza, predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala je Redom Stjepana Radića dvojicu zaslužnih boraca protiv totalitarizama, posthumnoLjubomira Drndića i Nikolu Štedula. Drndić je poznati istarski antifašist i borac protiv fašističke Italije te tvorac poznatog proglasa “Istarski narode”, kojim se 13. rujna 1943. proglašava da se Istra priključuje matici zemlji i proglašava “ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom” (Živjela hrvatska Istra!”). Njegovo će odlikovanje u Pazinu u utorak primiti predstavnici njegove obitelji. Drndić je 2002. već bio primio jedno odlikovanje, Red hrvatskog pletera (16. mjesto u važnosnom slijedu), a sada prima značajnije (9. po važnosti) hrvatsko odlikovanje.
Za razliku od njega, Nikola Štedul, u vrijeme bivše države hrvatski emigrant, u 25 godina postojanja moderne hrvatske države nije nikada odlikovan, očito je to bila tabu-tema i škakljiva odluka za prethodnike K. Grabar-Kitarović. Sada se, simbolično na dan koji ujedinjuje borbu protiv svih totalitarnih režima i ideologija, tako i antifašizam s antikomunizmom, Štedulu u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku biti, pred brojnim uzvanicima uručeno vrijedno državno odlikovanje.
Red Stjepana Radića dodjeljuje se hrvatskim i stranim državljanima za zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda.
Ljubomir Drndić je i pisac teksta znamenitih Pazinskih odluka, kojima se cementira ujedinjenje Istrana s maticom Hrvatskom. U vrijeme SFRJ bio je i diplomat, veleposlanik u Švedskoj i Sudanu, a poznat je što je, kao tadašnji savezni podsekretar za turizam isposlovao ukidanje viza stranim turistima. U Istri ga se slavi i kao osnivača regionalnog dnevnog lista “Glasa Istre”.
Ljubomir Drndić
Nikola Štedul (79), jedan je od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata i jedna od posljednjih žrtava zloglasne Udbe (SDS), čiji je pokušaj likvidacije u Škotskoj 1988. čudom preživio. Preživio je, premda je bio ranjen sa 6 metaka. Nakon suđenja dugog 11 godina zbog pokušaja ubojstva na 15 godina zatvora osuđen je Vinko Sindičić, jer su pronađeni forenzični ostatci s vatrenoga oružja na Sindičićevoj koži te je proglašen krivim. Štedul je tada bio predsjednik Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP), koji se u emigraciji borio za neovisnost Hrvatske. Uoči početka Domovinskog rata, Štedul dolazi u Hrvatsku i uključuje se, s pripadnicima svog pokreta, u državne službe i institucije, te sudjeluje u stvaranju moderne države. Franjo Tuđman je tada provodio aktivnu politiku pomirbe te je Štedul, primjerice, surađivao u cilju obrane RH s bivšim agentima službi koje su ga proganjale u bivšem sustavu te čak naručivale njegovu likvidaciju.
Marko Prpić/PIXSELL – Nikola Štedul
Odluka predsjednice da istog dana, a na ovaj dan sjećanja, odlikuje antifašista i antikomunista svakako nije slučajna i predstavlja jaku poruku. Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima obilježava se 23. kolovoza kao dan sjećanja na žrtve totalitarnih diktatura u Europi u 20. stoljeću. Utemeljen je nakon Praške deklaracije o zločinima komunizma (3. lipnja 2008.), koju je predložio i potpisao Vaclav Havel. Datum je simboličan, jer je tog dana 23. kolovoza 1939. potpisan pakt Hitlera i Staljina, njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju, poznat kao Sporazum Molotov –Ribbentrop, kojim je postignut sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi. Spomendan je bio poznat i pod nazivom Dan crne vrpce, a cilj mu je bio upoznavanja svijeta s prikrivenim zločinima, uglavnom komunističkim, koji su, od svih totalitarizama najdulje ostali “nepoznati”.
Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. U njoj je navedeno da su totalitarni komunistički režimi bili, “bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava”.
Jedina, najvažnija i nezaobilazna karakteristika HDP-a i Nikole Štedula je antijugoslavenstvo a ne antikomunizam. Međutim, “Jugoslavija” kao pojam i kao ideja, u Hrvatskoj je još uvijek zaštićena da se mogu držati višesatni govori, da se može raspravljati povijest i dodijeljivati ordene a da riječ Jugoslavija niti jednom ne bude spomenuta, jer ako se za glavnog neprijatelja hrvatske samostalnosti imenuje jugoslavenstvo, onda previše njih u Hrvatskoj ima problema s mlijekom kojim su zadojeni i ne mogu se odbiti od sise.
Konačno da i HDP, preko svog predsjednika Nikole Štedula dobije nekakvo priznanje ali način na koji su to glasila u Hrvatskoj objavila, pokazuje koliko je zakrabuljena politička istina u Hrvatskoj.
“Večernji list” i “Dnevno” obajvljuju posthumno odlikovanje Ljubomira Drndića i Nikole Štedula pod naslovom “Predsjednica odlikovala antifašista Ljubomira Drndića i antikomunista Nikolu Štedula”.
Imajući u vidu postojeći “antifašizam” aktualan u Hrvatskoj danas, samo što nisu napisali ““Predsjednica odlikovala antifašistu Ljubomira Drndića i fašistu Nikolu Štedula”.
Moglo je doduše stajati i ovako “Predsjednica odlikovala komunistu Ljubomira Drndića i antikomunistu Nikolu Štedula”, ili da je bilo po karakteristici po kojoj se HDP i Štedula mogu najbolje identificirati “Predsjednica odlikovala jugoslavena Ljubomira Drndića i antijugoslavena Nikolu Štedula”.
Nije da hoću nešto reći o Drndiću, za kojeg priznajem da sam sada prvi put čuo (neka mi oproste Istrijanci). Vidim po kartici da je 1945. bio “Oblasni JNOF, Prop-odjel” što god to značilo a kasnije jugoslavenski diplomat u Švedskoj i Sudanu te Savezni podsekretar za turizam.
Hoću reći da Nikolu Štedula poznajem jako dobro, jer je uz njega bio vezan veliki dio mog antijugoslavenskog rada i kad ga se nazove antikumunistom, kao njegovom osnovnom karakteristikom, pomišljam da je po toj deskripciji mogao biti i jugoslavenski rojalist, zaklet srušiti komunizam i reinstalirati Krađorđevića na Dedidnje.
HDP s Nikolom Štedulom na čelu je bio eksluzivno i isključivo antijugoslavenska organzacija s ciljem rušenja Jugoslavije, svake Jugoslavije, komunističke, antikomunističke, demokratske, pro-zapadne, pro-ruske, svake moguće, bez obzira na državno ili političko uređenje, do granica da se nebi prezali, kad bi bilo komunista koji bi ju bili spremni rušiti da bi se udružili i s njima.
Naravno da Štedul nije bio komunist niti je imao simpatija za komunizam, ali ako je orden dobio za antikomunizam a ne za antijugoslavenstvo, bojim se da ga nije zaslužio, jer smo kroz sve godine Jugoslavije najviše sukoba imali sa zapadnim kapitalizmom koji je bio glavni čuvar Jugoslavije i skoro nikakvih s Rusima ili Waršavskim paktom.
Jedina, najvažnija i nezaobilazna karakteristika HDP-a i Nikole Štedula je antijugoslavenstvo a ne antikomunizam. Međutim, “Jugoslavija” kao pojam i kao ideja, u Hrvatskoj je još uvijek zaštićena da se mogu držati višesatni govori, da se može raspravljati povijest i dodijeljivati ordene a da riječ Jugoslavija niti jednom ne bude spomenuta, jer ako se za glavnog neprijatelja hrvatske samostalnosti imenuje jugoslavenstvo, onda previše njih u Hrvatskoj ima problema s mlijekom kojim su zadojeni i ne mogu se odbiti od sise.
