Pavao Jelović : NAJSVETIJA IDEOLOGIJA – HRVATSTVO

0

 

 

Hrvati dijaspore nisu ni crni ni crveni, niti su desničari niti ljevičari, ali kad je bila u pitanju obrana Hrvatske, bili jedinstveni i beskompromisni, jer nam je najsvetija stranka – Hrvatska, a najsvetija ideologija – hrvatstvo. Sve ostalo je od sekundarnog ili manjeg značenja. Na žalost, komunikaciju nećemo moći uspostaviti s takvima kojima je jugoslavenstvo očinstvo, a bratstvo i jedinstvo materinstvo

Do 1990. smo, na ovim sjevernoameričkim prostorima, sanjali povratak u domovinu Hrvatsku. No, iako smo ga žudno željeli, bili smo svjesni da nam san vjerojatno neće bit dosanjan, dok Jugoslavija bude u njoj živjela.

Međutim, u drugoj polovici 1989. i s početka 1990., mimo očekivanja i najvećih optimista, političke prilike se, na tlu bivše Jugoslavije, stubokom počinju mijenjati. Tome je doprinijelo nekoliko čimbenika, od kojih valja izdvojiti: Gorbačovljevu perestrojku, odnosno, pad komunizma u istočnoj Europi; diktat zapadnoeuropskih država za provedbu demokratskih izbora na području Jugoslavije; budnost, hrabrost, odlučnost i sposobnost hrvatskog političkog vodstva koje je znalački iskoristilo tadašnje prilike, istrgnulo Hrvatsku iz srbijanskog “bratskog zagrljaja” te proglasilo neovisnost. No najveći doprinos je dao hrvatski puk, jer unatoč velikim ponižavanjima i žrtvama, nije skretao sa zacrtanog pravca.

Čim se Hrvatska počela pojavljivati na obzoru, mnogi Hrvati ovdje su proplakali od sreće. Računali smo da će s propašću Jugoslavije, u njoj propasti i jugoslavenstvo. Nažalost, prevarili smo se. Bilo bi suvišno nabrajati “epitete” kojima su nas hrvatski Jugoslaveni etiketirali. Jednom riječju tretirali su nas kao otpad ljudske rase i dijelili nam pogrde najgore vrste.

Poslije HDZ-ove pobjede na prvim višestranačkim izborima, ti isti hrvatski Jugoslaveni hitro su se preobukli i vješto uvukli, ponajviše, u pobjedničku stranku, ali također i u sve druge oporbene stranke, zadržavši time svoje fotelje. A mi smo za njih i dalje bili otpaci otpadaka.

Nedugo potom, počeli su tvrditi da su oni zaslužni za stvaranje hrvatske države. S nevjericom smo slušali te besramne laži. Istini za volju, njihovi prijašnji postupci nas nisu puno iznenađivali, budući smo znali po čijem naputku i s kakvim ciljem nas šikaniraju i provociraju, ali noviji njihov bezobrazluk je izazvao zgranuće među nama, jer ti ljudi sada nastupaju sa hrvatskim znakovljem i pod hrvatskim stijegom. I baš zbog takvih ljudi i takvih njihovih postupaka, mnogi smo gnjevni, beznadni, malodušni i frustrirani.

Davno je Ivan Gundulić ispjevao:

“Okreće se kolo sreće, vrteći se ne pristaje, tko bi gori sad je doli, a tko doli ka gori se kreće”.

Ovi njegovi stihovi su alfa i omega za sve radikalne promjene, a 1990. se nije radilo o promjeni vladajuće stranke, nego o promjeni države na hrvatskome tlu pa je stoga trebalo izvršiti radikalnije promjene u svim državnim segmentima.

Ne smijemo zaboraviti da se Gundulićevo “kolo sreće” više okrenulo u državama komunističkog bloka, nego u Hrvatskoj. A imajući u vidu da su članice bloka bile države, dok se Hrvatska počela stvarati na ruševinama neprijateljske joj države, onda je ova činjenica tim poraznija. Post-izborna Hrvatska, dokazujući nekakvu čudnu tolerantnost, odbacila je pomisao o revanšizmu. Bez dvojbe, osveta nas ne bi nikamo dovela. Uistinu je bilo vrijeme oprosta i pomirbe. No, prije pomirbe zavađene stran(k)e su trebale vidjeti gdje je jedna prema drugoj pogriješila, ispričati se za pogreške, zatražiti oprost, jer bi samo takva pomirba bila iskrena. Je li se nabrojano u Hrvatskoj dogodilo? Nije. O kakvoj to onda pomirbi govorimo, ako se nitko nikome nije ispričao, niti je itko od ikoga zatražio oprost?

Paradoksalno je da nastala Hrvatska nije pronašla ni volje ni načina prigrliti svoju djecu iz dijaspore. Umjesto da se brine za njih, ona je nastavila grliti takve koji su po njoj pljuvali, nijekali je, stidjeli se spomenuti njeno ime, koji su joj grobnicu kopali. Hrvatski Jugoslaveni iz dana u dan postaju sve organiziraniji, jači, hrabriji i grlatiji. Prolistamo li neke tiskovine i zavirimo li u neke elektronske medije sve će nam biti jasno. To što tamo pišu i govore o braniteljima, političkim zatvorenicima, prognanicima i domoljubima je sramota.

Jedan moj bivši suuznik se često voli šaliti i izjavljivati čudne stvari, tako je 7. veljače 2002. u Večernjem listu izjavio: “Iz dijaspore je došlo devedesete i devedesetprve oko dvije milijarde dolara u Hrvatsku, dok je tijekom cijelog rata došlo oko osam milijardi. Bilo je Hrvata koji nisu imali ušteđevine, a da bi pomogli Hrvatsku, dizali su kredite na kuće. No, u Hrvatskoj nitko ne zna gdje je novac iz dijaspore. Ni dijaspora nema konačnu bilancu što je učinjeno s novcem, koji su dali. Ako se to ustanovi, možda bi bilo lakše uspostaviti komunikaciju s dijasporom. Dio dijaspore je ogorčen na novu vlast, ali zaboravljaju da je ona došla, kad više ni jedan dolar nije dolazio iz dijaspore u Hrvatsku”.

Zaboga, otkud sad to da bi dijaspora trebala znati gdje je novac (po)trošen, ako to ne zna bivši predsjednik hrvatskog parlamenta? Tko zna, možda je Hrvatska jednim dijelom poslanog novca kupovala oružje, kako bi se uspjela obraniti. Nije ga morala kupovati jedino ako je bila puno naoružanija, nego što je bio napadač. Možda je drugi dio potrošila na uzdržavanje državnog aparata, treći na zbrinjavanje izbjeglica, branitelja, umirovljenika? Ili joj je tijekom rata gospodarstvo cvjetalo pa je imala novca na bacanje?

A što se tiče uspostavljanja komunikacije s dijasporom, stvari su ovakve: dijaspora će rado ugostiti svakog predstavnika ili prvaka neke domovinske stranke, svakog znanstvenika, novinara, kulturnog djelatnika, bez obzira na njegovu stranačku pripadnost i ideološku orijentiranost. Hrvati dijaspore nisu ni crni ni crveni, niti su desničari, niti ljevičari, ali kad god je u pitanju obrana Hrvatske, biti ćemo jedinstveni i beskompromisni. Nama je najsvetija stranka – Hrvatska, a najsvetija ideologija – hrvatstvo. Sve ostalo je od sekundarnog ili manjeg značenja. Na žalost, komunikacija se neće moći uspostaviti s takvima kojima je jugoslavenstvo očinstvo, a bratstvo i jedinstvo materinstvo.

Dijaspori neće nitko uspjeti dokazati da je Hrvatska jednako kriva za rat kao i Srbija, da je antagonizirala Srbe, bezrazložno ih progonila, da je vrijeme postojanja hrvatske države vrijeme mraka, da su kardinal Stepinac, Bruno Bušic, Ante Gotovina klerofašisti, diletanti i zločinci. Pojedinci koji to tvrde, nemaju što tražiti među nama.

Ti jadnici koji to tvrde, uvjeren sam, tvde veoma smišljeno. Znaju oni da s time ne štete nama u dijaspori, nego pak štetu nanose domovinskom življu

Ali dijaspora će, vjerujem, ubuduće biti opreznija i mudrija. Ako je pomogla stvaranje hrvatske države, ona neće pomagati njezino rušenje. A sve dokle god budu Hrvati jugoslavenske provijencije ustoličeni u hrvatskim važnijim strukturama, državi će prijetiti rušenje. Ne, Hrvati iz dijaspore neće davati novac da bi se nagrađivali takvi koji će izjavama, novinskim člancima, filmovima i knjigama pljuvati po Hrvatskoj. Prema tome, neki domovinski političari zaista ne mogu računati na uspostavljanje komunikacije s nama. Što će nam komunikacija? Zar zato da nam “lape” novac, potom nam okrenu leđa, a za godinu-dvije nam s osmijehom kažu: “Nitko ne zna u što je novac potrošen”?!

Kad već spomenuh antagoniziranje Srba, ne znam, suuzniče, možda se sjećaš jedne izjave koju je ovog ljeta prenio Večernji list. Ona, otprilike, glasi ovako: “Pazite, mogla bi vam šubara pasti preko očiju pa nećete vidjeti što radite. Ako vam se napušta Hrvatsku, samo ju napustite. Ali zapamtite, iz nje ćete moći samo toliko zemlje ponijeti koliko ste u nju na kljunovima opanaka donijeli”.

I, eto, zahvaljujući hrvatskoj nes(p)retnosti mogli bismo uskoro biti tamo gdje smo bili prije devedesete. Usuđujem se reći da smo pobijedili Jugoslaviju, ali smo izgubili od Jugoslavena. Zato, ako želimo Lijepu našu učiniti domovinom Hrvata, u tom slučaju moramo, kao što reče dr. Vinko Grubišić, Hrvatsku vratiti Hrvatima.

  Pavao Jelović/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara