Zdravko Gavran: Duga hrvatska nit Hrvoja Hitreca

Zdravko Gavran: Duga hrvatska nit Hrvoja Hitreca

 

 

U prožimanju i sintezi povijesnih zapamćenja i suvremenih uočenja kreće se Hitrecovo publicističko, a i književno, spoznavanja naše hrvatske, a i opće čovječje, zbilje. Spoznavanje, ne više mijenjanje. Na mlađim je naraštajima – Hitrec će za dva ljeta imati 80 – da se na temelju i pozitivnih i negativnih spoznaja i njegovih i još nekih političkih publicista lati mijenjanja onih stanja i odnosa koji hrvatske ljude vode u nova, još veća podčinjavanja, u preoblikovanja njihove svijesti o sebi i u nove prijevare, zbrke i iznevjere.

Naravno da je Hrvoje Hitrec (r. 1943. u Zagrebu) u udžbenike i u hrvatsku povijest kao istaknuti auktor i osobnost ušao ponajprije i ponajviše kao književnik. Popis njegovih književnih djela zaista je impozantan, ne samo brojem, nego i sadržajem, vrijednošću i duhom. Desetci proznih djela za odrasle, mlade i djecu te ponešto drama i scenarija za kazališne predstave i filmove tvore glavninu njegova književnog opusa. Za koji je dobio nagrade “Ksaver Šandor Gjalski” (za roman Ljubavi na crnom baršunu), “Ivana Brlić Mažuranić” i “Grigor Vitez”. Ne ćemo spominjati koje nagrade i priznanja nije dobio, a mogao ih je i trebao, po zasluzi, dobiti. Poglavito državne. No ni država za čiji je nastanak zaslužan nije se toga sjetila.

Književnik Hitrec i publicist Hrvoje

Ovdje se, pak, ne ćemo baviti književnikom Hitrecom, nego publicistom Hrvojem, iako to nije moguće posve odijeliti, zato što je u njegovu publicistiku ugrađena i književna esejistika, i prepoznatljiva, „hitrecovska” stilistika, a i motivi iz književnih djela. Zašto ćemo se usredotočiti na njegovu publicistiku? Zato što će se uskoro, točnije: 3. listopada, navršiti 15 godina otkako objavljuje svoje tekstove u rubrici „Hrvatske kronike” na portalu hkr.hr. Tako pokazuje preglednik portala hkv.hr, na kojemu se pod autorovim imenom može pronaći i pročitati svih, možda oko 800 kolumna, što ih je unatrag 15 godina na tom portalu objavio.

HRVOJE HITREC: HRVATSKE KRONIKE

Riječ je u dovoljno dugom razdoblju i velikih očekivanja i velikih razočaranja.

Ti su se komentatorsko-publicistički prilozi u prvo vrijeme pojavljivali i češće i rjeđe nego jednom tjedno, a poslije se tempo ujednačio, kolumna se „institucionalizirala”, pa su brojni čitatelji i poklonici Hitrecovih tekstovnih uradaka željno iščekivali ponedjeljak večer kako bi pročitali njegovu najnoviju „hrvatsku kroniku”. Onako kao što su čekali utorak navečer da pročitaju novu kolumnu Nenada Piskača u rubrici „Brisani prostor”, dok ju je ondje objavljivao. I dok je u svojim povijesnim romanima bilježio, dočaravao, domišljao, dopunjavao i književno oblikovao davne događaje, na temelju tuđih zapisa, u ovoj se kolumnističko-komentatorskoj formi Hitrec prometnuo u živog svjedoka, prikazivača i tumača aktualnih događaja, zbivanja, pojava, javnih likova, pozitivaca i negativaca. Hrvatske kronike ostat će kao zapisi i svjedočanstvaposebne vrste ne samo o onomu što se u hrvatskoj, poglavito političkoj, zbilji događalo; u njima su sadržane i analize zašto se što događalo i vrijednosne ocjene toga što bi se iz tjedna u tjedan prepoznavalo kao najvažnije i ujedno najaktualnije.

Nemoguće je pobrojiti teme i likove kojima se ustrajni Hitrec bavio u poslije tuđmanovskom razdoblju, u kojemu se događala i detuđmanizacija i dekroatizacija, i balkanizacija i europeizacija, i novi progoni, iznevjere i nepravde, i razna druga, pretežno neugodna događanja odnosno zbivanja s nepovoljnim i negativnim učincima na sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda i njegovih dviju država. Od S. Mesića do Z. Milanovića, od I. Sanadera do A. Plenkovića, od haaških suđenja do najnovijih optužnica protiv hrvatskih visokih časnika, od povijesnih do najnovijih nevolja i prijevara, i svakako: od M. Pupovca do M. Pupovca, kao konstante i referentne točke. U cijelom razdoblju Hrvoje se ustrajno držao hrvatske niti, koja je u njegovu djelu vidljiva i postojana još od onih „olovnih vremena” u kojima su se domoljubni intelektualci zaposleni u medijima i raznim ustanovama morali nekako snalaziti da bi opstali, ali nipošto da bi izdali svoje hrvatstvo. Hitrec je u cijelom vijeku svoga pisanja i objavljivanja održavao tu specifično zagrebačku, i svakako općehrvatsku liniju. Posvješćivao ona temeljna pitanja: odakle dolazimo?, tko smo?, kamo idemo? Utvrđivao nacionalni identitet; često sa sviješću o kulturi, jeziku, književnosti i katoličkoj vjeri kao glavnim sadržajnim uporištima, a o nacionalnim institucijama kao glavnim realnim nositeljima hrvatske samosvijesti, samobitnosti, volje, slobodoumlja i državnosti.

Kritičnost, humor, stil, jezik, kultura…

Druga bitna značajka njegove publicistike i esejistike jest kritičnost prema onomu što promatra, u što proniče. Uz nju ruku pod ruku ide britka duhovitost, prepoznatljiv humor, stil, slikovitost, ljepota izražavanja, bogatstvo misli i asocijacija, zatim povlačenje povijesnih paralela, otkrivanje onoga što je mnogima ili nepoznato ili „nevidljivo”. Njegove kolumne svjedoče o vrijednom naporu raz-otkrivanja, procjenjivanja, vrjednovanja. Na djelu su sposobnosti te mentalni i jezično-oblikotvorni procesi kakvima u pravilu ne raspolažu znanstvenici ili obični kroničari, puki ljetopisci i tehnički bilježnici. Po vrsnoći svojih brojnih kolumni Hitrec je (primarno političku) publicistiku u ovih 15 godina, a i prije toga, dovodio u okrilje esejistike, a time i same književnosti, premda publicistika nikada ne može dosegnuti onu trajnost koju doseže tzv. primarna (umjetnička) književnost, ako je vrijedna, naravno.

Osobitu brigu Hitrec pokazuje za hrvatski jezik i kulturu, a osobito u obrani od hrvatsko-srpskog „unijaćenja” ili od srpskog presizanja i otimanja onoga što je hrvatsko. Uvijek s određenom dozom duhovitosti, ali i upućenosti u povijest borbe za pravo na njegovanje vlastitog jezika kao bitnog elementa vlastite kulture i istobitnosti. Zanimljivo, stalni udari i na jedno i na drugo, a jednako tako udari na hrvatsku suverenost, bili su zlosretni povodi za mnoštvo kolumni u kojima se pisac suprotstavljao onomu što nam nanosi štetu ili što prijeti nekim novim hrvatsko-srpskim, neojugoslaenskim i europskim „integriranjima”.

Osim jezikom, često se kritički bavio glavnostrujnim i provokatorskim medijima, ministarstvom kulture, Maticom hrvatskom, „regionom”, Europskom unijom, globalizacijom, kulturnom politikom, književnošću, filmom i kazalištem, povijesnim i suvremenim nam velikanima, obljetnicama, državnim blagdanima, socijalno-životnim, svakodnevnim, vremenskim, sportskim i drugim temama.

Iako jedan od inicijatora-utemeljitelja i svojedobno najviših dužnosnika HDZ-a te i do danas blizak nekim ljudima, mentalitetu i logici one izvorne, Tuđmanove stranke, koja se postupno, na Hrvojevo i zgražanje nas ostalih, pretvarala u HNS, imao je od te stranke i njezinih dužnosnika kritički odmak i onda kada bi se učinilo da će stvari mijenjati nabolje. No koaliranje s Hadžić-Pupovčevom strankom manjeg dijela etničke manje Srba u Hrvatskoj uspostavljeno je prije početka pisanja ovih kolumni, a obnovljeno je opet posljednjih godina. U takvim i ostalim okolnostima, Hitrec je ljubomorno čuvao svoju slobodu i branio svoje pravo da kaže „popu pop, a bobu bob”, koliko se to god vlastima nije sviđalo. I ne samo to, nego se i otvoreno angažirao u stvaranju alternativne političke opcije, ili u najmanju ruku korektiva samovolji odnarođenih hadezeovskih i drugih ’vrhuška’. No – skupa sa svim ostalim domoljubima koji su uporno i svaki put bezuspješno pokušavali stvoriti „treću opciju” – ostajao je na žalost i on „kratkih rukava”. I padao, unatoč svom književnom i kulturno-umjetničkom statusu, u sjenu protežiranih, ili u nemilost aktualnih kulturnih i ostalih politika i funkcionara.

Istinski intelektualac – bezuvjetno u sebi slobodan, kritičan i samosvjestan

Time je pokazivao i na djelu dokazivao da, osim u kratkotrajnim dramatično-prevratničkim i ratnim razdobljima, istinski intelektualac mora nastojati i uspijevati biti u duhu i u iskazima bezuvjetno u sebi slobodan, kritičan i samosvjestan. Takvih pak, Hitrecova ranga, u hrvatskoj je kulturi sve manje, dok se množe, promiču, favoriziraju, povlašćuju, stipendiraju, nagrađaju i unaprjeđuju neprijatelji te iste hrvatske kulture, a nerijetko i neprijatelji i same hrvatske države.

U Hitrecovim tekstovim pulsira slobodna i ponosna, premda nerijetko ožalošćena, svijest Hrvatstva o sebi, ne samo u političkoj, nego i u materijalnim i duhovnim dimenzijama i dimenzijama etike i ljudskosti. Isto tako, osjećaju se sad izraženije, sad podmuklije amplitude neposustala nasrtanja na hrvatski identitet, na povijesnu istinu, ćute se mukle amplitude neprijateljskih laži i nepravdi, potvorba i krovotborba, nasilja i zlosilja. Ponekad je pak u kolumnu uvršten i tekst s manje političkog naboja, neko predstavljanje, nekrolog, književna kritika, sjećanje ili elaborirana najava nekog događaja.

Pratiti unatrag što je autor tijekom posljednjih godina razmotrio, analizirao, komentirao, što je ljuštio i prokazivao, hvalio ili kudio, veličao ili odbacivao (a odabrane kolumne do 2015. ukoričene suu knjigu „Hrvatske kronike”, koju je te godina objavila Naklada Đuretić) vrlo je zanimljiva pustolovina. Može sekrenuti i od početka naovamo, a može ih se čitati i napreskokce, po slučajnom odabiru. Da pobliže uočimo i podsjetimo se na dugu hrvatsko-političku ljetopisnu nit, citirajmo, časoslijedom, samo one (uredničke) naslove koji se na tu nit od 2006. do 2021. odnose:

Treća Jugoslavija pred vratima, Diskriminacija Hrvata u hrvatskoj državi, Krug za trg na televizijama, REKOM iliti novo regionalno povezivanje, Jugonosferatu ili jugosfera, Novi slučaj bjesnoće u Hrvatskoj: Govor Stipe Mesića, «Vijenac» Matice hrvatske otkriva nacionaliste, Pogovor knjizi «Kraj vremena veleizdajnika?», Akademik Jelčić: Matica hrvatska je eutanizirana, Dok se mi zabavljamo, Ashdown radi, Arogantna neodgovornost Ive Sanadera, Josipovićeva agresija na povijesnu istinu, Otvoreno pismo članovima Hrvatske demokratske zajednice, Jugoslavenski mučenik Matvejević, Renesansa četničkog pokreta u Hrvatskoj, Srpske konstitutivne Novosti, Tomislav Merčep ili o zaboravu, Zasađen je Hrast, Zašto bi trebali doći na tribinu “Hrvati iz BiH u Haagu”?, Svi smo mi na nekom popisu, Najsramnije desetljeće u hrvatskoj povijesti, Lovac na komunističke zločine, Kako raste Hrast, Šprajcov Uskrs ili sumrak Hrvatske televizije, Bleiburg u godini 2011., Pogled u Bosnu, Ubojstvo u pritvoru prijekoga suda, Zaboravni Tihomir Dujmović, Ekskluzivno: Posjet hrvatskome vitezu Dariju Kordiću u zatvoru u Grazu, Nema ničega u Vukovaru što ne budi sjećanja – 18. studenoga 2011., U šikaru zarastao meki trbuh Hrvatske, Hrast nikada ne će izdati Hrvatsku, Ovrhe, friške ovrhe, Hrvatska vlast ne postoji, Vladajuća gomila umišljenih diletanata, Hrvatska policija tuče Hrvate koji slušaju Thompsona, Sve kao sedamdesetih godina prošloga stoljeća…, SPC i velikosrpska ideja, Dossier Boričevac, knjiga teška kao hrvatski usud, Hrvatska vlast – barbarska družba u kršćanskoj zemlji, Izdaja je rasprodaja hrvatskih dobara, Milanović je nedoučeni orjunaš koji ne zna što govori, Ništa nije gotovo dok se ne riješi hrvatsko pitanje u BiH, Vlast kao okupacijska sila, Generalski stol, Povratak verbalnog delikta, Aktivirajte se, malodušnost i inertnost vodi u propast, Umjesto duhovnoga preporoda imamo preporod protuhrvatske klateži, Lex“Milanović”, Vladajuća klatež radi na ostvarenju Memoranduma II., Hrvatskim entitetom učvrstiti položaj Hrvata u BiH,Kolinda će do nogu potući Josipovića, HDZ se vraća izvorima, Besramno licemjerje svjetske politike, Glodavci na vlasti opstaju proizvodnjom straha, Crveni pate od protudemokratske, elitističke narcisoidnosti, Branitelji su jači od “svoga” ministarstva i bijedne Vlade, Gdje se nalaze posmrtni ostatci dr. Šretera, je li Milorade?, Ponavlja se opasna mantra da su HDZ i SDP isti, Stvara li se pred našim očima savez desnice i tzv. umjerene desnice?, Četnici Vulin, Vučić, Dačić i ostali šeću [se] po Hrvatskoj kao po vlastitoj zemlji, Hrvatska stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži, Tko god misli da je Srbija odustala od imperijalističkih planova, taj je politički slijepac, Hrvatska predsjednica učinila neoprostiv korak i izazvala gnjev naroda, Bunt protiv ustaljene i uštogljene kaste i lijeve i desne, Očekujem i zajednički bilten SNV-a i HDZ-a, Kulturu jugocentričnima, Inu Mađarima, Agrokor Rusima, povijest istoričarima, Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast, Hrvatska samosvijest ubijena je 2000. i stavljena u škrinju za zamrzavanje, Hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom, Ako se na desnici razmrve glasovi ni Milanovićeva lenta nije nemoguća, Nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta, Nastavlja se lanac beščašća u hrvatskoj politici drugoga desetljeća 21. stoljeća, Između branitelja i Pupovca, Plenković je odabrao Pupovca, Ljevičarska kulturna agresija okupirala gotovo cijeli hrvatski teritorij, Ništa se nije promijenilo od vremena bivšega sustava, samo što ima više stranaka, Hrvatska politika pala u ruke nekolicine prgave i tašte dječice iz Očenašekova vrtića, Desno od desnoga centra su škoristi, a lijevo od lijevoga niškoristi, Govorim o mogućoj uskoj suradnji HDZ-a, Domovinskog pokreta i Mosta, Nova hrvatska šutnja, Pospana strašljiva Hrvatska, Suverenistički suveren Zoki, Sve za nju, jedinu i vječnu, nesposobnu Uniju, U Hrvatskoj, zemlji čudnovatoj, potpuno izbezumljenoj…, Svibanj 2021., bilo je gorih, recimo 1945., Purpurno crveni lubeničari preuzimaju Zagreb točno na Dan državnosti?!, Zadajemo li sami sebi bolest, štono kaže Starčević?

Što s pesimizmom?

Slijedom tih ocjena, zapravo teza i elaboracija, osjećamo kako nakon intermezzaoživljene nade i vjere opet nastupa razočaranje i sve umornija rezignacija… koja stremi točki Matoševa stiha „sve je tiši huk…“, iako se duh i daljene predaje. Listati iz godine u godinu te kolumne znači listati stranice najnovije hrvatske, ponajviše političke suvremenosti koja se istodobno pretvara u prošlost, u povijest, u dug niz propuštenih prigoda i iznevjerenih očekivanja. S time da duhovitost i stilske značajke djeluju katarktički, i to je ono po čemu te kolumne godinama privlače vjerne hrvatske ožalošćenike.

Taj pesimizam, ta malodušnost, taj gubitak realnih uporišta, premda „začinjen“ i kontrapunktiran hitrecovskim duhovitostima, stilskim figurama i bravurama, ironijom, pa i cinizmom, nekima koji su i dalje politički ’nadobudni’ smeta. U njemu vide svojevrstan defetizam, primjećuju previše kukanja i negodovanja, smeta im „mazohistička“ crta. No dobro, takvi mogu biti u pravu i nitko im ne brani da otjelove svoj pozitivni politički eros u pravom stranačkom ili kulturalnom ili kojem drugom aktivizmu. Od Hitreca nije pravedno ni opravdano tražiti da daje ono što ne vidi realno nazočnim i dohvatljivim, ili da bude veći ili gromoglasniji „bojovnik“ nego što jesu i on i mnogi poput njega. Možda sentimentalizam i melankolija i jesu, u pravilu, popratni znakovi intelektualaca i intelektualizma. No Hitrec je i te kako bio i čovjek „realizma“ i „aktivizma“, ali je znao i razlikovati moguće od nemogućega. Tražiti od njega da učini ono što je nemoguće bilo bi prema njemu jednako zahtjevno kao od mnogih drugih tražiti da učine – ono što je moguće (a to nikako da učine).

Čovjek kulture, duha i uma i hrvatski nacionalist-Zagrepčanin, kajkavac

Ono po čemu će u nacionalno-političkom smislu i Hrvoje i Hitrec biti zapamćeni, premda za to za života ne će dobiti državno-službena priznanja, jest upravo postojana nit hrvatstva i promatranja svijeta hrvatskim očima i umom te izražavanje hrvatskim jezikom i u hrvatskom duhu. To je temeljno, i na tomu se mora tom ustrajnom ljubitelju pisanja i vrsnu stilistu i polemičaru odati priznanje i izdvojiti ga među mali broj publicista koji su dosljedno i postojano i u dovoljno dugu razdoblju vodili, uz ostale poslove i djelovanja, i publicističko-esejistički boj – za narod svoj! Koji su sa svom intelektualnom širinom i kao ljudi kulture, duha i uma ipak bili u prvom redu hrvatski nacionalisti, u najpozitivnijem smislu te riječi, u značenju da im je do prave i žive i slobodne i dobro uređene i plodotvorne i perspektivne Hrvatske i do hrvatskog naroda kao cjeline jako, jako stalo.

Još je protivnicima i neprijateljima mrže i jako ih boli to da Hitrec ne dolazi s juga, iz izrugane „dinarske“ i „ruralne“ Hrvatske, koju se htjelo identificirati s Hrvatstvom, i tobože takvoj tobože manjinskoj „Hrvatskoj“ istodobno suprotstaviti „građanski“, „anacionalni“, „multikulti“ „kozmopolitski“ Zagreb, nego upravo iz tog Zagreba, iz dedadentne metropole, iz kajkavske govorne sredine, sa sjeverozapada domaje nam. Dapače, Hitrec je bio jedan od pronositelja ideje da su „kajkavsko i čakavsko narječje hrvatskog jezika noćna mora vukovaca“. Pa i noćna mora svih onih koji su teško ranjavali i zaposjedali i primitivizirali i razhrvaćivali Zagreb, zauzimali pozicije moći, od Khuenova doba, preko komunističkog poraća koje je započelo 8. svibnja 1945. pa sve do današnjih zagrebačkih apatrida, esdepeovaca, lijevofrontaša, „možemovaca“ i povampirenih jugoslavena i „slavoserba“. Hitrec je pripadao krugu danas sve malobrojnijih intelektualaca u metropoli koji su i u „olovnim vremenima“ nalazili načina hrabro promicati hrvatstvo i slobodarstvo; on je na toj liniji svoje pisanje i mišljenje nastavio u kontinuitetu sve do danas. Svjestan, s razlogom, potrebe odupiranja i onomu što se propušta učiniti i onomu što loše i negativno čini „naša“ vlast.

„Jedina vidljiva strategija s ’državne razine’ jest ipak novčano pogodovanje balkanskim projektima“

U jednom od rijetko traženih i danih intervjua za glavne medije, Večernjem listu g. 2006., pod naslovom „Hitrec: Tražim samo hrvatsku TV, ni lijevu ni desnu“, proslavljeni autor niza inačica i nastavaka Smogovaca, znanstveno-fantastičnog romana za djecu Eko Eko, Hrvatskih legendi, Kolarovih, niza o Petrici Kerempuhu iPriča iz hrvatske starine, Pustinjakova pupka, romansiranog životopisa Nikole VII. Zrinskog Samo sreća, ništa drugo, Špilberka, Vanjkuša zagrebačkog, Zagrebačkih legendi i drugih popularnih djela, odgovorio je na upit „Zašto s državne razine nije vidljiva strategija razvitka hrvatske kulture? “ovako:

„A tko će izložiti prihvatljivu strategiju hrvatske kulture? Božo Biškupić? Osim toga, ona mora proizaći iz opće strategije, koja ne postoji. Primjerice, želi li usisana Hrvatska postati zabavište ili dom europskih umirovljenika, ili nešto treće? Trebamo li još hrvatski jezik, osim za kućnu uporabu? Paradoksalno, jedinu konzistentnu viziju objelodanio je Mesić početkom stoljeća, kada je poručio da u Europi “ne će biti potrebne nacionalne književnosti” (na proslavi stote obljetnice DHK). No da, razrađenu strategiju ima još Biškupićev pomoćnik, velikosrpski kadar Čedomir Višnjić, zadužen za pretovar hrvatskih pisaca u srpsku književnost. Jedina vidljiva strategija s “državne razine” jest ipak novčano pogodovanje balkanskim projektima, u okviru regionalne suradnje.“

Taj intervju, u kojemu su sažeto izražena bitna Hitrecova gledišta i vidljive neke od stilskih figura i fuguramentis za kojima rado poseže, dao je on tada u svojstvu predsjednika Hrvatskoga kulturnog vijeća, jednog od projekata u čijem je stvaranju i održavanju djelatno sudjelovao i sudjeluje. Za takve djelatnosti, nepoćudne vladama i režimima i gospodarima kulturnog prostora, on ne budobil, za života, zaslužene nagrade, počasti ni priznanja. Dapače, pokušava ga se istisnuti i iz lektire, u koju je s punim pravom ušao, i njega i njemu slične, s ciljem „građanskog“, kurikulnog „preodgoja“ novih naraštaja hrvatskog naroda. Takav je, eto, život, takva nam je, opet, ili: još uvijek, Hrvatska, a osobito njezina metropola nastala oko Gradec-Griča i biskupskoga Kaptola.

Naravno da bismo i Hitrec i svi mi bili neusporedivo sretniji da stanje nije kakvo jest. A kakvo je ono, precizno ga je u kolumni „Početkom svibnja 2021.“skicirao ovako:

„Potpuno izbezumljena, bez putokaza i nekog suvremenog Starčevića ili Tuđmana, Hrvatska pada u ponor iz kojega će se teško izvući, rasprodana Hrvatska bez lisnice i bez dovoljno pušaka, prepuštena divljanju stranih bankara i uvoznika trećerazredne robe, bez svojih Ina i Pliva i imunoloških zavoda, ostaje napokon i bez – zemlje. Ogromne površine obradivoga tla već su u rukama stranaca, Srbijanaca (srbijanski kralj mesa kojemu još samo fali salata) i drugih, a tisak bojažljivo podsjeća da za dvije godine dolaze novi, legalni kupci hrvatske zemlje iz EU kojima će siromašni Slavonci (posebno) prodati što imaju i iseliti se, kao u doba kada su im mađarske putničke kompanije kupovale karte za Ameriku i slične turističke destinacije. Novi će feudalci vladati Slavonijom, kao u vrijeme – spuštamo se kronološki – kada su nakon odlaska Turaka velike komade zemlje dobivale caru poćudne germanske obitelji, ne hrvatske, budući da su hrvatske plemićke obitelji iz predturskoga doba uglavnom (ili posve) u međuvremenu izumrle.“

U prožimanju i sintezi povijesnih zapamćenja i suvremenih uočenja kreće se Hitrecovo publicističko, a i književno, spoznavanja naše hrvatske, a i općečovječje, zbilje. Spoznavanje, ne više mijenjanje. Na mlađim je naraštajima – Hitrec će za dva ljeta imati 80 – da se na temelju i pozitivnih i negativnih spoznaja i njegovih i još nekih političkih publicista lati mijenjanja onih stanja i odnosa koji hrvatske ljude vode u nova, još veća podčinjavanja, u preoblikovanja njihove svijesti o sebi i u nove prijevare, zbrke i iznevjere.

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Facebook Comments