Zdravko Gavran: Hoće li Njemačka „pozelenjeti“!

Zdravko Gavran: Hoće li Njemačka „pozelenjeti“!

 

U nedjelju, 26. rujna u Njemačkoj će se održati izbori za Bundestag, donji dom njemačkog parlamenta. Najnovije ankete pokazuju ove postotke aktualnih biračkih svrstavanja uz najjačih sedam stranaka:

 

Kršćansko-demokratska unija i bavarska Kršćansko-socijalna unija (CDU/CSU): 27,6%

Zeleni: 18,5%

Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD): 16,4%

Slobodna demokratska stranka (FDP; liberali): 12,7%

Alternativa za Njemačku (AfD): 10,8%

Ostali: 7,3%

Ljevica (Linke): 6,7%

 

Tko će s kime sastaviti poslijeizbornu koaliciju?

Politički analitičari vrlo marno i s velikim uzbuđenjem razmatraju pitanje i  iznose procjene i prognoze tko će s kime sastaviti poslijeizbornu koaliciju. To, a ne politički programi ili strategije za Njemačku i Europu, postalo je središnjom točkom javnog interesa. Zašto? Zato što očito postoje vrlo jaki motivi i snažna očekivanja da umjesto „velike koalicije“ CDU/CSU-SPD karte budu ovaj put nekako drukčije, na posve nov način posložene.

Najprije se na temelju nekih anketa i nekih regionalnih i lokalnih izbora počelo nagađati da će Zeleni biti pobjednici izbora za Bundestag, da će prestići Uniju, i da će Unija postati mlađi brat u vladi kojoj će na čelo stati šefica Zelenih. No njihov je rast po anketama (trenutno su doduše dvostruko jači nego na prethodnim izborima, ali su za trećinu slabiji od nekih želja i predviđanja) početkom ovog ljeta zaustavljen. Najviše ih je, uz druge razloge, koštalo otkriće jednog austrijskog stručnjaka da se „karizmatična“ (ha-ha) čelnica Zelenih Annalena Charlotte Alma Baerbock u svojoj najnovijoj knjizi, objavljenoj krajem lipnja, a koja osobito promiče i veliča „zelenu tranziciju“, poslužila nizom prepisanih tuđih formulacija bez navođenja izvora iz kojih je te formulacije uzela odnosno „ukrala“. Takvo „prepisivanje bez navođenja izvora“  smatra se naime u Njemačkoj nedopustivim plagiranjem. Koje je kažnjivo po zakonu o autorskim pravima. 

Kako se pak pokazivalo da zelena zvijezda počinje sjati ponešto tamnijim sjajem, kombinacije su se „u hodu“ mijenjale, a promijenila su se predizborna agitiranja. Budući da je Unija povratila dio izgubljenih glasova, shvatilo se da one i dalje „glavna frajerica u selu“. Stoga se odmah počelo nagađati i sugerirati da bi Unija svakako mogla pa i „morala“ uzeti Zelene za novog koalicijskog partnera (dosadašnji je SPD, no on je previše oslabio). Sada pak i to počinje dolaziti u pitanje, nakon što se pri analizi najnovijih anketa matematički izračunalo da Unija i Zeleni ne bi zajedno dosegnuli potrebnu natpolovičnu većinu. Sad se, za nevolju, smišljaju i kombinacije po kojima bi u vladi bio opet i SPD, po mogućnosti u trojnoj koaliciji skupa sa Zelenima, itd.

 

Mnogi će u Njemačkoj biti jako nesretni ako Zeleni ne budu sudjelovali u budućoj vlasti

U svakom slučaju, brojni njemački mediji, intelektualci i aktivisti bit će jako nesretni ako Zeleni ne budu sudjelovali u budućoj vlasti. Oni su postali vodeća stranka odnosno snaga koja promiče postavke dosadašnje liberalne ljevice. Mlađi, svježiji, poletniji i radikalniji su od SPD-a. Nisu pak ni blizu tako otvoreno „ekstremni“ ili  neomarksistički odnosno protuzapadno-protukapitalistički orijentirani kao što je to neokomunistička Ljevica. Osim toga, „zeleno“ je danas toliko u modi da se raspoloženja njemačke javnosti, pod utjecajem medija i političkih gremija na domaćoj, na europskoj i na globalnoj razini (klimatske promjene, zaštita prirode i okoliša itd.), sve više pomiču u korist davanja apsolutne prednosti „zelenoj tranziciji“, s nizom drugih stvari koje su uz nju ’šlepaju’. Nju doduše prihvaćaju i zagovaraju i demokršćani i socijaldemokrati, isto tako EU, Bidenov SAD i s mnogi drugi. Proklamirane zelene politike i snage  koje inzistiraju na ’zelenomu’, kako sada stvari stoje, imaju pred sobom povoljno razdoblje tijekom najmanje sljedećih 30 godina. 

Iako sve glavne stranke prisežu na „zelenu agendu“, ipak su „Zeleni“ ona snaga koja na taj program stavlja najveće težište, te bi valjda imali i biti najviše vjerodostojna u njegovoj provedbi. Osim toga, „Zeleni“ izgledaju kao snaga koja nije pod kontrolom establišmenta, koja nije opterećena korupcijskim i drugim aferama i učmalostima starih stranaka i koja ima političke svježine; to se mnogima sviđa i privlači ih. S druge strane, potpora desnoj, protuimigracijskoj i EU-skeptičnoj („radikalno desnoj“) Alternativi za Njemačku prestala je unatrag dvije-tri godine rasti i, dapače, znatno se smanjila. Za to je bilo više razloga, od kadrovskih problema i sukoba u vodstvu do mijenjanja političkih prioriteta i prelaženja u zonu političkog „ekstremizma“, kakav je posvuda u zoni negativnih tabua, a posebice u Njemačkoj, koja još uvijek nosi hipoteku nacizma te se kloni svakoga mogućeg „pretjerivanja“, „nacionalizma“ i desnog „radikalizma“ kada je riječ o budućnosti njemačkog naroda.

 

Velika Angela i dalje je vrlo moćna

Ovi izbori prvi su nakon godine 2005. (dakle unatrag 16 godina – četiri mandata) na kojima ne sudjeluje Angela Merkel. Ona je napustila mjesto predsjednice CDU-a i objavila da se nakon isteka ovoga kancelarskog mandata povlači iz političkog života. Stoga je prošle i ove godine ključno pitanje bilo tko će ju naslijediti na čelu CDU-a odnosno tko će biti kandidat Unije za saveznog kancelara/kancelaricu. Iako se jedno vrijeme činilo da će na izbornom kongresu stranke pobijediti Friedrich Merz, političar čvršće i desnije i kršćanskije orijentacije od Merkel i njezinih miljenika, to se ipak nije dogodilo. I dosadašnja šefica osobno i mnogi drugi učinili su sve da na to mjesto bude izabran kancelaričin favorit i nastavljač kursa razvodnjene demokršćanske i narodnjačke stranke, stranke koja je u mnogim svojim odlukama samo formalno demokršćanska, a zapravo je liberalna i globalistička. 

I tako, u siječnju ove godine izabran je Angelin odabranik Armin Laschet (60), inače predsjednik vlade Sjeverne Rajne-Vestfalije, najrazvijenije njemačke savezne zemlje/pokrajine. On je u drugom krugu glasovanja dobio 521 glas, dok je Merz uspio prikupiti uvjerljivih, ali za pobjedu nedovoljnih 466 glasova. Desno-konzervativna frakcija CDU-a bila je zbog takva ishoda nezadovoljna, a čini da nije malo ni onih koji su zbog toga napustili članstvo CDU-a ili mu kao birači okrenuli leđa. Ipak, da to ne učine, neko ih je vrijeme motivirala ideja da Laschet ne će biti kandidat za saveznog kancelara, nego da bi to trebao biti čelnik (bavarskog) CSU-a (višestruko slabije po snazi i obuhvatu teritorija) Markus Söder, popularan i među mnogim pripadnicima CDU-a. No i takva očekivanja rasplinula su se 20. travnja, kada je Söder objavio da prihvaća odluku vodstva CDU-a koje je većinski poduprlo svog predsjednika Lascheta. Time je bez daljnjih peripetija prepustio kancelarsku kandidaturu predsjedniku veće sestrinske stranke – iako bi po rezultatima tadašnjih istraživanja javnog mnijenja on na izborima za Bundestag odnosno za kancelara dobio više glasova svih birača od Lacheta. Dapače, Bavarac je najavio da će u predizbornoj kampanji svim snagama poduprije Lascheta.

Velika Angela očito je i dalje dovoljno moćna da, unatoč unutarnjim otporima, odnosno otporima na razini EU-a, može drugima nametati svoju volju (još neko vrijeme). To se pokazalo i prije dvije godine, kada je svoju dotad neuspješnu ministricu obrane, Ursulu von der Leyen, progurala, u kritičnom trenutku, kada se vidjelo da među glavnim igračima u Europskom vijeću i među klubovima u Europskom parlamentu nije moguć dogovor o nekom od jačih kandidata, za predsjednicu Europske komisije. 

 

Tko podsjeća NZZ na retoriku „ekstremnih desničara“

U švicarskom dnevniku Neue Zürcher Zeitung (NZZ) od 9. kolovoza čitamo sada, iz pera dopisnika iz Njemačke, kritiku na sve niži stil njemačke predizborne utrke. Sve to pod naslovom Friedrich Merz und die SPD betreiben Niveaulimbo im deutschen Wahlkampf (Fridrich Merz i SPD spuštaju se na sve nižu razinu u njemačkoj izbornoj utrci). I kao da to nije dovoljno, već u podnaslovu tvrdi se: „Dok socijaldemokrati napadaju na jednog kršćanskog demokrata zbog njegovih vjerskih nazora, CDU-ov političar Friedrich Merz iznosi na račun Zelenih prigovor koji kobno podsjeća na retoriku ekstremnih desničara.“

https://www.nzz.ch/deutschland/international/cdu-merz-und-spd-tiefes-niveau-im-deutschen-wahlkampf-ld.1639456?kid=nl102_2021-8-9&mktcid=nled&ga=1&mktcval=102&trco=

NZZ zamjećuje zaoštravanje tonova s približavanjem izbora, a Merza označuje kao „nadonosca konzervativnog krila kršćanskih demokrata“. Izvješćuje kako su ovaj tjedan socijaldemokrati vjerojatnoga budućeg kancelara Lascheta prikazali kao rusku matrjošku (jajasti lik od drveta s više istovjetnih, samo sve manjih likova unutra, jedan u drugomu; kada se rastavi i makne vanjski sloj, ukažu se manji lik, pa opet još manji (ali sržniji), niza konzervativaca CDU-a, među kojima je naravno Merz, a zatim i Hans-Georg Maassen. A pritom socijaldemokratski glas iz zaleđa tumači primateljima reklamne poruke kako Merz zastupa politiku koja želi bogate učiniti još bogatijima, s Maassen da gura Uniju na sam desni rub. No ni to im nije dovoljno, pa udaraju i na Nathanaela Liminskija, Laschetova suradnika. Njega  pak etiketiraju kao „ultrakatoličkog Laschetova povjerenika“, za kojega je seks prije braka tabu. I doista, Liminski se prije 14 godina, kada je imao 22 godine mladosti, u nekom tv-razgovoru zauzeo za suzdržavanje od spolnih odnosa prije braka. Što je normalna preporuka i obveza sadržana u katoličkom, i ne samo katoličkom, učenju o ćudoređu na planu spolnosti.

Koliko je takav osobni napadaj na Liminskog za njemački ukus ružan i nedopustiv, pokazala je i reakcija jednog zastupnika (inače vrlo liberalnih) Zelenih, koji je socijaldemokratima prigovorio da čine udar  na slobodu vjere  i ispovijedanja toga u što tko vjeruje. Među njemačkim socijaldemokratima ima naime i podosta vjernika.

Zbog jedne druge izjave iz te iste godine Liminski je i prije i danas mogao mnogo gore proći. On je naime izjavio kako poznaje brojne homoseksualce, a nekih mu je i žao, te da bi država morala „već radi zgoljnog samoodržanja podupirati naravni oblik braka i obitelji“. NZZ ga brani ocjenom da je tada „bio  još mlad“, te da bi se danas, da su ga i zbog te izjave napali, mogao braniti tvrdnjom da je otad svoja gledišta promijenio.

 

Glavne mete kritike – Merz, čelni lik desne struje CDU-a, i oslabljeni socijaldemokrati

No cilj NZZ-a zapravo je nesuđeni šef CDU-a, a time  i nesuđeni kandidat za kancelara, Friedrich Merz, koji ima političku težinu i autoritet te uživa ugled u javnosti. Merz se naime u nizu tvitova pozabavio predviđanjima koliko bi se Njemačka promijenila ako bi njome zavladali Zeleni. Uz ostalo je napisao da bi „zeleno Ministarstvo useljavanja pozivalo po mogućnosti mnoge useljenike da dođu neovisno o njihovoj sposobnosti da se integriraju [u njemačko društvo].“

NZZ je te njegove riječi, na koje  su uzrujanom, i „s pravom“, dodaje izvjestitelj ili urednik, reagirali Zeleni, tvrdeći da je riječ o tvrdnji bez dokaza, razumio i protumačio ovako: „Doista, njegov iskaz, po kojemu Zeleni žele useljavanje radi useljavanja, i to po mogućnosti u što većem broju, kobno podsjeća na teoriju urote o tobožnjoj izmjeni stanovništva, a što se obično može čuti od ekstremne desnice.“ Pravdoljubivi  Švicarci čude mu se da je morao posezati za takvom „retorikom drvenog čekića“ [tj. za gromoglasnim lup(et)anjem] kako bi ga se čulo. Primjećuju da to podsjeća na stil bivšeg američkog predsjednika Trumpa, od kojeg su se Nijemci uvijek „rado distancirali“. Istina, bilo je i prije, osobito u prvim desetljećima postojanja Savezne Republike Njemačke, oštrih osobnih napada i uzajamnog vrijeđanja, zaključuje dopisnik, no ovo s Merzom i SPD-om nova je najniža razina do koje se došlo.

 

Nije riječ o ideologiji, nego o spoznaji stvarnosti i procjeni određenih namjera

Nekoliko stvari mora se primijetiti. 

Jedna je ta da se, ne samo ovaj put, olako poseže za kvalifikacijom „ekstremna desnica“ i da se jednu od vodećih figura CDU-a uoči ovih izbora dovodi u blizinu takve opake ’babe roge’. Nije, naravno, uopće obrazloženo zašto bi „ekstremna desnica“ bili oni koji smatraju da postoje snage koje žele u Europi pomiješati narode i prošarati bijelu rasu drugim narodima i rasama, dakle useljenicima iz Afrike, s Bliskog Istoka i iz Azije. Vjerovati u to da ima takvih tipova kao što je George Soros i nebrojene pristaše „multikulturalizma“ koji se otvoreno za to zauzimahu nije ni u kakvoj logičkoj svezi s desnom ili lijevom političkom ideologijom, nego je u svezi sa spoznajom stvarnosti i procjenom određenih namjera. I zašto bi mišljenje da je to cilj nekih značilo pristajanje uz „teoriju urote“, a mišljenje da to nije ničiji cilj ne bi značili pristajanje uz „teoriju urote“?!

Drugo što se mora primijetiti jest to da izvjestitelj nigdje ne poseže za izrazom „lijevi ekstremizam“.  Znači li to da ono što je lijevo uopće i nikada ne može biti ekstremno? Znači li to eventualno, in ultima linea, da komunist Staljin i nacionalsocijalist Hitler nisu bili lijevi ekstremisti – obojica nositelji ideje socijalističkog kolektivizma, s tom razlikom da je jedan veličao sovjetsku, a drugi njemačku odnosno germansku naciju, jedan gradio i veličao „veliku sovjetsku“, a drugi „veliku njemačku“ („arijevsku“) naciju?

Treće što se mora primijetiti jest to da na taj način demokršćanska stranka Njemačke, koja je desetljećima bila simbol pozitivnih tradicija, centrizma, razvoja, demokratičnosti, etičnosti i stabilnosti njemačkog društva, a i europskog poretka, dijelom diskvalificira kao „ekstremna“ odnosno kao radikalno desna. Pa makar se pritom realno mislilo samo na jedno njezino krilo, ono koje nije posve poravnano s gospođom Merkel i gospodinom Laschetom. Kojega su pak njemački socijaldemokrati prozvali kao običnu umjerenjačku fasadu CDU-a, fasadu koja samo prikriva legije „desnih ekstremista“ u toj stranci. 

Četvrto što se mora primijetiti jest to da se tobože neutralni i objektivni švicarski list, koji kao i Švicarci općenito imaju dovoljnu i dovoljno hladnu, neokalvinističku distancu i prema Nijemcima i prema svima drugima, da je dakle takav list kritički pristupio samo dvjema političkim snagama u Njemačkoj: desno-demokršćanskoj struji CDU-a (i CSU-a, eo ipso) i čitavoj socijaldemokratskoj stranci. U čiju korist? U korist onih koji nisu izloženi kritici, a to su lijeva struja CDU-a i – Zeleni!

 

Tako se gradi predodžba o Zelenima kao jedinima koji nisu problematični

I u samoj njemačkoj javnosti vrlo je mnogo takvih medijskih ocjena, koje, objektivno gledano, idu na ruku što slabljenju, što diskreditiranju (desne sastavnice) CDU-a, a što odricanju od tradicionalne socijaldemokracije i guranju socijaldemokracije u ’ropotarnicu povijesti’. A sve to, realno gledano, u korist Zelenih. Koji tako, neprimjetno, stječu status najmanje upitne, najmanje problematične, prijeporne i po svemu uglavnom pozitivne političke snage među svim strankama koje u skladu sa zakonom djeluju u Njemačkoj. Cilj je, i bez pristajanje uz nekakve fantomske „teorije urote“, više nego razvidan: Njemačka mora u što većoj mjeri „pozelenjeti“!

Skupina udruga oko udruge odnosno stranaka oko sadašnje Tomaševićeve stranke u Zagrebu odnosno u Hrvatskoj upravo je od određenih zaklada  iz Njemačke dobivala unatrag više godina velike vidljive financijske donacije i nevidljivu potporu na nekim drugim razinama. Motivi nisu samo politički, nego i ideološki, a svakako su u svezi i s političkom budućnošću Njemačke u razdoblju nakon ere Angele Merkel. Kada slabe velike stranke, sprječava se danas u Europi, na razne načine, jačanje ili se potkopava ugled i vjerodostojnost autentičnih narodnjačkih i demokršćanskih snaga (kao, eto, kompromitiranih, umornih, iscrpljenih i staromodnih), a podupire se jačanje ponajprije liberalno-zelenih stranaka. To je ’najnoviji krik’ mode, najdublji izraz same srži „liberalne demokracije“ i ’posljednja riječ’ koju suvremena Europa ima reći samoj sebi. Hoće li lijevo-liberalno-zelena opcija dovoljno ojačati i zadobiti u posjed ’kontrolni paket’, vidjet će se najesen po rezultatima izbora u Njemačkoj. Vidjet će se po tomu koliko će „pozelenjeti“.

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

 

Facebook Comments