Zadnjih dana u dijelu bh medija ponovno se aktualiziralo pitanje postojanja džamije u Neumu kao i njezina obnova o čemu je već bilo govora početkom dvijetisućetih. Iako je spominjanje džamije vjerojatno samo logičan slijed političke strategije u koju se poput kockica slažu osporavanje Pelješkog mosta, pristup otvorenom moru te luka Neum, ovoj smo temi odlučili posvetiti nešto više vremena te, koristeći se dostupnom povijesnom literaturom, pokušati dokazati kako džamija kao takva na području slabo naseljenih područja današnjeg grada Neuma nikada kroz povijest nije postojala, baš kao što niti jedan pripadnik Islamske vjeroispovijesti nije za stalno tu živio.

„…Ustvari, uzrok odbijanja nisu bili vjerski razlozi pošto na toj teritoriji prema Kaboginom izvještaju nema stanovnika Islamske vjere, nema džamija ni grobalja.“ – piše bosanskohercegovački doktor povijesnih znanosti, vrsni istraživač i kroničar Galib Šljivo u svom djelu „Klek i Sutorina u Međunarodnim odnosima 1815.-1878. na stranici 47., pojašnjavajući razloge turskog odbijanja prodaje teritorija Neuma i Sutorine Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Šljivo, inače Bošnjak po nacionalnosti, što je u ovoj priči izuzetno bitno, kao analitičan i vrstan povjesničar koji se vodi argumentima, a ne navodima rekla-kazala kao što to danas čine određeni pseudopovjesničarski krugovi, nastavljajući misao, dalje se vodi nalazima Dubrovčanina po rođenju, a austrijskog kartografa Bernarda Kaboge koji je na područjima Neuma-Kleka i Sutorine boravio 1832.godine na zadatku izrade karata i vršenja mjerenja za Monarhiju koja je kako smo već naveli imala namjeru od već dobro oslabljenog Turskog carstva kupiti obadva izlaza na more kako bi osigurala neprekinutost svog teritorija.

Ova, samo jedna rečenica za Neum i Sutorinu kapitalnog povijesnog djela, dovoljna je da razjasni sve političke konstrukcije bošnjačkog dijela javnosti koji zadnjih dana uz pomoć svojih vjerskih namjesnika ponovno otvara, jednom već oborenu priču oko postojanja navodne džamije u Neumu.

Na Kleku nije bilo stalno naseljenih Muslimana

Za sve koji imaju vremena preporučujemo čitanje „Kleka i Sutorine u Međunarodnim odnosima 1815-1878.“, a za one koji pak nemaju, a vole tu i tamo istupiti sa „činjeničnim“ navodima kako se priča da je nekad bilo, navodimo samo još nekoliko crtica povjesničara kojemu smo izuzetno zahvalni na profesionalnosti. Vodeći se i dalje prije svega Kaboginim izvješćima, dr.Šljivo navodi kako je na naseljenom području današnjeg Neuma živjelo svega 16 obitelji, od kojih je svaka katoličke vjeroispovijesti (vidi 18.str), što se u Kaboginom izvješću posebno navodi „jer je u ranijim pregovorima posebno naglašavano da ne može doći do zamjene ili bilo kakvog ustupanja turskog zemljišta ukoliko se na njemu nalazi muslimansko naselje, džamija ili muslimansko groblje. Na Kleku dakle nije bilo STALNO naseljenih stanovnika Islamske vjeroispovijesti.“- navodi se dalje u nastavku Šljivinog izlaganja.

Od 16 obitelji, piše autor, samo je polovica bila podložna turskim veleposjednicima (ne radi se o obraćenicima na Islam nego o kršćanskim podanicima koji su plaćali harač) dok je druga polovica bila sastavljena od podanika Austriji i to veleposjednicima iz susjednih sela Imotice, Štedrice, Stupe i Topolog u Dubrovačkom Primorju. „Sve ove porodice bile su nastanjene u skupinama kuća, a te su kuće bile raštrkane, jedva da su se mogle nazvati naseljima“ -navodi Šljivo.

Zašto ovako opširan uvod? – Zato što je ova knjiga, uz kronike Neumljanina Nikole Nine Buconjića ponajbolja kronika jednog vremena kojega danas mnogi svojataju i za nj pišu vlastite povijesti. Neum u obliku kakvom danas postoji, tih godina osamnaestog i devetnaestog stoljeća kada su njime kročili Kaboga i Buconjić, nije postojao. Postojala su naselja Klek i Neum, koje danas mnogi pogrešno svrstavaju pod jedno Neum-Klek.  Neum je bio zaseok na području današnjeg starog Neuma, dok su tri Kleka označavala slabije naseljena područja, poluotok Klek, Gornji Klek te Donji Klek.

U svim tim naseljima nije živio niti jedan stanovnik Islamske vjeroispovijesti što potvrđuju sva izvješća misionara, župnika, vizitatora i biskupa kojih je na ovim područjima za vrijeme turske okupacije bilo mnogo, a svi se njihovi spisi i danas mogu naći u povijesnim arhivima. I ne samo da na području današnjeg Neuma nije bilo stanovnika islamske vjeroispovijesti, nego na spomenutom području do 18.stoljeća nema uopće pučanstva osim u katoličkim selima Crkvice i Jazine, te obližnjih sela u zaleđu, Ilijino Polje, Dračevice, Radež, Vranjevo selo, Brestica, Kiševo, Duži…

Prve infrastrukturne objekte sagradila Austro-Ugarska Monarhija

Na teritoriju današnjeg Neuma nisu postojale stoga ni bilo kakve stabilnije građevine, a kamoli nekakve luke i što još ne, o čemu se piše u posljednje vrijeme. Podsjetimo, uz prijetnju ratom, Austrija Turskoj nije dopuštala podizanje bilo kakvih značajnijih objekata , a prva značajnija i stabilna građevina na ovim je prostorima i do nedavno postojana Bačića kuća sagrađena dolaskom Austrijanaca.

Podsjetnik broj dva, Turska je mirovnim sporazumom u Požarevcu 1718. dobila koridor DO mora u Kleku i Sutorini, no nikada i pravo izlaza na more te im je bilo zabranjeno držanje i najmanjih barki, o čemu piše i spomenuti Galib Šljivo u knjizi  „Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815. do 1878.“ gdje se jasno navodi kako se stanje zabrane pristupa moru zadržalo do Istočne krize i okončanja turske vladavine nad ovim prostorima. Za razliku od njega i tolikih autora i povjesničara, izvjesna ekipa doktora znanosti u sastavu Envera Imamovića, Ibrahima Tepića i Ibrahima Bušatlije u zajedničkoj knjizi „Neum i bosansko primorje“ ne samo da pišu o Neumu kao bosanskom izlazu na more nego i o Bosni kao pomorskoj sili od Boke Kotorske do Zadra.  Je li suvislo nakon informacije da je njihova „sveska“ izašla u izdanju PRESS Centra Armije Republike BiH,  dodavati bilo što? Razmislite sami.

Inače, jedino u vezi mora što je Osmansko Carstvo moglo primirisati, sukladno Požarevačkom miru iz 1718. je širina enklave Klek koja je dijelila dubrovačko od mletačkog područja, a koja je pripala Turcima i iznosila samo pola sata hoda, DO mora; što potvrđuju zemljovidi iz tog vremena, a i zapisi Venecijanca Vendramina Bianchia o čemu detaljno piše dr. Stjepan Ćosić pozivajući se na povijesne arhive i zapise.

Turci su nakon 1718. nelegitimno i u suprotnosti sa mirom u Požarevcu i prije Srijemskim Karlovcima, uzrupirali cijeli poluotok Klek, ali i Gornji Klek o čemu svjedoči i gubernator Dalmacije general Mamula Buratti koji je na brodu „Imperiale Achilles“, a po nalogu Monarhije proveo istraživanja i iznio opsežan historijat kojim je želio dokazati pripadnost poluotoka Kleka i Gornjeg Kleka nekadašnjoj Dubrovačkoj republici. Buratti je istraživanjem koje je uključivalo i svjedočenja pod zakletvom od strane lokalnog stanovništva dokazao da su Dubrovčani u velikoj tajnosti i strahu od Mlečana zažmirili na žrtvovanje nenaseljenog i neplodnog dijela svog teritorija kako bi ih Turci što dalje odvojili od kršćanskih, ali neprijateljski raspoloženih Mlečana.

Buratti dokazuje kako su Turci nelegalno proširili (uzurpirali) granicu i prema mletačkom teritoriju uništavanjem graničnih oznaka na samom vrhu poluotoka Klek koji je pripadao mletačkom serdaru Nikoli Nonkoviću. Njegove zaključke potvrdili su i drugi istraživači kao što je i general Maurizio Desimon koji kroz svjedočanstva lokalnog stanovništva, u stonskoj preturi 1856., sastavlja izvješće u kojemu se ukratko navodi kako granica Austrije (prije Mletačke Republike) i Osmanskog Carstva na kopnu ide smjerom od Vukova Klanca do uvale Surdup, da bi potom presijecala morski tjesnac prema vrhu poluotoka Kleka i završava u suprotnoj uvali u Malostonskom zaljevu. Granica je dakle zatvarala pristup otvorenom moru, a sam vrh poluotoka pripadao je obitelji Nonković. Iako su Turci tijekom posljednje kuge u Makarskom primorju srušili granične oznake na Kleku i protjerali tamošnje stanovništvo, ostaci graničnih oznaka još uvijek su bili vidljivi.

Da stvari dodatno pojasnimo, granica između neumskog koridora i Dubrovačke republike  počinjala je u uvali Bad (današnja Tiha Luka) i preko lokaliteta Crkvice se nastavljala uz područje Vranjeva sela do ceste između crkve sv. Mihajla i sela Duži o čemu su svjedočile i granične oznake, a kratkotrajna turska uzurpacija nekadašnjih dubrovačkih područja, nikako ne znači njezinu zakonitu pripadnost.

Na temelju Burattijevih izvješća i zaključaka, Austrija provodi diplomatsku akciju i korekciju granice nakon čega je vrh poluotoka Kleka, nelegitimno uzurpiran od Turaka, vraćen A-U Monarhiji. O svemu ovome, samostalno i u suautorstvu piše dubrovački znanstvenik dr.Stjepan Ćosić.

No, čemu ovoliko povijesti, a još nismo došli do srži, (ne)postojanja džamije u Neumu? – Jednostavan je odgovor, dokazivanjem da BiH, odnosno Turska na ovim prostorima nikad nije polagala pravo na izlaz i doticaj s morem, pa ni kao ribari, kamoli pomorci, opovrgavamo tvrdnje pojedinih bošnjačkih „naučnika“, prije svega Himzije Hasandedića o navodnim turskim kulama, tvrđavama, državnim zgradama, luci i sl. Ako nije bilo takvih infrastrukturnih i stambenih objekata, onda nije bilo ni stalno živućeg stanovništva za koje su se gradile džamije, groblja, čatrnje i sl.

Džamija bez vjernika u Neumu

Spomenuti „naučnik“ Hivzija Hasandedić u svom djelu „Muslimanska baština Bošnjaka u Južnoj (Srednjoj) Dalmaciji“ (Srednjoj valjda zahvaljujući nalazima istraživača vječnog pomorca bez broda Ibrahima Bušatlije) , tvrdi kako je na području za koje je dokazano da nije udomaćilo niti jednog Islamskog vjernika, postojalo mnogo čega. Od „turskih“ topova koji zapravo nisu bili turski nego njemačke proizvodnje iz tvornice „Krup“ iz 1832.g, a koje je Austro-Ugarska koristila kao bitve i kobac za vezivanje brodova duž jadranske obale, do skele koju Hivzija skoro dovodi u identičnost sa lukom iako skela označava samo drveno plovilo za prijevoz ljudi i stoke. Pristanište i nešto najbliže luci, o čemu svjedoče i fotografski zapisi iz tog vremena gradila je tek kasnije Austro-Ugarska i to nakon 1878.godine, preko navodne neumske solane i nekakvog trga soli jer je povijesna činjenica da su Dubrovčani morem iz obližnje Stonske solane dopremali i skladištili sol u tzv.polaču po kojoj je vjerojatno i priobalje dobilo naziv Polača, pa sve do napokon, fatalne džamije i groblja za koje se dio bošnjačke javnosti najviše hvata.

Naime, kako smo već navodili, na području Neuma nikada nije živio niti jedan pripadnik muslimanske vjeroispovijesti o čemu svjedoči spominjani Galib Šljivo, kroničari Bernard Kaboga, Nikola Nino Buconjić i mnogi drugi. Ono što je postojalio za vrijeme turske okupacije bili su šatori sa vojnicima i tzv „Koruntina“ sa cisternom u kojoj su bili privremeno smještani časnici, sve ostalo počev od pristaništa, cesta, zgrada, sustava vodoopskrbe i drugog izgradila je Austrija od čije „strašne“ okupacije civiliziranošću i dan danas pojedinci strepe.

Fantazije kao temelj nastavka političke strategije

Hivzija Hasandedić sa svojim djelom 2005. je poslužio kao temelj Povjerenstvu za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, da na popis spomeničke baštine uvrsti džamiju u Neumu koja bi se, eto, trebala obnoviti. U jednoj prepisci koju je tada predsjedateljica Povjerenstva, stočanka rodom, Amra Hadžimuhamedović vodila sa predstavnicima iz neumske Općine te povjesničarima, „presjedateljka“ se poziva na Hasandedićevu knjigu kao relevantan izvor pri čemu gazeći po svim normama histriografije za koje i laik zna, bez pardona citira Hivzijine „argumente“ koji počinju i završavaju sa „priča se“ , „ne zna se sigurno“ i sl. Tada su s jedne strane prštale činjenice, s druge nebuloze i time je priča oko džamije izgleda na kratko zatvorena.

Prije nekoliko dana, otvorio ju je ponovo mostarski muftija Salem ef.Dedović, gle čuda, pozvavši se opet na Hivziju Hasandedića, ali ovaj put i čitavu bosnaskohercegovačku javnost da se digne i pomogne u obnovi džamije u Neumu koja netragom nestade i povijesnog joj spomena nema.

Nekoliko riječi Hivziji Hasandediću, efendiji Dedoviću ali i cijeloj toj bosankohercegovačkoj nomenklaturi koja bi trebala dići džamiju iz pepela.

Džamija na području privatne kuće

Na lokalitetu Polača, neposredno uz Jadransku magistralu prema Dubrovniku, gdje povjesničari i orijentalisti smještaju navodne muslimanske vjerske objekte, koji su do potresa 1927. ponosno stajali, jedino je stajala danas razrušena kuća u vlasništvu Andrije Glavinića čiji su potomci i danas živi i u vlasništvu drže ovaj lokalitet. Prije Glavinića, do zemljotresa 1927.godine, o čemu svjedoče i katastarski izvadci, točno na mjestu gdje Hivzija smješta džamiju stajala je kuća u izgradnji i vlasništvu Austro-Ugarska Monarhije u koju su smještani administrativni djelatnici, u narodu znani kao kao financi (puč.filanci). Poznato je kako je toj kući, od kraja I. Svjetskog rata do potresa 1927. živio financ Franc Ševčuk sa ženom Marijom i djecom.

Ostaci džamije koji se spominju 2005., pa ponovo 2017. u navodima bošnjačkih eksperata, dokazano su novijeg datuma, što dokazuje crijep i cigla modernije proizvodnje od one koju pretpostavljaju spomenuti. Jedino za što se čvrsto drže stručnjaci je jedan jedini kamen sa nekakvim natpisom na arapskom što zapravo ne predstavlja ništa drugo osim možebitnog dijela groba nekakvog miralaja koji je jedino mogao biti sahranjen u Kleku, nikako Neumu.

Naposljetku, sve i kada bi stavili na stranu sve dokaze o nepostojanju džamije i muslimanskog stanovništva u vremenu turske okupacije na području slabo naseljenih područja današnjeg Neuma, proradi sušta logika koja u ovakvim situacijama ne može biti jedini i valjani argument. No pitamo se svejedno, imajući na umu tolike i danas, makar djelićem očuvane povijesne pa i antičke spomenike na području cijele Bosne i Hercegovine i Hrvatske, zar je moguće da jedan objekt koji realno, nije mogao biti stariji od 200-tinjak godina tako netragom propadne i nestane? Ako je prostor Polače za koji se tvrdi kako je dom te fantomske džamije, pripao Turskom Carstvu nakon mirovnih sporazuma u 17.i 18.stoljeću, pa koliko je moguće da već početkom dvadesetog od njega ne ostane ni kamen na kamenu? Samo par kilometara od centra Neuma, u selu Gradac smještena je crkvica sv.Ane sagrađena 1619. Usprkos turskim haranjima i paležu, potresima i ratovima, u maloj se crkvici niskih vrata kako kroz njih ne bi mogao proći zulum na konju, i danas mogu služiti sv. mise. Od čega je bila izgrađena „neumska džamija“? Od soli?

Podsjećamo jedini islamski vjerski objekt na ovom području, i to bez minareta (mesdžid) nalazi se na području Rabrana, sela Gornjeg Hrasna prema Stocu, oko 20 km udaljenog od Neuma. Na području Neuma, povijest to dokazuje, nikada nije postojala džamija, muslimansko groblje i stalno nastanjen muslimanski vjernik zbog kojeg bi se po islamskim zakonima moralo sve ovo omogućiti.

Kršćanska vjera sazidana je na temeljima ljubavi prema drugome, ona čuva svoje ali i poštuje tuđe. Da je ikada na ovim prostorima bio ikakav vjerski spomen druge vjere, on bi bio očuvan, jednako kao što se u hutovskom zavičajnom Lapidariju čuva između ostalog i ploča sa ajetima iz Kur’ana sa Hutovskoga grada. Da su veće sile ili ljudski faktor išli s namjerom i radi osvete rušiti nekakav ostatak Osmanske prisutnosti, onda sigurno ova ploča, a ni cijeli Hutovski grad u kojemu je stolovao okrutni Hadžibeg koji je poput Drakule kršćanske utrobe nabijao na kolce, a ženama oduzimao ljudsko dostojanstvo izopačenim silovanjima, ne bi opstali ni kao prah, kamoli kamen.

Protiv zdrave logike, a ni argumenata ne može niti jedan doktor znanosti i stručnjak bilo kakve vrste. Sve što se o Neumu, vezano za džamiju, razgraničenje i luku, ponovno priča, ništa je drugo nego dio jedne bolesne i neutažive političke aspiracije domaćih bošnjačkih elita kojima vjetar u leđa daje ništa drugo doli nova era sultanata u Turskoj i možda po koji dolar kakve bogate arapske zemlje u kojoj u 21.stoljeću, baš kao i u europskoj Bosni nažalost nanovo buja ekstremni islamski radikalizam. Na štetu najviše svih onih divnih i bratskih Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

 

Dnevnik.ba/ http://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Komentari

komentara