Važno je samo da munara, ili – kako tko voli – munare ne budu niže od 55 metara. Da ih nikakva ćuprija ne nadvisuje. Nema, naime, dvojbe kako će muftija Smajkić džamiju graditi blizu mora. Radi pogleda. I s kopna i s pučine

Najlakše je sad, kao što ini čine, Halida Genjca krstiti Prsanom. Glede miniranja Pelješkog mosta. Dobro, jest on specijalizirao ginekološku citologiju u Zagrebu,  slijedom čega se može kazati kako su najgori meci iz vlastitih redova. Ali, izdaja je počelo ranije. Puno ranije. Dubrovačka republika!  Stari su Dubrovčani Osmanskom carstvu 1760 prodali vrh poluotoka Klek zajedno s Neumom. I ako se za ginekologa Genjca može slobodno kazati: Tko izda – p..da, što onda kazati za Dubrovčane?! Doli, da im je uvijek bila važna samo njihova guzica.

No pustimo daleku prošlost, i vratimo se u surovu, ali znakovitu, realnost. Početkom ovoga tjedna, Bakir Izetbegović je pohodio očev mezar, obilježavajući tako 92 godine od rođenja Izetbegovića I. Okružen uglavnom esdeaovskim juniorima, prvi je u bošnjaka obznanio kako je u politici samo zato da bi završio ono što mu je otac započeo. Što je, dakako, izazvalo stanovitu nelagodu kod onih što nisu bili uz Izetbegovića II. dok je svečano i dostojanstveno obilježavao babin rođendan.

 U ime Oca ili Sina

Dva-tri dana kasnije, bošnjački je Član u jednom televizijskom intervjuu zapravo citirao dr. Genjca, te tako nastavio miniranje mosta koji opasno prijeti da postane poznatiji od Andrićeve Ćuprije. Iako na gradilištu viri tek onaj jedan ili dva betonska patrljka kao uspomena na dane kada je Ivo Sanader teatralno, kako je to samo on znao, polagao kamen temeljac, o ovome se tek potencijalnom zdanju govori više negoli o bilo kojoj ovovremenoj dovršenoj građevini. (Pa, već i to što je taj hrvatski ex-premijer dvaput – 2005. i 2007. otvarao radove je za romana. Al’, eto, nema danas Andrića da se posveti na Neumu ćupriji).

Povijesne istine, radi, treba kazati, usprkos eto što nam je Bakir otkrio što ga je motiviralo da uđe u politiku i tako razgali mnoge Bošnjake, kako  Otac baš i nije očekiva da ga Sin naslijedi. Kada je dragovoljno abdicirao, na izbornom je stranačkom kongresu za govornicom, uoči glasovanja, odredio da je Sulejman Tihić – taj. Ali, strpljiv je (bio) Izetbegović mlađi; Znao je da čovjek snuje, a Bog određuje. I kad je Alah pozvao Tihića na istinu, sjeo je u babinu fotelju. Zapravo – dvije, onu čelnu esdeaovsku i onu u Predsjedništvu BiH. Ali, eto, iako je kazao kako će nastaviti Alijinim stopama, u slučaju Pelješki most, skrenuo je s toga puta. Naime, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović su 1999. potpisali Ugovor o granici temeljen na konvenciji UN-a o pravu mora iz 1982. Utvrđena je granica na moru po načelu središnje crte, čime su Mali i Veliki škoj i vrh Kleka pripali BiH. Istina, Hrvatska je zbog toga zaustavila ratifikaciju u Saboru, što je argumentirano činjenicom da je hrvatski predsjednik u to doba bio teško bolestan, pa onda, eto, i smanjene uračunljivosti…

U biti, još od tada traju prijepori oko ove na (zajedničkom nam) moru ćuprije. Ilustrativna je u toj priči s elementima trilera 2012. Usred ljeta te godine, tadašnji se hrvatski premijer Zoran Milanović, usred još jedne od rasprava o Neumu, retorički zapitao: Pa, nećemo se, valjda, sa susjedima svađati zbog dva kamena?! Misleći, dakako, na već mitske neumske škoje. Lider oporbe Tomislav Karamarko je samo to i čekao, te je, slijedom Zokijeve velikodušnosti, Hrvatsku proglasio najboljim susjedom na Balkanu. Mada je Milanović bio na Tuđmanovu tragu, Karamarko nije odolio – ironiji.

 Poželjet će more Slovenaca!

Već nakon mjesec-dva, u jesen ranu, bh. ministar prometa i komunikacija Damir Hadžić je usred Zagreba ispalio da nema nikakva razgovora o Pelješkom mostu dok se ne riješe sva granična pitanja plus Luka Ploče. Ali je i – velikodušno! – obećako kako Bosna i Herecegovina neće Hrvatskoj biti Slovenija. I, evo, pet godina kasnije, gledajući iz hrvatske metropole nema velike razlike između Ljubljane i Sarajeva. Točnije, između Slovenaca i Bošnjaka. Jer, bošnjačku politiku u aktulnom slučaju „Most“ predvodi tzv. probosanska skupina (SDA&SDP&DF) kodnoga imena PRSAN.

Pritom treba kazati kako je hrvatska strana ispunila sve bosanskohercegovače želje koje je tijekom višegodišnjih pregovora artikuliralo(?!), više-manje fantomsko, Pomorsko društvo BiH sa (volšebnim) Ševalom Kovačevićem na čelu. Kad je 1997. tadašnji dubrovačko-neretvanski župan, esdepeov Ivan Šprlje promovirao ideju o  o premošćivanju ovog dijela Jadrana, a HDZ je žurno osporio, pa onda godinu poslije objeručke prihvatio, Zagreb je pristao na svaki sarajevski uvjet;  Hrvatska je prvo od BiH tražila visinu mosta od 35 metara. Kada to nije prošlo, hrvatski su pregovarači bili spremni prihvatiti (makar) 45 metara. Nije prošlo. Na koncu, ispunjen je sarajevski uvjet – 55 metara. Kada je riječ o plovnom putu – ista priča. Hrvatska je tražila 180 metara, ali Ševal&ostali bh. morski vukovi su inzistirali na 20 metar više. Inzistirali i dobili. Očekivano, jer, kazao bi Crni Marko, Hrvatska je najbolji susjed na Balkanu.

A koliko je ovo tzv. (pro)bosnako cjenkanje (kroz gusto granje) politikantsko i, u biti, besmisleno, svjedoči podatak kojega je ovih dana objavio kolega Marko Karačić iz Večernjeg lista: Kroz projekt Pelješkog mosta BiH je dobila čak pet prolaza. Jedan je širine 200 i visine 55, dva su širine 200 i visine 47 i još dva visine 200 i visine 38. metara. Najveći brod koji je ikada ušao u Jadransko more bio je Maersk Karlskrona. Njegova je visina 44 metra, pa bi, eto, u (potencijalnu) neumsku luku mogao mirno uploviti i kada bi njime upravljao kapetan Costa Concordije. Svakomu je, međutim, jasno da ovdje nije riječ o gabaritima mosta. Nego, o nekim drugum gabaritima, o kojima je govorio Hadžić, obećavajući da BiH neće slovenskim stazama.

Nije bh. ex-ministar, iako je u tom trenutku Hrvatsku od europske obitelji dijellio tek nekoliko mjeseci, vodio računa o toj notornoj činjenici. Slovenija jeste bila Hrvatskoj remetilački čimbenik, ali kao članica EU. Hrvatska je u tom društvu od ljeta 2013., slijedom čega će se i Pelješki most graditi uz potporu 375 milijuna eura iz europskih fondova. BiH je, međutim, i dalje na europskoj periferiji. Prijetnja iz te pozicije je baš kao glas iz groba.

Stari Dubrovčani – stari izdajnici

   No kako u ovom slučaju činjenice nisu na naročitoj cijeni, nije daleko dan kada će, baš kao prije sedam godina, Sarajevo, ili barem (istočni) Mostar tražiti izgradnju džamije u Neumu. Podsjetimo, u rano ljeto 2008. muftija mostarski Seid ef. Smajkić je na licu mjesta utvrdio kako je betonski podzid od jednoga neumskog parkinga praktički nanesen na lokalitete džamije i harema. „Ušlo se duboko u lokalitet nekih tristotinjak metara. Ostalo je tako još samo čoše džamije, od nekih 50-60 metara“, upozorio je muftija da se tako, zapravo, uklanjaju muslimanski tragovi. A kako bi to spriječio, poručio je, uz potporu tadašnjeg reisa Mustafe ef. Cerića, izravno iz ove stare muslimanske luke: „Inzistirat ćemo da se izgradi džamija u Neumu, jer na to imamo pravo!“

Budući je efendija Smajkić jedan ozbiljan efendija koji nikada ne govori u vjetar, jedino što preostaje je da se prilikom gradnje Pelješke ćuprije vodi računa i o džamiji. Nisam,  doduše, Ševal Kovačević, ali po meni je važno samo da munara, ili –  kako tko voli – munare ne budu niže od 55 metara. Da ih nikakva ćuprija ne nedvisuje. Nema, naime, dvojbe kako će muftija džamiju graditi blizu mora. Radi pogleda. I s kopna i s pučine.

A što se tiče Dubrovačke republike?! Ma, oni su mi gori od svih bošnjačkih Prsana!

 

Josip Vričko/ Dnevnik.ba/http://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Komentari

komentara