Hribar – Ne postoje domoljubni filmovi, taj žanr ne postoji

Ljevičarsko žilavi, ideološki zatupljeni i magareći tvrdoglavi naši medijski buzdovani i nadalje biju izgubljenu bitku protiv Donalda Trumpa. On je predsjednik prve svjetske sile i kao takav idealna meta da pokažemo našu političku, intelektualnu i socijalnu superiornost nad likom koji nam je ukrao Hillary, globalizam, Obama-care i meksikanske kartele koji su se šetali američkom granicom lako i ležerno kao vehabije Bilala Bosnića kad iz Velike Kladuše prelaze granicu RH. Pazite, Marina Šerić, Antonija Andabaka, Antonije Tomić, Željko Trkanjec, Tomislav Krasnić, svi su oni uvjereni da je sve to Trump ukrao baš nama!!!

Demokratski dosezi Lijeve Naše uzor su svjetskim demokracijama. Vjernim gledateljima Žikine dinastije treba servirati nešto delikatno i rafinirano. Ne možemo se baviti do beskraja Sjevernom Korejom i spektrom ubojitih otrova kojom “narodna vlast “ daje do znanja da “zakon“ vrijedi za sve. Ili trošit tintu i papir na Venezuelu i njenog predsjednika “kamiondžiju“ Nicolasa Madura. Država mu se raspada, narod doslovno gladuje, a Chavezov nasljednik vodi radio emisiju o salsi. Ili, recimo, o Castrovoj Kubi… To su bivši drugovi davno “prevazišli“. Uostalom i Sjeverna Koreja, Venezuela i Kuba ideološki su na istom putu kao i Jelena Lovrić, Branimir Pofuk, Jurica Pavičić, Boris Vlašić itd. Razlika je samo u tome da drugovima u tim progresivnim državama fali malo više iskustva u ljevičarskoj znanstvenoj disciplini popularno zvanoj – jeftina demagogija. Stoga je daleko zgodnije uzimati dnevnu pilulu protiv kompleksa manje vrijednosti s likom Donlanda Trumpa i čekati da ga “napredne snage“ uz pomoć Đikića, Madone, Sanasvrake ili tako nekako, Rade i Tomića i sličnih zapadno-balkanskih ljevičara jednostavno opozovu. Tu može dobro poslužiti i Janusz Bugajski, lijevi demokrat iz Washington Maila, koji u Jutarnjem “hrani“ Marinu, Antoniju, Antu, Željka, Tomislava i ostali intelektualni proletarijat, zvan “ljevičarski novinari”, svježe pečenom ukusnom “novinarskom patkom“ o opozivu Trumpa. Opoziv se vodi po pravilima davno poznatim na brdovitom Balkanu. Što se babi snilo, to se babi htilo! Možda Janusz ne kuži hrvatski, ali bi prijevod netko morao znati. Naime na “udici“ koju nam baca Janusz piše: “Postoji li mogućnost da Trump bude opozvan?” Ali zanimljiviji je podnaslov: “Ključno je pitanje je li Trump surađivao sa stranim neprijateljima kako bi srušio izbore?“ Znači sirovina Trump surađuje sa stranim neprijateljima kako bi srušio izbore. Na kojima je, usput rečeno, pobijedio!? Dokaz da i “novinarska patka“ može biti neprobavljiva.

Sad se nameće jedno pitanje samo od sebe: je li Janusz Bugajski vidovit ili je možda predsjednik kojeg se srami svjetska ljevičarska krema? Pred svojim uspaljenim pristašama na Floridi nesretni je Donald povezao krajnje neoprezno masovne imigracije s rastućim nasiljem u Švedskoj. U zao čas. Švedski premijer Stefan Loften bio je uvrijeđen i iznenađen. Tko? Gdje? Kod nas u Švedskoj? Prijatelj Carl Bildta, ako bi ga preveli kao što su u Jutarnjem preveli Bugajskog, je rekao: ‘Ajte molim vas. Prosto ne mogu da verujem da čovek ovako izmišlja“. Nekoliko sati nakon što je Stefan, ili švedski Štef, napao Trumpa, izbili su neredi u Stockholmu, i to u predgrađu Rinkeby, dijelu grada koji je naseljen imigrantima i koji je imao apokaliptični izgled ratne zone. Palili su se automobili, pljačkale trgovine… Policija, koja inače po noći ne ulazi u taj dio grada, povukla se u obližnju benzinsku postaju i tamo zabarikadirala. Kad je pokušala napasti oko 30 zamaskiranih pljačkaša, “hrabri“ policajci su zapucali jednim metkom, rekao je pokajničkim i drhtavim glasom glasnogovornik policije Lars Bystrom. Novinar, koji se zatekao na tom multikulturalnom veselju, nije se baš neutralno ponio. “Ja sam bio svjedok previranja i građanskih nemira i prije, ali ovo je nešto drugo. Ovo izgleda kao ratna zona. I što je najgore, ovaj događaj se jednostavno nije mogao zataškati.” Osim u hrvatskim medijima. Jedan vladin izvještaj iz rujna 2016. pokazao je da 80 % policajaca u Švedskoj razmišlja o promjeni zanimanja zbog opasnosti na terenu. Švedski policijski narednik Peter Larsson kaže: “Nasilje protiv nas policajaca, bolničara i vatrogasaca, postalo je puno veće i gore. Govorim o kamenovanju, nasilju, požarima.“ Sad se samo treba prisjetiti tobožnjeg zgražanja novinarske lijeve falange nakon što je Trump na Floridi, onako “nediplomatski“, spomenuo probleme koje Švedska ima sa svojom progresivno-liberalnom migracijskom politikom. Kolutanje očima na HRT-u, zgražanje u Večernjaku i Jutarnjem te seljenje vijesti o paklu u Rinkebya iz političke u gradsku rubriku, u prometne prekršaje. Znači jedina zdrava i ostvarljiva nada je neki novi Watergate. Bugajski, porijeklom iz Engleske ima bujnu maštu. Muška Agata Christie. Bez obzira na pjesmu “Uzalud vam trud svirači…“ svirači i dalje udaraju po rasklimanim instrumentima i falš notama hrane svoj nemoćni bijes.

Da malo parafraziram jednu mudrost Roberta Frosta, jednog od najpopularnijih pjesnika XX stoljeća. “Ljudski je mozak predivan organ. Počinje raditi čim se ujutro probudite i ne prestaje do trenutka kad stignete u redakciju.“

No, borba hrvatskih medijskih komandosa protiv vjetrenjače Donalda Trumpa je ipak pomalo dosadna. Hajmo mi malo na domaće događaje i ljude.

Imamo mi Hrvoja Hribara, Olivera Frljića, Hasanbegovićev ispad kad je od poštenjaka Hribara tražio da se novac za projekte ne daje Srbima. Džentlmen socrealističkog kova, Hribar nam na državnoj TV odaje strogo čuvanu tajnu da je “Europa šokirana nalazom državne revizije“. Naravno, Europa je sretna njegovim pojavljivanjem na ekranima državne televizije. Iskren, kakvim ga je Bog stvorio, jedva je priznao da je redateljica Ivona Juka “duševni bolesnik“. Hrvojica nas podučava da ne postoji “žanr domoljubni film“. Tu je u pravu. On, Nuić i ekipe poznaju samo domoljubnu kunu. Hrvoje, naš vatreni progresivac, uvjerava nas da je provokatoru Hasanu odgovorio “mi nemamo uvida u nečiju nacionalnost“. Nije on imao pojma tko je tko ni kad je dao lovu Dancima za film “15 minuta – Dvor…“ Možda je mislio kako su to Srbi koji žele snimiti istinu o likvidaciji duševnih bolesnika u Dvoru na Uni. Sreća da se tamo nije slučajno zatekla Ivona Juka jer bi i ona imala jedan uspješan film iza sebe. Posmrtno. Uglavnom, u Lijepoj Našoj vlada opći politički metež – ”bellum omnium contra omnes” iliti rat svih protiv sviju. Hribar poručuje Tončiju Vrdoljaku kako želi da njegov novi film o generalu Gotovini bude zabavan… Najbolje da se snimi kao putopisni film s elementima zabavne komedije. Zna on koliko se General naputovao po raznim zemljama skrivajući se od Sanadera i Kosorice. To je taj putopisni dio. Zabava i komedija bi valjda trebali započeti u Haagu. Šest do sedam godina robijanja. Ploveće kazalište. I na kraju teška komorna drama. Nešto k’o ”Tramvaj zvan čežnja“ Tennessy Williamsa. Oslobađajuća presuda. Danijela Trbović je tada ostala bez nagrade koju je mogla dobiti bez pol muke – običnim cinkarenjem. I ništa od zadnjeg čavla koji je trebalo zabiti u lijes Tuđmanovog režima, kako je to lirski opisala Sneška Pavić iz Pavićevog Jutarnjeg. To su bila stvarno idilična vremena. Trbovićka je mogla dobiti oko 5 milijuna ustaških kuna da je uspjela denuncirati Generala. Hribar sada, kod Ace Stankovića, denuncira Ivonu Juku i Hasanbegovića, i to ”pro bono” iliti bez kune naknade. “Ne postoje domoljubni filmovi, taj žanr ne postoji“ podučava nas Hribar. Ma stvarno je sto posto u pravu, ali to vrijedi samo za Hrvatsku. Vidio sam stotine domoljubnih filmova. Alamo, Patriot s Mel Gibsonom. Zamislite da Jurica Pavičić napiše scenarij za domoljubni film o recimo Vukovarskoj epopeji. Režira Vinko Brešan, a takav “domoljubni“ film gledala bi najviše 214 gledalaca. Usput rečeno, danas čitam da su “umetnicima“ iz HAVC-a dali podršku i premijer Plenković i Predsjednica sa Pantovčaka. K’o zna u kojem su oni filmu…

Kad su navodno Hribaru jednom prilikom spomenuli njegove zasluge, on im je navodno odgovorio: Ja nemam zasluge, meni je sve plaćeno…

Kultura je vrhunski hrvatski izvozni proizvod. Možda nam se čini da tzv. kulturnjaci odmah počnu histerizirati čim se državna sisa malo odmakne od njihovih uvijek gladnih usta. Ali to je zaslužena pomoć države kad se ima u vidu što naš film znači u Hollywoodu zahvaljujući HAVC-u. Kad je Hribar, nakon što ga je smijenilo, dao opozivu ostavku, Hollywood je skočio na noge. To je prijetnja hrvatskoj kulturi. No, nije samo Hrvoje hrvatska kultura. Tu su i Oliver Frljić, Mile Kekin, Neda Raukar, Vedrana Rudan, Mira Furlan, Rade brijunski i familija, Slavek Goldstein sa srednjom trgovačkom, Dado Matanić i Dragec Carlos Zvonimir Pilsel itd. Pilsel najviše zbog visokih standarda izražavanja. Osobito kad je riječ o Vukovarskim braniteljima.

No, zadržimo se sad na Oliveru Frljiću. On je nedavno režirao tekst Stanislawa Wyspianskog “Kletva“ koji govori o odnosima Poljaka s Katoličkom crkvom. Državno odvjetništvo pokrenulo je istragu jer jedna glumica u predstavi simulira oralni seks s kipom u prirodnoj veličini sv. Ivana Pavla II. Na kip se kasnije stavlja natpis “ Zaštitnik pedofila“. U originalnom tekstu koji je pisan u XIX. stoljeću nema ovako privlačnog naturalizma. Ali Frlja je zakon. Pitajte Bojanu Radović iz Večernjaka. Maksimalna umjetnička sloboda i onda hitno u Rijeku gdje si uvijek siguran. Poljaci su u najmanju ruku rigidni. Nemaju pojma što su to metafore… odmah angažiraju tužilaštvo. Neka ekipiraju svoje redove s ljudima koji znaju što je to satira, drama, melodrama.. K’o naše Državno odvjetništvo. Ognjištari, koji razumiju Frljića i satiru koliko i izradu hidrogenske bombe, prijavili su DORH-u Pupovčeve Novosti. Tvrde da pjesmica “Lijepa naša haubica“ nije satira nego “pamflet mržnje“. Literalna sekcija u DORH-u reagirala je brzo i efikasno. Prijavitelje je podučilo što su osnove satire i slobode izražavanja iz čl. 38 Ustava Republike Hrvatske, ali i na članak 349. Kaznenog zakona što je sve zaštićeni objekt po tom članku. Sad citirati tu lirsku pjesmicu, ustvari odu radosti, što je spjevaše naši “manjinci“ iz Novosti ne bi imalo smisla. Pa to je obična satira, a prijavitelji, ako im nije sve do kraja jasno, neka se pretplate na Novosti i tako podrže razvoj moderne satire u Njihovoj našoj. Kad se u Frljinoj predstavi traži prikupljanje novca za ubojstvo lidera poljskih konzervativaca Jaroslawa Kaczynskog, poljski desničari se zaderu “to nije teatar, to je javna kuća“ i zatraže protjerivanje Frljića iz Poljske. Skandalozno a umjetničke slobode itd.??? Zahvaljujući našem Državnom odvjetništvu mi sad imamo jedno iskustvo više.

Oscar Wilde je napisao: “Iskustvo je ime kojim nazivamo vlastite pogreške.“

Umro je Predrag Matvejević. Moj klijent Mile Pešorda uspio je u kaznenom postupku ishoditi protiv njega uvjetnu presudu zbog kaznenog djela klevete. Pokojnik je još za života uspio pokrenuti senilne francuske akademike lažno im prikazujući da mora u zatvor. DORH je hrabro zatražio od VSH ponavljanje postupka i bio odbijen. Dobro da nisu zatražili bezuvjetni zatvor za Pešordu. Dobro, reći ćete, čovjek je pred Božjim sudom, čemu sad ta analiza i ”klevetanje”. Zato jer je Matvejević čitav rat bio na strani agresora, a jugoslavenstvo nosio duboko u srcu. U normalnom hrvatstvu vidio je fašizam, ustaštvo i Josipovićeve ustaške zmije. Međutim, Hrvatski sabor je, na poticaj Nenada Stazića, početkom veljače, minutom šutnje odao počast deklariranom ”jugoslovenu”. Zar baš nitko od zastupnika u Hrvatskom saboru nije barem na tren osjetio sram što se odaje javno u Saboru počast djelu čovjeka koji je u mnogim svojim javnim nastupima prezirao ovu našu samostalnu Hrvatsku? Što se na dan smrti majke-heroja Kate Šoljić, koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina, nije digao neki zastupnik i zatražio minutu šutnje. “ Mediteranski brevijar“ ne može izbrisati sramotno ponašanje Predraga Matvejevića prema tragično teškim vremenima stvaranja ove države. I još tragičnije je što svoje heroje zaboravljamo i marginaliziramo, a lijeve kulturnjake nekritično glorificiramo. I onda nam Ante Tomić napiše da su “Branitelji kao bankari. Nikako da im otplatimo dug. A rate su sve veće.“ A što ako jednog dana branitelji krenu u ovrhu, tražeći otplatu duga od Tomića, Jergovića, Pavičića, Pofuka, Stazića, Hribara, Lovrićke itd.? Započet će opće cmizdrenje ili Đikićevsko napuštanje zemlje. Možda prvo denunciranje Herr Schulzu. Stara jugonostalgičarska ofucana priča.

I tako, tražeći ustaške guje, stalno pronalazim protuhrvatske hulje. (plagirao od Zdravka Škokića sa f.b.)