D.Pejčinović: Željezo se kuje dok je vruće

Tursko-grčki sukob

Najava turskog potpredsjednika da će objaviti rat Grčkoj ukoliko proširi granice svojih teritorijalnih voda u Egejskom moru izazvala je zabrinutost diljem Europe. Kako bi spriječila moguće incidente njemačka kancelarka Angela Merkel smjesta je nazvala turskog predsjednika Erdogana i tako, pretpostavlja se, uklonila neposrednu ratnu opasnost. Francuski predsjednik Macron odmah se svrstao na stranu Grčke i, u znak podrške, uputio ratne brodove u sporno područje. I Grčka je stavila svoje vojne snage u stanje pripravnosti. Pogledamo li širu sliku čini se da glavne zasluge za sadašnje napetosti pripadaju autoritarnom turskom predsjedniku, čija politika stvara kaos na čitavom Bliskom istoku, od Sirije do Libije, a potiče sukobe čak i na Balkanu. No, koji su korijeni sadašnjeg zaoštravanja?

Povijest grčko-turskih odnosa u proteklih stotinjak godina pokazuje da su dvije zemlje više puta bile na rubu ratnog sukoba. Nakon velikog rata 1919.-1922., koji je završio grčkim porazom, dogovoreno je kompromisno razgraničenje i razmjena stanovništva (suvremenim rječnikom – etničko čišćenje!), pa su dva milijuna Grka i Turaka morala napustiti svoja stoljetna ognjišta i preseliti se u matične domovine. (Nažalost, Armenci nisu bili te sreće.) Današnji sporovi između Turske i Grčke posljedica su neobičnog razgraničenja u Egejskom moru nakon Prvog svjetskog rata, po kojem su nenaseljeni otočići i hridi u neposrednoj blizini turske obale pripali Grčkoj. Od ostalih neriješenih pitanja na prvom je mjestu podjela Cipra, što je neposredna posljedica invazije turske vojske 1974. godine. U posljednje vrijeme najviše problema izaziva turska politika slanja izbjeglica u Europu preko Grčke, pri čemu stradavaju grčki otoci ispred turske obale koji su izloženi pravoj invaziji ilegalnih migranata. I, kao da sve to nije dovoljno, turski predsjednik Erdogan pred samo mjesec dana odlučio je ponovno pretvoriti Aja Sofiju u džamiju, što je provokacija usmjerena prvenstveno protiv Grčke i kršćanskog svijeta. Ako je i od sultana – previše je!

Turska vs. Herceg-Bosna

Rat u Bosni i Hercegovini privukao je svojedobno veliku pozornost Turske, pri čemu su mnogi Turci bosanske Muslimane doživljavali kao „muslimansku braću“, ali i kao posljednji izdanak „slavne“ prošlosti Osmanskog carstva. Islamske zemlje, uključujući i Tursku, tijekom rata nekoliko su puta zaprijetile vojnom intervencijom, što se, ponajviše zbog izoliranog položaja BiH, pokazalo neizvedivim. Kao jedini način da se tamošnjim Muslimanima uputi pomoć preostala je Hrvatska, koja je preko svog teritorija omogućila zaobilaženje UN-ova embarga i naoružavanje muslimanske vojske, tzv. Armije RBiH. No, ni to nije bilo dovoljno. Kad su Srbi zauzeli Srebrenicu i Žepu, te krenuli na Bihać, turski predsjednik Sulejman Demirel plačući je nazvao predsjednika Tuđmana i molio ga da intervenira. Tuđman je to i učinio, a koliko su nam bosanski Muslimani zbog toga bili zahvalni naučili smo u proteklih dvadeset godina.

Predsjednik Demirel bio je potpuno svjestan hrvatskih zasluga za spašavanje Muslimana-Bošnjaka od vojnog poraza, pa je to, kao jedini strani državnik, i pokazao dolaskom na Tuđmanov sprovod. Naizgled dobri hrvatsko-turski odnosi nastavili bi se dalje razvijati da nije bilo jedne sitnice, hrvatsko-muslimanskog sukoba u Federaciji. Naime, i Washingtonski i Daytonski sporazum predviđali su potpunu ravnopravnost Hrvata i Muslimana u novostvorenoj Federaciji BiH. Međutim, intervencijama različitih zapadnih čimbenika Hrvati su polako počeli gubiti zagarantirana prava u korist znatno brojnijih i agresivnijih Muslimana. Jasno je da iza takve politike stoje interesi anglo-američke promidžbe u islamskom svijetu, a posebno u Turskoj i Saudijskoj Arabiji. Da njih nema, nikoga ne bi bilo briga ni za Sarajevo, ni za Mostar, ni za Banja Luku.

Ovako, cijenu plaćaju Hrvati u nekadašnjoj Herceg-Bosni čiji je položaj sve teži. Znaju to i Turci, no, kad bi danas hrvatski predsjednik nazvao turskog i zamolio ga da intervenira u korist bosansko-hercegovačkih Hrvata, što bi mu Erdogan odgovorio?! Može li Turska shvatiti koliko je za Hrvate ponižavajuće da im Muslimani-Bošnjaci tri puta biraju člana predsjedništva? Kako bi to izgledalo u nekom drugom slučaju, primjerice na Cipru, kad bi se otok ponovo ujedinio u „Ciparsku Federaciju“ u kojoj bi većinski (78%) Grci birali predstavnike manjinskih (18%) Turaka?! Što bi Erdogan rekao kad bi tursku zajednicu na Cipru predstavljale nekakve grčke ništarije, poput stanovitog Željka Komšidopulosa?

Hrvatska vs. Turska

Svakome tko pogleda na kartu ovog dijela Europe jasno je da Hrvatska mora nadzirati zbivanja u susjednoj Bosni i Hercegovini, pogotovo kad je riječ o položaju tamošnjih Hrvata. Jasno je i da hrvatska vanjska politika mora voditi računa o državama koje otvoreno ili prikriveno podupiru islamske ekstremiste u Sarajevu, čiji je glavni cilj pretvoriti Hrvate u nacionalnu manjinu, a sadašnju Federaciju BiH u „ultimativnu“ bošnjačku državu. U takvim okolnostima hrvatska diplomacija morala bi nastupati čvrsto i odlučno, te koristiti svaku prigodu za zaštitu interesa Hrvata u BiH. Ne treba si umišljati da će se na taj način preko noći promijeniti politika zapadnih velesila, ali zašto ne bismo pokazali zube ondje gdje je to moguće? Turska nije nikakva velesila na europskim prostorima, a svojom dosadašnjom balkanskom politikom pokazala je da ravnopravna suradnja, zasnovana na zajedničkim interesima, nije moguća. Kako se dogovoriti sa čovjekom koji tvrdi da mu je Alija na samrti ostavio Bosnu „u amanet“? Jesmo li već zaboravili tko se zalaže za pomirbu Srbije i BiH, za izgradnju autoceste između Sarajeva i Beograda?

Bilo bi lijepo kad bi naša diplomacija upozorila Tursku da je BiH ključni nacionalni interes RH, i da u tom pogledu ne može biti nikakvih dvojbi, no, možda je za to već prekasno?! Malo je vjerojatno da će Erdoganova Turska odustati od agresivne vanjske politike i pokroviteljskog odnosa prema Muslimanima-Bošnjacima. Bezuvjetnim podupiranjem ekstremista u Sarajevu Turska ohrabruje nove sukobe na ovim prostorima, što je u potpunoj suprotnosti sa hrvatskim nacionalnim interesima. Kad je već tako, treba pronaći nove, pouzdanije saveznike!

Cost-benefit analiza

Sadašnja kriza u grčko-turskim odnosima odlična je prilika za promjenu smjera hrvatske vanjske politike i demonstraciju plenkovićevog „novog suverenizma“. Što bi rekao narod – „željezo se kuje dok je vruće“! Svrstavanjem na stranu Grčke (i Francuske) Hrvatska bi pokazala svoje proeuropsko opredjeljenje, ali i stekla nove saveznike. I Turska i Grčka članice su NATO-a, pa na toj razini imamo pat-poziciju, ali u Europskoj uniji Grci imaju dva glasa – grčki i ciparski, a Turci nijedan. Budući da je Hrvatskoj EU ključni partner, a Turska u svakom pogledu beznačajna (osim kao turistički konkurent!) jasno je gdje su naši strateški interesi i na čiju se stranu trebamo svrstati. Samo se po sebi razumije da ni hrvatska potpora ne može biti besplatna; u zamjenu za podršku Grčkoj (i Cipru), Hrvatska očekuje istu takvu podršku Grčke (i Cipra) Hrvatima u BiH. U taj bi se posao trebao upregnuti čitav državni vrh, od predsjednika vlade do predsjednika države i ministra vanjskih poslova. Milanović bi, primjerice, umjesto nepotrebnog izleta u Albaniju mogao skoknuti do kolege u Atenu i dogovoriti suradnju. (Bilo bi najbolje kad bi predsjednik za tu priliku doputovao na raketnoj topovnjači!) Uz pomoć Grčke Hrvatska bi konačno mogla riješiti i problem obnove ratnog zrakoplovstva, a ako Turcima ponovno padne na pamet poslati ratne brodove u Neum, eto prilike da se naši novi saveznici iskažu! Dakle, što se čeka?

Dinko Pejčinović/hkv.hr/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo