Pred”koronom”padaju sve maske.!

Glasovita srbijanska umjetnica, vatreno zagovarajući (Vučićev) policijski sat, drži kako je to jedini način da se Srbima nametne disciplina. Istovremeno, vidjeli smo kako u BiH ni onaj federalni šef CZ-a koji je naredio “povečerje”, prvo u 18 a onda u 20 sati, ne može bez birtije i harmonike dulje od mjesec dana.

Na vrlo zanimivljiv način korespondiraju video poruka što ju je, evo, potkraj tjedna uputio generalni tajnik Ujedinjenih nacija Antonio Guterres i tekst što ga je netom objavio The Guardian. U video uratku adresiranom s East Rivera, gdje sad već tjednima COVID-19 naprosto hara, Guterres, uz ino, upozorava na prijeteće jačanje etnonacionalizma, populizma, autoritarizma i potiskivanje ljudskih prava u nekim zemljama te kako aktualna kriza može pružiti opravdanje za usvajanje represivnih mjera i ostvarivanje ciljeva nevezanih za pandemiju.

I baš kao što je organizacija na čijem je čelu u svojem djelovanju, pa i tijekom aktualne pandemije, bez (političke) boje, mirisa i ukusa, tako i generalni joj tajnik u svome očitovanju inzistira na nutralnom – “neke”. Ne imenuje, dakle, niti jednu konkretnu zemlju koja pošast, još dokraja neosvijetljena podrijetla, zlorabi u političke svrhe.

Neka Bog blagoslovi Kinu…

Istovremeno, glasoviti britanski dnevnik bilježi znakovitu priču iz Kine, o novinaru koji je o ponašanju kineskih vlasti pisao još dok su Guterres i neki važniji politički prvaci mislili kako se koronavirus liječi bijelim lukom (i, jasno, rakijom). Priča je to koja je zapravo u ovim našim, također nekoć komunističkim, ex-jugoslavenskim krajevima znana pod “kodnom” kovanicom: Zaustavite Reuters!

No i Titini i kineski komunisti su (bili) spori: Jedan od istaknutijih kosovskih komunističkih (pravovjernih) prvaka Džavid Nimani ispalio je to legendarno upozorenje kad je već Reuters objavio vijest o prosvjedima na Kosovu dok se Broz još nije ni ohladio. Kasno, eto, Nimani na Kosovo stiže! A ni kineski drugovi nisu baš žurili. Mada… o efikasnosti se može raspravljati.

Naime, kineski je novinar Li Zehua, piše Guardian, jedan od troje kineskih novinara koji su od početka na prvim crtama borbe protiv koronavirusa. Štoviše, objavio je prvi video iz epicentra epidemije Wuhana. Posljednji put viđen je 26. veljače kada je objavio video u kojem se vidi kako ga progone bijeli državni terenci. Dugački videozapis završava u trenutku kada je više agenata nahrupilo u njegov stan. Iz toga, za njega, dramatičnog vremena ostala je zabilježena Liova izjava:

“Ne želim šutjeti, zatvoriti oči i uši. Nije da ne mogu imati lijep život sa ženom i djecom. Mogu. Ali radim ovo jer mislim da ljudi, naročito mladi, trebaju ustati.” Ubrzo su, vidjeli smo, došli po njega i dva je mjeseca proveo u prisilnoj karanteni. A nakon toga, izašao je kao novi čovjek. ”Policija se prema meni čitavo to razdoblje ponašala vrlo civilizirano. Pazili su da imam dovoljno hrane. Doista su brinuli o meni. Neka Bog blagoslovi Kinu i neke se ljudi diljem svijeta ujedine”, poručio je nakon što je potkraj ožujka napustio “državni pansion”.

Eto, u slučaju kineskog pijetla koji je prerano (?!) zakukurikao te, srećom, umjestu u loncu završio (samo) u karanteni, ta je prinudna izolacija bila – ljekovita. Makar što se tamošnje vlasti tiče. Vrlo, međutim, zanimljiva priča iz sličnih uvjeta dolazi ovih dana iz Srbije. I to (baš) 10. travnja.

Ispričavam se što nisam umrla

“Koristim ovu priliku da se svim borcima za slobodu koji me danas užasno vrijeđaju jer sam ozdravila, izvinem što nisam umrla”, napisala je najpoznatija srbijanska suvremena dramatičarka Biljana Srbljenović, pod, doduše, pseudonimom Biljana Keller.

No zanimljivija od ovoga (ironičnog) posta je “povijest bolesti”. Srbljenović, naime, vjeruje kako je koronu pokupila još 1. ožujka u Novom Sadu u tvornici gdje se radi spomenik Zoranu Đinđiću, koji je ubijen u atentatu 2003. A aktualna srbijanska oporba drži kako je taj projekt komemoriranja smaknutog premijera samo Vučićeva ujdurma, što, dakako, Srbljanovićevu kompromitira. I što joj je – uz bolest – karantenu pretvorilo u pravu noćnu moru.

Ali – lako za Đinđića… Evo što je, braneći odluku predsjednika Srbije o uvođenju policijskog sat te dva vikenda zaredom, pa i onaj uskrsni, totalne karantene za sve, napisala na Facebooku, najavljujući obljetnicu opsade Sarajeva: “Podsjetila sam razmaženo građanstvo na četiri godine ‘policijskog sata’ tokom opsade Sarajeva, ljudi zatvorenih bez struje, hrane i vode, pod kišom granata i snajperskih metaka koji su, uz dokazanih 1 700 slučajeva, namjerno nišanili djecu.”

Jasno, ubrzo su joj stigli brojni odgovori, koji se mogu, više-manje, sažeti u generalnu poruku: Šteta što te korona nije ubila.

Iako, situacija je, prilično zbunjujuća. Srbljanović je prvo optužena da se prodala Vučiću, a onda podsjeća na vrijeme kada je tadašnji mlađahni radikal kružio oko Sarajeva – od Židovskog groblja pa (okolo) do Vogošće – s četničkim vojvodama. Je li usput i “nišanio”, nećemo vjerojatno nikad doznati. Ali imamo pravo na opravdanu sumnju. A je li nekadašnji ađutant vojvode Šešelja zamjerio potencijalnoj državnoj dramatičarki što je obilježila obljetnicu sarajevske opsade te se tako dotaknula i njegova ratnog puta, vidjet ćemo možda već prigodom otkrivanja spomenika Đinđiću. Srbljenovićevoj je, naime, povjeren scenario za tu svečanu, ali i kontroverznu, prigodu.

Pa šta ako se malo i zasviralo

U nas, u Bosni i Hercegovini koronom, više-manje, opkoljenom nema previše prijepora oko slobode govora. Osim što novinare – pod krinkom pandemije – novokomponirani vlasnici medijskih kuća eliminiraju s radnih mjesta. Pa čak i one koji su bili ratni izvjestitelji od ’92. do ’95. Ovdje su, međutim, privatni aplikanti skrenuli pozornost na zabranu kretanja osobama mlađim od 18 i starijim od 65 godina, koju je donio Federalni stožer civilne zaštite.

Sredinom ovoga tjedna, Ustavni sud BiH donio je, pak, odluku kojom je ova zabrana proglašena kršenjem ljudskih prava te je naloženo Vladi FBiH i Federalnom stožeru Civilne zaštite da u roku od tri dana obavijeste Ustavni sud o provođenju naloga iz ove odluke. Gotovo istovremeno, federalni ministar unutarnjih poslova Aljoša Čampara uputio je Federalnom stožeru civilne zaštite Prijedlog o ukidanju Naredbe o zabrani kretanja građana („policijski sat“) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine od 4. svibnja.

Uz, istina, ogradu da se, ukoliko nije moguće ukidanje mjere zabrane kretanja građana od toga nadnevnka zbog epidemiološke situacije, u čiju analizu se kao federalni ministar unutarnjih poslova nije upuštao, to početkom svibnja učini postepeno.

Ministru je žurno odgovorio čelnik federalne CZ-a Fahrudin Solak, kazavši kako se takva odluka ne može donijeti bez dodatnih analiza. “Federalni stožer će i ubuduće donositi razumne odluke koje će, prije svega, zaštiti živote građana, a ne odluke koje su popularne na društvenim mrežama”, poručio je Solak samo dan nakon što ga je “uhvatilo” kako u dobrom raspoloženju, uz harmoniku i birano društvo, partija u jednom sarajevskom lokalu. I, dakako, postaje junak društvenih mreža, a poglavito kada se (još) vadio vicem kako je samo posjetio kafić koji se renovira.

Disciplina na brdovitom Balkanu

Slijedom čega se treba još jednom vratiti beogradskom slučaju. Žestoko braneći karantenu, ili Vučićev policijski sat, Srbljenović je kazala kako Srbi bez toga nisu sposobni za neku ozbiljniju discipline.

Istina, u nas, u Federaciji nema, da se sjetim ratnog okupatora generala Kukanjca, srpskog življa mnogo, a – gluho bilo! – ni Solak nije Srbin. Ali kao što vidjesmo, ni dužnosnik koji nam je naredio policijski sat ne može bez birtije i harmonike dulje od mjesec dana. A koliko mu je falio “vjetar u kosi”, vidjeli smo i u subotu kada se na motoru zaputio ka Hercegovini. Srećom, ipak bez težih posljedica. Pa eto… draga mi je poruka glavnog tajnika UN-a, ali ni ova srbijanske umjetnice nije mi mrska! Osobito što je ova beogradska poslana na konkretnu adresu. Ili adrese…

Josip Vričko

nedjelja.ba/hr/ https://www.nedjelja.ba/hr/Hrvatsko nebo