Vera Primorac: DO POSLJEDNJEG DAHA

„Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,

Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“ 

Antun Gustav Matoš

– Misliš li ti, moja Lucija, konačno nešto i napisati? U zadnje vrijeme kao da si zanijemila.

– Ne, nisam zanijemila, moja Monika, nisam. Ali mi se sve skupa zgadilo. Toliko mržnje, toliko podmetanja, toliko izmišljanja i crnila, odavno nisam  niti vidjela niti doživjela. Jest, da su nam tiskovine  i mediji, čast izuzetcima, dno dna, ali ovo sada, izazivalo mi je i mučninu i povraćanje. 

Jer, mjesecima i mjesecima prije izbora, bombardirali su nas vijestima o Zoranu Milanoviću i njegovom, navodno, „biti ili ne biti“ kandidiranju na novim predsjedničkim izborima. A vijesti i izvješća o njegovoj kandidaturi vrištale su sa stranica svih naših tiskovina.

Dok se on pripremao i čekao… i čekao…

Kao i sve ove tri protekle godine. Pa je oko sebe okupio sve male lijeve strančice, pa neke propale političare bez ikakva utjecaja, pa i neke likove s puno oraha u džepovima …

Ali, što jest, jest, skupio ih je podosta.

Onda nam se vratio svjež, odmoran i s mnogo kilograma viška (sigurno je rezao deblje kriške kruha), spreman za borbu do istrebljenja. I do posljednjeg daha.

Te nabrijan, naoštren i  očeličen dugogodišnjim „radom“, došao pun sebe, pun snage, poleta i želje podijeliti megdan sa svojom ljutom protivnicom, Kolindom Grabar Kitarović.

I vrtuljak na  „vašaru taštine“ se pokrenuo.Dok se na pomno pripremljenu pozornicu popeo naš Zoki, te u borbenom zanosu rušio kao uragan, sve pred sobom.

I počinje cirkus. I arogancija, i egocentričnost, i samodopadnost.

Ne treba  mu ni PR stručnjak.

Jer je on najpametniji, najsposobniji…

„JA-PA-JA“, i nitko drugi.

Pa je u svoj svojoj nadmenosti, otišao i korak dalje. Zaboravio je, a mi nismo, kako se nekada prije, kao predsjednik Vlade, zamjerao i zamjerio svima i svakome. Jer, Milanović je ostao onaj stari Milanović. Arogantan, agresivan i  ono što je najvažnije, bez smirenosti potrebite za jednu tako odgovornu funkciju za koju se nadmetao. Pa je, umjesto finoće i diplomacije, pokazao svu raskoš svoga naprasitog karaktera i , s vremena na vrijeme, neprimjerenog uličnog izričaja. Tako je za njega Angela Merkel- Merkelica, izraelski premijer Netanyahu kriminalac koji samo što nije u zatvoru, “ako već nije, bit će”, Putin je nitko i ništa, Trump nije njegov izbor, a Erdogan i Orban su apsolutisti i diktatori…

Pa, tko bi normalan, moja Monika, mogao sve to prokuhati, ostati smiren pa sjesti i pisati?

Prije će biti kako ću se od svega skupa i razboljeti.

I dok su se o jednima vrtjeli samo „crnjaki“, drugima su se pisale ode u čast. Dok su jedne pokopavali, drugima su pripremali i komponirali pobjednički marš.

A ni jedni ni drugi nam nisu nudili pregled svega što su uradili, pregled njihovih uspjeha i promašaja, a bome ni pregled programa koji nam nude.

– Zar misliš, moja Monika, da bi nam rekli pravu istinu i predočili istinsku sliku njihovoga rada?

„Razlika između političara, dobrog političara i državnika je golema“, kaže Marko Ljubić

– Dobar političar, draga moja, a da o dobrom državniku ni ne govorim, mora znati predvidjeti što će raditi idući dan i tjedan, za mjesec dana, naredne ili za deset, dvadeset godina. Ali, isto tako, dobar političar mora svojim biračima podastrijeti i izvješće o svemu urađenom, propuštenom ili neurađenom.

– E, moja Monika! Samo mi, obični mali ljudi, nosimo luč prave istine o svemu. A svi ostali, posebice novinari i oni na vrhu piramide, osim onih rijetkih, nose teret laži o svemu.

„I čim netko malo glasnije zine, te kaže što nije u skladu s ustaljenom partijskom i njihovom linijom ili medijskom promidžbenom mašinerijom (baš kao u olovno doba), specijalna postrojba novinarskog protuhrvatskog polusvijeta (koji s novinarstvom imaju veze koliko ja s atomskom fizikom) i njihovi sljedbenici – biva puštena s lanca da rastrgne disidente i objasni javnosti koji su dečki i cure dobri, a koji loši“.

Onda nam počinju podastirati povijesne grijehe nas ognjištaraca; pa nas izvješćivati o obrazovnoj strukturi glasača; pa slati bez prestanka podatke o velikom izlasku na glasovanje u  biralištima BiH; pa upregnuti svu glasačku mašineriju diljem Hrvatske i šire na komentiranje ina „šaranje“ po objavljenim tekstovima na Internetu; pa na podgrijavanje netrpeljivosti i mržnje prema suparnicima i suparničkim timovima i glasačima,te na usmjeravanje svojih nezainteresiranih glasača na izlaske na izbore.

Izvješćuju nas, i tako,kako su za Milanovića glasovali većinom visokoobrazovani tj. jest intelektualci.

„Pobijedila građanska Hrvatska nad seljačkom Hrvatskom!“, viče u transujedandrug  antifa.

Pa sam, eto tako i ja,kao pravi „ognjištarac“ i dio one „seljačke Hrvatske“ o kojoj viče ovaj umni komentator, za kojega sam sigurna da su i njegovi, kao uostalom i većini hrvatskoga puka, predci „ognjištarci“, ane budi mi lijeno, išla na još neka iščitavanja mnogobrojnih objavljenih tekstova u tiskovinama i mnogobrojnih komentara raznoraznih komentatora s VSS koji pripadaju „građanskoj Hrvatskoj“.

– Pa što je ovo, ljudi moji dragi!? Ako su ovo komentari tzv. intelektualaca i tzv. dijela tzv. građanske Hrvatske, onda neka nam dragi Bog pomogne.

Jer, loše nam se piše.

Lupetanja, izljevi mržnje, neznanje, neinformiranost, papagajsko ponavljanje već odavno poznatih laži, fraza i floskula, nedostatak tolerancije, nedostatak osnovne kulture i znanja o pravilima  komunikacijske kulture itd…itd…

Ali, oni ne lažu. Oni govore samo istinu.

ISTINA I SAMO ISTINA!!!

Časna partijska!

“Ako sam rekao neku neistinu, nisam namjerno”, tvrdi i Milanović.

…Zato, iskrene čestitke svim visokoškolovanim građanima RH, koji su a priori intelektualno superiorni(ji), na njihovom uistinu briljantnom izboru. Još jednom su dokazali kako ih se ne može izigrati, a bogami niti prevariti. Čestitamo im na izboru čovjeka koji visokim dužnosnicima drugih zemalja daje lažna obećanja. I još se tim i hvali.Čestitam, upravo, tim visokoškolovanim građanima RH koji ga na kraju balade nagradiše pozicijom predsjednika RH.

Iskreno,svaka vam čast!

Još ste jednom dokazali svoju neprikosnovenu, autentičnu i apsolutnu intelektualnu superiornost.

I za kraj, tim visokoškolovanim građanima, iz pozicije intelektualne inferiornosti, uz blagi smiješak poručujem: Čuvaj(te) se čovjeka- jedne knjige!

…Osoba koja pretendira  biti predsjednik Hrvatske ne može unaprijed pokazati aroganciju, nadmenost, bezobrazluk prema svima s kojima će sutra morati razgovarati. Pa Milanović se, čak hvali kako je, zamislite molim vas, prevario Angelu Merkel, jednu od najjačih europskih političarki.

On to  govori bez imalo diplomatskog takta i dokazuje da nam u vanjskoj politici Hrvatske, neće donijeti ništa dobroga.

“Čak i da ne radimo ništa, nešto će se dogoditi”, poručuje i tješi nas naš vrli tadašnji i naš vrli budući vođa.

I nije radio ništa. I nešto se dogodilo.

Pobijedio je.

U redu! Pobijedio je. Čestitamo pobjedniku!

Ali, koji je to Milanović pobijedio???

Ovaj koji je, nakon pobjede, održao pobjednički korektan govor ili onaj koji je četiri promašene godine bio SLUČAJNI hrvatski predsjednik Vlade.

Ili onaj koji je između Tuđmana i Tita, izabrao Tita.

Pa idemo redom…

…Kampanja je bila teška i duga. Ja sam se davao i davat ću se potpuno. Ako sam rekao neku neistinu nisam namjerno. Od danas, od sutra radim novi posao. Hrvatski građani su me izabrali za predsjednika svih građana, Hrvata i onih koji to nisu, i sretan sam zbog toga. U životu sam radio i druge stvari, bio sam premijer i to mi je u ovom putu bio i teret. Znam da nisam bio svima po volji, s time moramo živjeti i nastaviti živjeti, jer nas ima premalo i nismo dovoljno uspješni da bismo se dijelili na ovakav način”, istaknuo je Milanović
…Onakav kakav sam bio u kampanji bit ću i kao predsjednik. Sugerirat ću i davat ću prijedloge. To je veliko obećanje.

… Znam da i danas ima onih kojima nisam po volji, ali s tim moramo nastaviti živjeti jer nas je premalo da se dijelimo na ovaj način. Od mene nećete slušati sladunjave priče o zajedništvu, ali ću se truditi da nikoga bez potrebe ili namjerno ne povrijedim..

…Mjerite me od prvog dana, od velikih obećanja nisam niti sam ikad bio, pa ni u izvršnoj vlasti. Ako sam po nečemu poznat, nerealna obećanja nikada nisam davao, ni kad sam držao veće poluge vlasti.

…Ako je ova moja tijesna, ali poštena i jasna pobjeda unijela malo vjere i malo duha u ovo naše društvo i među ove naše ljude, ja sam sretan čovjek i radujmo se zajedno, živjeli!”, zaključio je Milanović u svom pobjedničkom govoru.

BRAVO! BRAVO, DRUŽE MILANOVIĆU!

PRAVI POBJEDNIČKI GOVOR!!!

–Pa  što hoćeš, moja Lucija!? Čovjek dobro govori.

– Istina, dobro govori i sada, a dobro je govorio i prije četiri godine, moja Monika.

…Vjerujem u Hrvatsku. Kao i svi ovdje. I svi izvan ove zgrade. Vjerujem u to da smo  u stanju u utakmici sa najrazvijenijim i najuređenijim zemljama svijeta, od kojih su neke veće a neke manje, biti uspješni, ostvariti sami  sebe i dići svoje samopoštovanje. Kao ključnom supstratu hrvatskog uspjeha. A samopoštovanje možemo ostvariti samo tako ako budemo samostalni, neovisni, uspješni, bogati, svoji gospodari koji će biti uvažavani u svom okružju, a koji će svoje okružje poštivati. Graditi jedno pravedno i uspješno društvo. Vremena za zaokret ima, a volje još i više.

Puno se ovih godina govorilo o korupciji, o borbi protiv korupcije i rastu korupcije.

Nikad od mene nećete čuti niti ste čuli: „Ja sam pošten“, jer to je stvar dojma. To je ono što drugi misle o vama. O tome ne upirete prstom sami u sebe. Ali, morate pokušati služiti kao primjer i stvarati:

Društvo bez korupcije,

Jake institucije,

Neovisne sudove,

Politiku bez korupcije,

Neovisan i profesionalan politički aparat.

Socijalna prava i socijalnu državu ćemo braniti svim sredstvima.

GOVORIO JE, GOVORIO… PRIČAO JE, PRIČAO…

OBEĆAVAO I OBEĆAVAO…

I prosipao nam maglu.

Jer, Milanović je i prije  četiri godine izjavio sve kako bi trebalo – jer, ovo je dio tadašnjeg pobjedničkog govora – kada je kao što će  i sada, donijeti sve svoje pametne odluke.

Na papiru… i sada. Ali,u njegovom novom, tzv. Planu 21. No, svi znamo kako je to prije završilo… A kako će završiti sada, za pretpostaviti je.

– Ma, moja Lucija, vidiš, nije ti on tako loš. Čini mi se pametan i pošten. Ali, ruku na srce, bilo bi mu i vrijeme, s obzirom na godine.

– A, je li ti to mene zafrkavaš? Ili si sve vrijeme njegovog mandata prespavala. Nisi se, valjda, opet najela bunike pa buncaš koješta? Znam da si naivna i vjeruješ ljudima. Ali, mučni malo tom svojoj glavom, moja Monika! Čitaj između redova!

I cijeni ljude prema njihovim djelima, a ne prema obećanjima u propagandnim govorima!

Pošten, kažeš!!! Svašta od tebe. Ti, stvarno ponekad, bubneš bez veze. A sve što si sada rekla, nema ti veze s mozgom.

Molim te, šuti, i ne govori više ništa! Muka mi je od svega. I ne da mi se više slušati ni tvoje nebulozne izjave niti  prenositi nečija prazna mudrovanja i lamentiranja. Zato, istoga trena prestajem!

Ali, nešto ne mogu, niti smijem preskočiti. Jer, mora ostati zapisano. Za sva vremena. Da se zna.

I da se zapamti.

…Ja ću dati sve od sebe ne da ljudima prodajem fintu s nekakvim lažnim programima, da im obećajem da će u cloudu imati milijarde dolara nego da će živjeti kao pristojni ljudii da će imati samopoštovanja, a ono dolazi od vlasti. Kao predsjednik ću se služiti onim najjačim oružjem koje imam, a to je govorirazum.

Poručionam je Milanovićnedavno, u jednomodsvojihgovora,uzsadašnjepredsjedničkeizbore.

I reće on “u vlastiću se samoslužiti,, govoromirazumom!” A, vidjelismouživoinadjelukakodjeluje to njegovonajjačeoružje.
Sipaoga je on iranije, kaoizrukava, svakimsvojimistupom. I cijelo to vrijemenismomoglirazabratišto mu je “jače”: riječi, razumilidjela.

A imao je Zokinapretek-iriječi, igovora,idjela, ibisera-zvanih “ZORANIZMI”.

Izgovaraoih je bez razmišljanja, a trebao je, baremprijenegoštoneštolupne, izbrojati  dodeset. K’osavnormalansvijet.Doduše, mora se priznati, imao je on, ponekad, ipokojupametnu.

• Vraga je bilo dobro u Jugoslaviji. Nije bilo dobro! Da je bilo dobro, ta se država ne bi raspala.

Reče mudro naš Zoran Milanović, 23. prosinca 2013.

A onda, opet, biser do bisera…

I sve u njegovom stilu:

• U Europi do travnja 1941. i osnivanja NDH nije bilo masovnih egzekucija ljudi po osnovi njihove boje kože, vjere ili porijekla…

To se mijenja u travnju 1941. osnivanjem NDH.

Izjavi u Saboru 27. siječnja 2014.

Na takvu nebulozu naknadno je reagirao izraelski veleposlanik YossiAmrani, upozorivši kako to nije istina, jer je Holokaust počeo mnogo prije.

• Jugoslavija se raspala jer je autonomija bila velika, ali kaotična, i svatko je vukao na svoju stranu.
• U koloni sjećanja, naprosto nema mjesta, za pristojne ljude.
• Davati prevelik značaj obilježavanju u KninuznačidavatiprevelikznačajtakozvanojRepubliciSrpskojKrajini!
• Išli smo u rat prije svega zbog prava manjina i bili napadnuti zbog tih istih prava.

Tvrdio je svašta, i nekada i nedavno, naš Zoki. Pa mu je, tako počesto, jezik bio brži od pameti. Dok pametni, obrazovani ljudi i svjedoci onoga vremena, s one istočne strane, pamte i tvrde suprotno (citirano zbog vjerodostojnosti u izvornoj verziji).

“Postojalo je opšte jedinstvo u smislu ujedinjenja Srba u jednu državu ili isecanja srpskog etničkog prostora. Tu koncepciju su podržale sve naše institucije: crkva, SANU, pisci, intelektualci, vojska. Objektivno, rat je dugo pripreman “, dr. Latinka Perović  (srbijanska povjesničarka i političarka, i jedna od najpoznatijih žrtava obračuna staljinističkoga tipa s neistomišljenicima,smijenjena u čistkama 1973. s položaja unutar nekadašnjeg SKJ, pod optužbom za anarho-liberalizam).

–Možda, moja Lucija, Milanović nije imao vremena od mnogobrojnih obveza sve to pratiti.

–Ne lupetaj Monika, majke ti. Ne troši riječi uzalud. Možda Milanović nema pojma niti o javnim istupima Sonje Biserko, predsjednice Helsinškog odbora Srbije, koja je nedavno u intervjuu, za jedne tjedne novine, kazala kako su Srbi rat protiv Hrvata pripremali još od smrti Josipa Broza Tita.

Možda ni o ovome Milanović nije imao pojma.

Možda ni to nije uspio pročitati, je l’ da!?

Možda nije znao sve činjenice, a trebao ih je znati.

Iskreno, zato mi i jest čudna i sumnjiva, ova njegova sadašnja preobrazba, preko noći.

U nedjelju 5. siječnja 2020. hrvatski su birači za predsjednika Republike Hrvatske izabrali Zorana Milanovića.

–Izabran je, izabran… pa što? Što mi obični ljudi, reci ti meni, imamo sada od toga?

–Imaš pravo! Nemamo ništa. Osim posljedica koje nas čekaju.

Živi bili pa vidjeli!!!

Imamo novog predsjednika Republike Hrvatske.

„Kad jednom odem s vlasti, želio bih da me ljudi ne pamte po ničemu“, poručuje Milanović.

– Razumna izjava, nema zbora. Ali, gdje li su mu se ta djela “po ničemu”zagubila, pitam se…pitam? Nitko ih živ ne spominje. Kao da su svi, odjedanput, nekim čudom oboljeli od zaborava.

– Pa, što nam sada slijedi, moja Lucija? I sada mu je skoro ista retorika. I skoro ista obećanja. A ja se ponadala…

– E, moja Monika, moja Monika! Obećanja, obećanja, ludom radovanja!!!

– Ali, može biti još svašta, moja Lucija!  Možda se, stvarno, promijenio! Možda je i ljudski i politički sazrio. Možda, možda…

–Ti kao da sve oko sebe gledaš kroz ružičaste naočale. Iskreno, počela me je živcirati ta tvoja naivnost. Nije vrijeme, draga moja, za život u oblacima. Skini povez s očiju!!! I probudi se!

Kažeš, treba vremena. Pametno zboriš!

I, tu se s tobom slažem.

Jer, treba vremena kako bi se vidjelo što će sada Milanović uraditi;

Treba vremena pa vidjeti je li zatomio svoju narcisoidnost;

Treba vidjeti je li mu razum, još uvijek, zamagljen antifašističkim zabludama, lažima i mitovima;

Treba vidjeti je li mu se um konačno razbistrio, uz vjerodostojne dokaze i nove povijesne spoznaje, bez natruha partizanštine, jugoslavenstva, velikosrpstva, bratstva i jedinstva;

Treba vidjetii jesu li mu se pamet i govor usuglasili ili je još uvijek u nesuglasju sama sa sobom.

Možda je Milanović i osobno i politički sazreo.

Možda.

Možda se naučio i mudro šutjeti.

Možda!!!

Ali, sigurna sam, i mogla bih se kladiti, kako će on nastaviti voditi Hrvatsku u maniri bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, koji ga je u ovoj kampanji zdušno podržavao, bio mu i u stožeru, i koji je,  kako čitamo u tiskovinama, od Milanovića već „naručio“ novi smjer u politici i jaču promociju tzv. antifašizma.

Tu  su i Vesna Pusić, i Buda Lončar, i Josipović, i Manolić, i cijela kolona jugofila i jugofosila,

A Zoran k’o Zoran! Svakom svojom novom izjavom tone sve dublje i dublje – u svoju bahatost.Zato će nas sada, sve su prilike, i vratiti u region i u komunizam.

Jedino u čemu zna plivati. A tu su mu kao potpora, osim Mesića, Vesne Pusić, Josipovića, Lončara, i cijeli bataljun mladih i starih tzv. antifašista, antifašističkih povjesničara i novinara.

„Milanović će biti dobar predsjednik, a Grabar-Kitarović je estradizirala i vulgarizirala tu funkciju“, kaže bivši predsjednik Mesić, čovjek koji je svojim morbidnim  vicevima „uveseljavao“ cijeli svijet, pjevao ustaške pjesme, govorio drugačiju verziju o Jasenovcu,nasuprot onoj koju stalno promoviraju i nameću njegovi drugovi antife, dilao zaštićena dokumenta, svjedočio u Haagu protiv države kojoj je bio na čelu, a koju sada i tuži  pred Međunarodnim sudom za ljudska prava.

NAŠAO SE, NAŠAO PRAVI!!!

Ali, tu je i Bernadić koji je jasno dao do znanja, u svome govoru nakon Milanovićeve pobjede, kako je Milanović SDP-ov čovjek i kako od njega očekuje daljnju pomoć u borbi za vlast.

Pametnome dosta!

– Bi li mogao uspjeti komunizam u Francuskoj? –pita Jura Matu.

– Ma, šta me to pitaš? Bi, jašta, nego bi–  odgovori Mate.

– A u Engleskoj?

– Bi i u Engleskoj.

– A u Luksemburgu?

– Ne bi!

– A zašto ne bi, Mate, majke ti?

– E, moj Jura, ništa ti ne kapiraš!  Reci ti mi kolika je Francuska?

– Velika.

– Kolika je Engleska?

– Isto velika.

– A koliki je Luksembourg?

– E, to ti je mala zemlja, za jedno tako veliko s..nje.

– A sve se meni čini, moja Monika, kako se sada i nama sprema, još jedanput, ono Matino veliko s..nje.

I JOŠ JEDNO NAŠE VELIKO VRAĆANJE NA STARO.

– Ma, moja Lucija, moja Lucija, sve ti ga je to isto!

I svaki je put ista priča, ali drugo pakiranje.

Kažu neki kako je šutnja zlato. Ali, to za našega Zokija ne vrijedi niti je vrijedilo. Teško  je njemu, i velika je to za njega muka,  držati jezik za zubima. A naročito, kada mu   je jezik brži od pameti. No, njegova narcisoidnost, samouvjerenost i prepotentnost, može svašta.

Može se nabacivati već davno izlizanim frazama i floskulama, može nam servirati i svoje izmišljene  teze, može se  folirati, praviti se važan, pametan i svestran, može se nadmetati i junačiti, može citirati stihove i strofe, može… može…

Svašta on može!. Ali jedno ne može. Ne može voditi normalnu politiku ( a da o svjetskoj ni ne govorimo) niti može, jer ne zna dovoljno niti za to ima stvarne sposobnosti, mijenjati i utjecati na neke procese. Posebice one gospodarske. A o političkim da ni ne govorim.

Ali može, na našu štetu, štošta uraditi, kao što su radili i njegovi prethodnici, Mesić i Josipović. Prije svega zato što neke stvari uopće ne razumije, a onda i zato što ga to nimalo ne zanima. Pa o tome sada nije niti progovarao, nego je šutio, nije ni razglabao  niti vodio dijaloge sa suparničkim kandidatima. Jer bi, samo  tako, kod mnogih od nas, kada prestane njegova šutnja, nastalo inaše prosvjetljenje. I nestale bi nam sve naše dileme.

–Sjećaš li se ti, Monika, još uvijek, njegovih promašenih odluka?

Uvodio sve što je loše i nakaradno iu društvo, i u školstvo, i u kulturu…

Svađao se iposvađao sa svim i svakim, i napadao sve redom. Dijelio nas. Progonio branitelje. Slao na njih policiju. Štitio zločince. Uvodio u svakodnevni život podjele na  ustaše  i  partizane…

Te junački skakao s tenka i junački se skotrljao. I pao kao zrela kruška. I na kraju je prešao dug i težak put…od antifašiste do fašiste tj. ustaše. I  doveo Hrvatsku na dno- svjesno ili nesvjesno. Obećao nam i pakao. Pa državnički i junački podviknuo:  „Ili mi ili oni!“

Te izgubio sve jednu po jednu bitku.

Pa pao s trona. I ostao sam samcat. Napustio je i Sabor. Doduše, nije se nigdje, ni u Vladi ni u Saboru, baš previše  umorio, ali je nastavio spavati.

Pa je, pored spavanja, tj, nakon spavanja, malo  trčao, pa je malo bio na skijanju, pa je gledao  filmove, pa onda otvorio nekakvu konzultantsku agenciju, kažu razvio biznis…

– Ma, kakav biznis, moja Lucija?

– E, to nitko ne zna. Milanović je, kažu. registrirao svoju konzultantsku firmu EuroAlba i trebao je, navodno, nešto raditi za Edija Ramu, …. pomažući u pristupu Albanije EU.

– A kakav bi mu to dobar savjet on mogao dati?

Možda ovaj: Kako se posvađati sa svim susjedima. Ili onaj kako lupetati gluposti.

I tako je naš Zoki provodio vrijeme, tj. jedan djelić svojega vremena, u radu-neradu i u kreativnom neredu. Pa, iako se, neko vrijeme negdje izgubio i zagubio, čekao je.…čekao.. i dočekao. Ono što je i priželjkivao. Vratio se na velika vrata. I pobijedio.

Ali, Zoki nakon vlasti i Zoki na vlasti, isto kao Martin u Rim…Martin iz Rima.

Jer, Zokije ostao Zoki.

– Pa, moja Lucija, nisi valjda zaboravila onu:„Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“

Ali, reci ti meni, kako se može vratiti, kako može i pomisliti na nešto takvo, nakon svega onoga što je radio, uradio i ostavio iza sebe.

Kako može, moja Lucija,  neuspješni premijer biti uspješan predsjednik?

–Ma, nema problema! Ta, on je, „predsjednik s karakterom“.

Mo’š misliti!

I pozornica je pospremljena. Ali, prava predstava tek počinje. Jer je sve odrađeno onako, kako je i zacrtano.

A Plan su donosili provjereni partijski kadrovi. Te po tome planu,na snagu stupa, povratak na staro…

Od Vardara pa do Triglava.

MA, KO NAS, BRE, ZAVADI!?

Hrvatsko nebo