Ilija Vincetić : Zašto je doista morao otići Tomislav Karamarko? – drugi dio

Zašto je doista morao otići Tomislav Karamarko?

-drugi dio-

Kao uvod u ovo promišljanje, napisao sam kratak osvrt na dosadašnji „zaplet“ koji je doveo do ove točke (vrlo blizu kulminacije),  u procesu disolucije institucija hrvatske države i objavio pod naslovom: „Odakle početi“

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2016/12/26/ilija-vincetic-odakle-poceti/

a nakon toga i prvi dio ovog pokušaja interpretacije osobnog viđenja političkog odstrijela Tomislava Karamarka.

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2016/12/27/ilija-vincetic-zasto-je-morao-otici-tomislav-karamarko-prvi-dio/

Budući da, kao i svatko drugi tko piše i javno objavljuje, očekujem kako će ovo netko i čitati, prije samog prijelaza „na stvar“, želio bih reći par riječi uvoda.

Imam potrebu reći čitateljima kako ovo ne pišem toliko zbog osobe Tomislava Karamarka, koliko zbog  njegovog shvaćanja politike, pristupa i prakse, te onoga što je za mene jedino bitno, ciljeva i programa kojim je te ciljeve nastojao realizirati. Ne, neću vam, poštovani čitatelji, ponuditi lik „superjunaka, niti  patetični opis žrtve sa ciljem izazivanja sućuti, a ponajmanje rekvijem, jer se radi o živom čovjeku, ali još bitnije od toga, radi se ostavštini njegovog kratkog političkog djelovanja, koja MORA živjeti.

Moje skromno mišljenje je da se radi o čovjeku koji je, svjesno ili nesvjesno, u „zadnjem času“ započeo projekt puno veći od njega samog, i pod tim teretom, pokleknuo, u jednom trenu, pod udarcima neprijatelja, i izostanku potpore prijatelja. U nastavku ove priče, mene puno više zanima „taj teret“, i kako ga nositi dalje, zbog čega će moje pisanje biti usmjereno puno više na djelo, nego na lik.

 Zašto je morao otići Tomislav Karamarko?

U uvodu sam naveo glavne razloge, u nekoliko rečenica, a sada bih pokušao, jedan po jedan,  objasniti svaki od njih.

Tomislav Karamarko je pokušao „preokrenuti“ paradigmu i promijeniti oblik vladavine u kojemu bi transfer vlasti i odlučivanja išao u smjeru delegacije s pojedinca na „tim“.

Nadam se da tvrdnja kako je Republika Hrvatska nakon odlaska dr. Franje Tuđmana sa političke i životne pozornice, neočekivanom odlukom biračkog tijela, uzlaznu putanju zamijenila silaznom, a nakon razornog mandata prve protuhrvatske koalicije, upala u spiralu propadanja u kojoj se i dan – danas koprca, neće izazvati prijepore. Prisjetimo se Prvog Hrvatskog Predsjednika dr. Franje Tuđmana i prvo desetljeća mlade hrvatske države.

Najsjajniji period u kratkoj povijesti mlade hrvatske države Republike Hrvatske, bio je period osamostaljenja, obrane od agresije i poslijeratne obnove, koji se do u tančine poklapa s periodom „predsjednikovanja“ dr. Franje Tuđmana. Dr. Franjo Tuđman, politički oblikovan u turbulentnim vremenima, erudit, odlučan i beskompromisan do rigidnosti, čovjek koji se cijeli život pripremao za tu ulogu, doživio je svojih „pet minuta“ u dugoj (osamstodevedesetogodišnjoj) povjesnici hrvatskog naroda i države. I iskoristio je svoju prigodu.

U vojnom sukobu „Davida i Golijata“, do izražaja je došla prednost „blistavog stratega“, sa skromnim vojnim efektivima i ograničenim potencijalima u odnosu na  „jako dobrog taktičara“ sa respektabilnom vojnim efektivima i više nego dostatnim potencijalima.

Ishod nam je poznat.

No, danas, s odmakom od dva desetljeća, samo od sebe, se nameće ostaje pitanje:

– „Je li strateški genij dr. Franje Tuđmana bio dovoljan za dugoročno stabilnu i jaku Republiku Hrvatsku?

i hoće li to biti bilo čiji pojedinačni genij, odnosno:

–„Je li novi vođa rješenje? Trebamo li čekati ili tražiti „mesiju“, ili „zasukati rukave“ i preuzeti odgovornost

. Dr. Franjo Tuđman je bio državnik, strateg, ali i čovjek koji je „u glavi“ imao cjelovitu koncepciju projekta stvaranja Republike Hrvatske. Sve što mu je trebalo su prave, istinite informacije i iskreni suradnici koji ga neće lagati, i on je na temelju toga mogao donositi ispravne odluke. Istina, njegovoj osobnosti je bio prilagođen i model izvršne vlasti, tako da je u osobi Predsjednika države koncentrirana ogromna moć, koja je u kombinaciji sa njegovom sposobnosti derivacije informacija, strateškim pregledom stanja, mogućnosti uočavanja odstupanja od strateške ideje, sposobnosti donošenja korektivnih odluka „u hodu“, dovela do toga da je ispravnost njegovih odluka ovisila (gotovo) isključivo o točnosti informacija koje dobivao i iskrenosti suradnika u hijerarhijskoj uspravnici.

Na žalost, ova struktura osobe dr. Tuđmana, „zgusnutost događaja, stvarna pogibelj, cilj (stvaranje i istodobna obrana države) koji je bio „veći od njega“, rezultirao je i „nekim propustima“, koji se prije svega ogledaju u manjkavostima modela vladavine „neupitnog vođe“. Naime, svi smo imali prigodu čuti o vojskovođama koji su stajali na čelo vojske i kojima je jedina zapovijed bila „zamnom“!! To je obična prigodničarska, epska, mitološka (ili kako već hoćete) ispraznica. Tako se može ponašati desetnik, pa i stotnik, ali vojskovođa? Državnik??!

 Oni koji predvode napad ginu, zar ne? A što je vojska bez vojskovođe?

To smo imali prigodu vidjeti nakon odlaska dr. Tuđmana sa životne i političke pozornice.  Dr. Franjo Tuđman, prerano je (ne samo u biološkom, nego i u političkom pogledu) „otišao“ sa pozornice, u trenutku potpunoga vojnoga i političkog poraza „miloševićeve politike“ ali (nažalost) ne i velikokosrpske ekspanzionističke ideje i hegemonističke politike.

O drugim pojavama ideoloških i političkih recidiva, virusima „nadnacionalizama“ internacionalizama. zastranjenjima u području gospodarske, financijske i monetarne politike, ovom prigodom nemam prostora, a niti namjere govoriti.

Želio sam ukazati na činjenicu se taj anatomski obrazac raspodjele i kondiciranja moći, (oblik vladavine, koji je u ratu i poslijeratnoj obnovi, u sinergiji s „vođom“ koji je to znao i mogao „nositi“, pokazao izvrsne rezultate, u periodu kada je državu i njene funkcije trebalo demokratizirati) imperativno moralo napustiti i postupno (u mjeri jačanja i izgradnje institucija) provesti transfer moći unutar državne vlasti, s ciljem uspostave jake parlamentarne demokracije s jasno strukturiranim nositeljima (zakonodavna, izvršna i sudbena) vlasti.

Na žalost, dogodilo nam se ono što se nikako nije smjelo dogoditi.

Na vlast je došla prva protunarodna koalicija predvođena nereformiranim komunistima, koja je formirala vladu na čelu s Ivicom Račanom, kozmetički promijenjenim boljševikom, koji je istina pokušao izbalansirati izvršnu vlast između Predsjednika države i Vlade, ali je Sabor pretvorio u „servis Vlade“ a Vladu podredio partiji.

Anacionalna „partija“, u znatnoj mjeri i protuhrvatska, budući da nije željela Republiku Hrvatsku, a još manje sudjelovala u njenom osamostaljenju, obrani od agresije i poslijeratnoj obnovi, nema oslonca u narodu, poglavito među braniteljskom populacijom, te ga traži u stranim „centrima moći“, uz istodobno započinjanje procesa disolucije slabašnih institucija države.

Nakon (po institucije RH) razornog mandata ove Vlade, na vlast dolazi HDZ, predvođen političkim manekenom, ideološkim pervertitom, karakternom nakazom, „lipicancem“ koji u paradnom dijelu „predstave“ izaziva ovacije, dok „radni dio“ koristi za „timarenje i gozbu“!!

Kako se ovo moglo dogoditi?

Nakon kratke bolesti i smrti dr. Franje Tuđmana, HDZ ostaje „bez glave“ sa nekoliko ruku, upravljanih interesnim skupinama umjesto državnim interesima, koje se međusobno sukobljavaju i bore za primat. Umjesto da izaberu nekoga kome bi suglasno dodijeli titulu „primus inter pares“ (prvog među jednakima), okupili se oko ostavštine pokojnog Predsjednika koji je rukama Hrvatskog Naroda i Branitelja napravio nemoguće, postigao „strateško iznenađenje“ u novijoj povijesti međunarodnih odnosa i vojne vještine, oni se (do istrebljenja) bore za načelo „Princeps legibus solut est“ (vladar je iznad zakona).

Posljedice su nam svima poznate.

Zašto ovoliki i ovakav uvod?

Zato što je u periodu od 1999.godine do 21. svibnja 2012.godine, kada je Tomislav Karamarko biran za predsjednika HDZ-a, u svim strankama, ali i u svim sastavnicama vlasti u RH, u svim institucijama, na svim razinama, neupitan bio model vladanja temeljen na načelu

„Princeps legibus solut est“!!  „U rukavicama, ili bez njih“!

Svih ovih godina kritičari, politički i ini analitičari, (s pravom) lamentiraju o korupciji koja se kapilarno širi svim područjima javnih funkcija, poslova i odgovornosti, o voluntarizmu u obnašanju dužnosti i službe, nedostatku stručnosti (s diplomama ili vez njih), nepotizmu, kriminalu i drugim anomalijama, no rijetko tko je ozbiljno progovorio o modelu vladanja koji sve to, ne samo omogućuje, nego i perpetuira.

Od 21. svibnja 2012.godine, kada je izabran za Predsjednika HDZ-a, Tomislav Karamarko, nenametljivo, samozatajno, uporno i strpljivo, kao jedan od nas, u samoizabranom položaju „primus inter pares“, pokušava GRADITI SUSTAV!!

„I što je napravio“;- reći će netko?

Teško da bi to stalo u jednu kolumnu.

Napravio je ono što se dogodilo u periodu od 22.siječnja do 15. lipnja 2016.godine, kao  Prvi potpredsjednik vlade. Neučinkovite, nehomogene, manjinske vlade sa potporom Mosta, skupine čiji je „modus operandi“ bila čista, nepatvorena ucjena i beskrupulozno otimanje moći.

No, bez obzira na te činjenice, model vladavine koji je pokušao razviti Tomislav Karamarko je pokazao učinke, neviđene od osamostaljenja Republike Hrvatske, u područjima u kojima su odlučivali i program tadašnjeg HDZ-a implementirali ministri koji su bili izbor Tomislava Karamarka. Poput Zlatka Hasanbegovića, Predraga Šustara, Antona Klimana, Tome Medveda, Zdravka Marića,…

Za razliku od HDZ-a, političke „desnice“, „desnih“ birača, šire javnosti, snage koje su se dobro „osjećale“ i još bolje „snalazile“ u gore opisanom modelu vladavine, koje su pripadale (formalnom i neformalnom) antihrvatskom savezu oko SDP-a i „kukuriku koalicije“, velikosrbi, NGO sektor, neoliberali i globalisti, ali i eksponenti stranih interesa raspoređeni u svim političkim strankama, interesnim skupinama, predstavnici krupnog kapitala, lobija, korporacija, pripadnici „elita“ u svim područjima „društvenog djelovanja“, mediji, i ono što treba posebno apostrofirati „obavještajno-sigurnosna zajednica“ na strateškoj i (djelomice) operativnim razinama, NA VRIJEME su uočili opasnost od promocije i uvođenja „novog modela“ vlasti, koji je prijetio „iz temelja uzdrmati“ dotadašnji model i ugroziti neopisivo širok konglomerat interesa, duboko isprepleten, do najsitnijih kapilara sustava vlasti, obavještajno-sigurnosnog aparata, uprave, obrazovanja, zdravstva, pravosuđa, represivnog aparata, kulture, športa, medija, gospodarskih, financijskih i monetarnih krugova.

Iako je 21. svibnja 2012. godine biran za Predsjednika HDZ-a, već u srpnju iste godine zauzima visoko 5. mjesto na ljestvici najnepopularnijih političara, da bi već početkom veljače 2013.godine izbio na prvo mjesto nepopularnosti i na njemu ostao do danas, bez obzira na činjenicu da od 21. lipnja 2016.godine, nije u politici.

Ono što su antihrvatske snage shvatile, a domoljubne nisu, je prvi i temeljni razlog, zbog čega je morao otići Tomislav Karamarko.

Pokušao je političku moć s pojedinca (vođe) delegirati na stranku, klanovsku strukturu zamijeniti organizacijskom, proces odlučivanja u neformalnim tijelima zamijeniti formalnim, procedure podrediti statutu, pojedinačne i partikularne interese podrediti općim. Pokušao je postaviti temeljne ciljeve u skladu s vitalnih interesima države i nacije, postaviti stratešku osnovicu za vraćanje upravljačkih mehanizama planiranja i instrumentarija provedbe „u ruke“ institucija Republike Hrvatske.

„Odgovor imperija“ je bio brutalan!!

Ruku na srce, i svi mi smo sudjelovali u tome. Riječi, djelom ili propustom!

Je li Tomislav Karamarko sve ovo radio planski i organizirano ili se radilo o nizu pojava, mjera i postupaka koje su se slučajno poklopile s njegovom osobnošću, ili o jednostavnom „učenju“ na primjerima pogrešnih poteza Vlada Ivice Račana, Ive Sanadera i Jadranke Kosor, vjerujem da će jednog dana reći sam Karamarko i analizirati ljudi pametniji od mene.

Ostaje tek činjenica da je Tomislav Karamarko, jedini pokušao reformirati deformirana načela i oblike vladanja, uz još puno konkretnih poteza, o kojima ću pokušati nešto reći u idućim nastavcima.

 Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo