Brisani prostor N. Piskač: Dokumenti konsolidirane velikosrbijanske politike i peta kolona

Vrijeme:6 min, 39 sec

Izvori kontraofenzive poraženih snaga u Domovinskom ratu dolaze iz Srbije

Ljetošnja ofenziva s ciljem destabilizacije politički posrnule Hrvatske plod je strateški promišljene i planirane, te taktički solidno provedene državne politike četnicizirane srbijanske vlasti. PiskacMi se ovdje s pravom ljutimo i škrgućemo zubima na Pupovca i Jovića, kao tipične i vidljive provoditelje „duše i mozga“ Beograda. No, oni su posljedak, iscjedak više čimbenika: 1. Kontinuiteta tolerirane velikosrpske politike u Hrvatskoj, 2. Kontinuiteta prešućene državne politike Beograda od mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja do danas, 3. Kontinuiteta zaštićenoga djelovanja poraženih snaga i ideja u Domovinskom ratu (aboliranih velikosrba, povlaštenih jugoslavena i nelustriranih komunista), 4. Kontinuiteta višestranačkih izdaja volje i težnje, sigurnosti i prosperiteta hrvatskoga naroda.

Trulo višestranačje trajno je odustalo od pobjedničke Hrvatske

Najveći je hrvatski problem u tomu što ne postoji politička snaga koja bi htjela i znala oduprijeti se četverostrukom protuhrvatskom kontinuitetu, koji je u silnom porastu i buši rupe po hrvatskom prostoru, osobito prema održivoj budućnosnoj perspektivi države i nacije, pretvarajući ih u ementaler. Još je veći problem u tome što u hrvatskome političkome biću ne postoji volja da se organizira nova politička nacionalna snaga (od etabliranih stranaka, naime, nema nikakve koristi niti će ih biti!), ozbiljna i jaka nacionalna stranka ili još bolje pokret, koji bi se istinom, činjenicama i neumornom političkom borbom suprotstavio četverostrukom protuhrvatskom kontinuitetu. Kontinuitetu koji je Hrvatsku od regionalne sile spustio na razinu regionalnoga objekta za velikosrpsko, komunističko i jugoslavensko napucavanje.

P_J_SPCKontinuitet tolerirane velikosrpske politike u Hrvatskoj može se pratiti u rasponu od Pribićevića do Pupovca i od Karađorđevića do Vučića. Zašto se i u samostalnoj hrvatskoj državi toleriraju beogradski agenti, jugoslavenski zagovornici srbijanske magle kao hrvatske trajne sudbine i predstavnici komunističkih recikliranih tlapnja, pitanje je za nacionalno impotentno i moralno gnjilo hrvatsko višestranačje. I za „neovisne“ medije u Hrvatskoj. Napokon, što je i najvažnije – za hrvatsku većinu, napose intelektualnu, kulturnu, civilnodruštvenu i crkvenu elitu – dokad, naime, misle šutnjom tolerirati protuhrvatske politike u Hrvatskoj i petu kolonu.

I dok Hrvatska pod vodstvom (od godine 2000.) poraženih jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih snaga danomice stagnira i demografski izumire čvrsto držeći, poput štafete druga Tita, začelje Europske unije i poziciju „lokomotive Zapadnoga Balkana“, u proteklih dvadeset godina Srbija se na planu velikosrpskih pretenzija konsolidirala od „istorijskog“ poraza u Hrvatskoj u kojoj zahvaljujući Tuđmanu, volji hrvatskoga naroda i junaštvu hrvatskih branitelja nije uspjela uspostaviti zapadne granice velike Srbije. Kao i svaki prethodni srbijanski nasrtaj na Hrvatsku i ovaj koji je u tijeku, započeo je za beogradskim pisaćim stolom i u nirvani hrvatske šutnje.

Beograd je obnovio i operacionalizirao velikosrpsku politiku

Među izvore unutarnje agresije na Hrvatsku spadaju strateški dokumenti Srbije iz kojih snagu crpe ne samo provoditelji velikosrbijanske politike u Hrvatskoj, već i kompletna hrvatska peta kolona sljedbenika komunističke (antifašističke) i jugoslavenske (zapadnobalkanske) ideje, kojima treba pridodati i ojačale kaste uhljeba i čuvara odnarođena režima. Republika Srbija godine 2011. usvojila je Memorandum 2 (SANU), pod imenom „Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu“. Glavna uloga jačanja srpstva u regiji (shvaćenoj kao velikoj Srbiji) posvećena je Srpskoj pravoslavnoj crkvi i državnoj diplomaciji. SANU 2Među ostalim točkama „strategija“ zahtijeva destabilizaciju Hrvatske (i ne samo nje). Odmah po usvajanju Memoranduma II u Srbiji je rehabilitirana fašističko-četnička ideologija. Službena Hrvatska prešutjela je Memorandum II s novom fašizacijom Srbije, premda je istina kako je agresija na Hrvatsku provedena na temelju izvedenica iz Memoranduma I. Tako je, naime, još lakše u progurati „fašizaciju Hrvatske“.

Potom su ove godine vlade Srbije i Republike srpske usvojile „Povelju o srpskom kulturnom prostoru“ u koji, smatraju, spada i Hrvatska. Službena Hrvatska prešutjela je i Povelju, kao da priželjkuje obnovu „jedinstvenoga jugoslavenskog kulturnog prostora“ s dominacijom Srbije. Povelja je potpisana 4. ožujka 2019. u Srijemskim Karlovcima. Matica srpska u Beogradu u skladu s njom usklađena, već 12. ožujka 2019. Miloradu Pupovcu dodjeljuje Povelju za 2018. godinu za doprinos očuvanju srpskog jezičnog identiteta i srpske jezičke kulture u Hrvatskoj. Pupovcu je Povelju dodijelilo Povjerenstvo čiji je sastav sukreator Memoranduma II. No, prije Matice srpske, Pupovcu je koalicijsku „povelju“ već ranije uručio Sanader, a onda i Plenković, valjda prema uzoru na „Zastupničtvo kraljevskog i slobodnog glavnoga grada“ Zagreba kad je 16. rujna godine 1861. dodijelilo povelju „začastnog gradjanina“ Vuku Stefanoviću Karadžiću! plenkovic buric1Nju do danas nitko nije povukao, pa je Vuk i danas počasni građanin glavnoga grada Republike Hrvatske. Istodobno, financijski oglodana Matica hrvatska ne zna što bi sama sa sobom, kamoli s Matošem.

Zatim je vlada Srbije ovoga ljeta usvojila Strategiju nacionalne sigurnosti Republike Srbije i Strategiju obrane Republike Srbije, dok se hrvatska politelita zabavljala „crnim labudima“, „plavom ribom“ i važnim vanjskopolitičkim uspjesima euroinstalacije Marije Pejčinović-Burić i Dubravke Šuice. Odmah potom ili usporedo s usvajanjima ta dva srbijanska dokumenata uslijedio je cijeli niz događaja u Hrvatskoj (Arsić, Uzdolje, Klasić, upad srbijanske vojske, medijska histerija, izjave domaćih gusaka u magli, reakcije četnika iz Srbije, internacionalizacija srbijanske ugroženosti u Hrvatskoj…), koji hrane tezu o srpskoj ugroženosti u Hrvatskoj (kao dijelu „srpskoga kulturnoga prostora“). Zapravo je riječ o koordiniranoj akciji države Srbije i hrvatske pete kolone. Na kraju je orkestrirana akcija unutarnje agresije kulminirala s Pupovcem, koji je usporedio RH s NDH i prorekao budućnost Republike Hrvatske s povijesnim nestankom Nezavisne Države Hrvatske. I poslije toga ostao i u formalno vladajućoj inkluzivnoj koaliciji i u neformalno vladajućoj velikoj koaliciji. Trebalo bi ga zajedno s SDSS-om ukloniti iz registra političkih stranaka, zajedno s SNV-om izbrisati iz registra udruga civilnoga društva, zajedno s Novostima izbaciti iz proračuna, istjerati naglavačke iz koalicije i dobro (kontra)obavještajno i državno-odvjetnički pretresti.

Uvod u novu agresiju i njezin ishod bez opetovane milosti

Kontinuitet zaštićenoga djelovanja poraženih snaga i ideja u Hrvatskoj započeo je godine 2000. Vlade su izdašno financirale spomenike velikosrpskih, komunističkih i jugoslavenskih „antifašističkih“ mitova, kao onaj u Srbu, istodobno onemogućavale pristup arhivima i demontažu protuhrvatskih mitova. Uz pomoć „pozitivne diskriminacije“ nepotrebno su uvodile u vlast SDSS. Financirale protuhrvatske tiskotine, krinkajući ih „manjinskim pravima“. Naširoko zaobilazile pitanje plaćanja ratne odštete i pristajale na zapadnobalkansko pozicioniranje, čime su pristale na ciljeve Memoranduma II. Od četnika pravile su europsku vrijednost, prenoseći time iz Srbije u Hrvatsku rehabilitaciju fašističko-četničke ideologije. I pritom provukle laž kako je hrvatski interes ulazak Srbije u Europsku uniju.

Na tako bombardiran hrvatski teren zdravoga razuma sada je, očito, došlo vrijeme da se u Hrvatskoj neometano provedu Strategija nacionalne sigurnosti Republike Srbije i Strategija obrane Republike Srbije. Iz njih proizlazi kako je Srbiji u „regionu“ jedan od ključnih neprijatelja Hrvatska (nije jedina). Ne zaboravimo, Hrvatska je dio srbijanskoga „kulturnoga prostora“ u kojemu su Srbi ugroženi (jedino nisu ugroženi u Srbiji i Republici srpskoj). Optimalno rješenje srpske ugroženosti jest rehabilitacija RSK u bilo kom obliku („zajedničko veće opština“), to jest uvođenje velike Srbije na prostor Hrvatske. SNVZa instalaciju ugroženosti već godinama brine se Pupovac i Jović, SDSS i SNV. I sad su prešli rubikon, ali to izvršnu, zakonodavnu i pravosudnu vlast ne zanima, kao što nije zanimalo krajem osamdesetih ni komunističku vlast u Hrvatskoj.

Strategije će, računaju tamo i ovdje, lako provesti, budući da se Srbija naoružava preko svake mjere, dok Hrvatska zaostaje osobito u pogledu ratnoga zrakoplovstva i protuzračne obrane. Beogradske strategije i taktike, plus uhljebljeni dio pete kolone, međutim, ne računaju da su Hrvati, koliko god bili razoružani kao što su bili 1990. za vrijeme Račana i SKH, ili u fazi masovnoga iseljavanja kao što su danas za vrijeme SDP-a i HDZ-a (razoružanje i iseljavanje sa stajališta nacionalne sigurnosti jednako je opasno), uvijek i u svim okolnostima u obrani doma spremni ginuti, bez obzira kakvu vlast imali. I opet pobijediti, koliko god četnici iz Beograda uvjeravali ovdašnje da više ne će „da dozvole nove Oluje“, te da će „veštački“ ugroženo srpstvo braniti „svim raspoloživim sredstvima“. Idući put, za razliku od devedesetih, hrvatska pobjeda će biti bez udijeljene milosti prema petoj koloni. Milost, lustracija i privilegiranost se, vidimo, pokazuju preskupim i neodgovornim avanturama prema hrvatskoj održivoj, sigurnoj i prosperitetnoj budućnosti. Politika neoproštene pobjede poraženih snaga ne zavrjeđuje dva puta milost abolicije, izbjegavanja lustracije i dekomunizacije.

Nenad Piskač/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo