Hrvatski Leonida Nikola Šubić Zrinski i njegovi junaci svojom su besprimjernom žrtvom obranili i Europu i Hrvatsku
Vrijeme:3 min, 15 sec
Prije 453 godine, dana 7. rujna daleke 1566., nakon herojskog otpora koji su Nikola Šubić Zrinski i njegovih 2.500 ratnika pružali punih 30 dana neusporedivo nadmoćnijoj turskoj sili, hrvatski su junaci premoreni i ulažući u to zadnje atome snage, krenuli u posljednji juriš, izvan zidina tvrđave Siget, odbivši prije toga sve ponude za predaju.
Utvrda je bila u plamenu i teško oštećena od stalnih udara, budući da je turski sultan Sulejman I. pored 100.000 vojnika dovukao i 300 topova koji su neprestano ispaljivali plotune.
Tadašnji kapetan, gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava, Nikola Šubić Zrinski (koji se samovoljno odrekao banskog položaja i časti i došao za zapovjednika sigetske posade), prije bitke je tražio od svojih vojnika da mu se zakunu na poslušnost i vjernost do smrti, ali je prije toga on prisegnuo njima riječima:
“Ja Nikola knez Zrinski obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”
Za vrijeme bitke, turski sultan Sulejman I. je umro, ali je veliki vezir Mehmed paša Sokolović to krio od vojske kako se ne bi još više demoralizirala.
Siget je za Turke trebao biti samo jedna usputna bitka, ali su na kraju ostali desetkovani i toliko oslabljeni da su prekinuli planirani pohod na Beč, povukli se i ponovno krenuli na ovaj grad tek 117 godina poslije (1683. godine).
Ostalo je upamćeno i zabilježeno u povijesti kako je ponosni hrvatski vitez Zrinski s gnušanjem odbio sve sultanove ponude. Sulejman je obećavao postaviti ga za gospodara Hrvatske ako preda utvrdu, njegova je vojska na strelice koje je ispaljivala na branitelje vezivala pisma na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku pozivajući ih na predaju i obećavajući milost, a Turci su se poslužili i još jednim lukavstvom: pomoću lovačkog roga glasali su se melodijom koju je okupljajući lovce koristio Nikolin sin Juraj, te razglasili kako su ga zarobili i slijedi mu mučenje i smrt ako se Siget ne preda.
Hrvatski Leonida nije popustio. Braneći Siget, on je branio i Beč i Europu, ali i Hrvatsku. Da su Turci uspjeli skršiti njegov otpor onako kako su planirali i svom silinom udarili na Beč, Hrvatska bi se našla u nezavidnom položaju, gotovo potpuno okružena sa sjevera i time bi njezina sudbina bila neizvjesna. On je to dobro znao. Zato se sa svojim junacima žrtvovao za Domovinu i tako ušao u hrvatsku povjesnicu kao jedan od najčasnijih i najsvjetlijih likova u plejadi naših junaka koji su životima i svojom krvlju branili djedovinu od osvajača.
Tako je Hrvatska još jednom opravdala svoj časni naslov Predziđa kršćanstva (Antemurale Christianitatis) što joj je bio dodijeljen 12. prosinca 1519. godine od pape Leona X i potvrđen pismom nepobjedivom i neustrašivom borcu protiv Osmanlija, banu Petru Berislaviću.
Zrinski i njegova vojska hrabro su izginuli u jurišu iz utvrde tog 7. rujna 1566. godine nanoseći posljednjim snagama gubitke osvajaču. Samo su malobrojni preživjeli (među njima Gašpar Alapić – kasnije hrvatski ban i Fran Črnko, tajnik i pisar Nikole Šubića Zrinskog koji je napisao „Podsjedanje i osvojenje Sigeta“).
U hrvatskome narodu slavljen kao jedan od najvećih junaka u povijesti, Zrinski je u isto vrijeme izuzetno poštovan i od Mađara koji su svjesni njegovih zasluga i važnosti sigetske epopeje.
U slavu ovoga velejunaštva kojemu je teško pronaći primjera u europskoj povijesti, skladana je opera „Nikola Šubić Zrinski“ koja se u hrvatskim nacionalnim kazalištima izvodi od 1876. godine i uvjerljivo je najizvođenije glazbeno-scensko djelo u nas.
Ivan pl. Zajc vjerojatno nije ne sanjao koliku će slavu doživjeti njegova opera i s koliko će je ljubavi, ushita i nacionalnog ponosa i žara dočekivati hrvatski puk pri svakom izvođenju i danas, pune 143 godine od praizvedbe u Zagrebu koju je i veliki književnik August Šenoa dočekao s neskrivenim oduševljenjem.
Iz opere „Nikola Šubić Zrinski“ (finale):
Zlatko Pinter/Kamenjar.com
