V.Primorac: Druga strana priče

“Da se postigne mir i mirnoća u Europi, neophodno je razoriti ne samo imperijalizam Njemačke, nego također imperijalistički šovinizam male Srbije”,

rekao je 4. veljače 1945. na Jalti, britanski premijer Winston Churchil.

BORIS PETKO je vlasnik kafića iz Uzdolja pokraj Knina, u kojemu su neku večer huligani napali i goste i njega jer je, kako on kaže, napadnut zato što je Srbin.

I cijeli je medijski prostor šokirala vijest o tom brutalnom napadu.

I vrištale su, kao dirigirano, vijesti s prvih stranica u svim tiskovinama.

Kažu kako je bilo petnaestak maskiranih napadača. Kako su napadači došli s četiri vozila, s fantomkama na licu, i s toljagama, letvama, metalnim šipkama i mačetom u rukama. Bilo je i ozlijeđenih. Petoro je ljudi otpremljeno u bolnicu, a među njima ima i djece. Tako bar kažu, navodni, očevidci.

“To se dogodilo samo zato što sam Srbin. Nije zato što se zovem Ante ili Mate, nego zato što sam Srbin. Ali, nadam se da će ih kazniti. Što bi bilo da sam ja nekog sinoć u tom šoku i bijesu ozlijedio? Sreća u nesreći je što su u kafiću bili državljani SAD-a, Francuske, Njemačke i Velike Britanije (radi se o Srbima koji žive u inozemstvu) pa se nadam da će policija i sudstvo odraditi svoj posao”, kaže naš Petko.

̶  A sigurno će i Pupi odraditi onaj svoj preostali dio posla  ̶  kažem i ja.

“Dok sam ja branio glavu od udaraca,” nastavlja on priču, “drugi me mlatio po nogama. Samo sam gledao gdje su mi žena i djeca”, priča u TV kameru Boris Petko.

̶  A jadna mu je žena, cijelo vrijeme, bila s djetetom ispod šanka. I, još je, uz sav onaj silni strah od napadača, “ispod šanka”, zamislite molim vas lijepo, bila ranjena i u nogu.

Stvarno, stvarno mi ju je žao.

Dok su napadači, za to vrijeme, muža joj, tj. Petka, nemilice batinali.

Žao mi je i njega. Zadobio je jadan ozlijede opasne po život: jednu-jedinu malu ogrebotinu i krvav trag okolo male ranice.

̶  E, ljudi moji dragi, nije to bilo lako pretrpjeti! Ni toliki strah, ni skrivanje, ni batinjanje, ni ranjavanje…

STRAŠNO! STRAŠNO!!!

Eto, tako nam to radi pupovčad!!!

̶  Pa, zar tako izgleda čovjek, moja Lucija, kojega je netko pretukao i palicama i šipkama? Pa na njemu se ne vidi ni da su ga taknuli, a kamoli tukli.

Nisu, nisu mi tu čista posla. Ima mi tu nešto mutno!

“Dok sam ja branio RUKAMA glavu od udaraca, drugi me mlatio po nogama”, kaže Petko.

Gledam našega Petka. Gromada od čovjeka. Dobro

držeći. Lica svježe obrijanog i glatkog kao u djeteta.

Pa gledam ga… i gledam… i uvećavam slike, ali opet ništa!

Gledam i ima li izgrebano lice, ima li ikakvih tragova batinanja, ima li na rukama koja modrica, zgrušane krvi ili koja rana.

Naprežem oči, koristim i povećalo (iako nosim naočale), i još uvećavam slike i ništa.

̶   Pa, moja Lucija, ako se čovjek branio rukama od udaraca po glavi, onda bi bilo za očekivati i modrice, i rane, i krv po cijelom tijelu i rukama. Ali ništa!

̶   Sve mi ovo, moja Monika, miriše na dobro pripremljenu predstavu. Već viđenu. I već davnih dana prokušanu i odrađenu.

̶   Ma, to se tebi, moja Lucija, samo čini. Možda slabije vidiš! Pogledaj ga samo! Sav je u krvi. Modrice na sve strane. Ruke izgrebane…

I žena mu je ranjena. U nogu. A, noga u zavoju. Stručno zamotana, a zavoj se bijeli kʹo snijeg.

Pa, vidiš li ti kako mu je i kafić demoliran? Stolice razbacane na sve strane. Doduše, sve su cijele.

Možeš misliti, moja Lucija, razbijena su mu i dva stakla na bifeu?

STRAŠNO! STRAŠNO!

̶  Ma lako je za stakla, kaj ne!? Važno je da je sve to bilo na jednom TV kanalu i da je njegov skupi TV uređaj ostao čitav i netaknut.

̶  Jelʹda, to je još jedno čudo, nakon kaosa o kome govore,

Pravo-pravcato čudo.  Čudo nad čudima. Zar ne, Lucija!?

̶  Imao je čovjek sreće, mora se priznati. Toliki broj nabrijanih i zamaskiranih nacionalista i fašista, s palicama i šipkama u rukama, urliču i psuju. I divljački sve ruše pred sobom…

A toliko je jadan Petko radio, mučio se, štedio, dizao kredite, da sve ovo velebno namakne i opremi.

Ali, za njega nema problema. Već se javljaju braća Srbi iz Srbije i nude pomoć.

̶  Ma, nije ni čudo što su svi odmah graknuli. Jesu, brate dragi, baš su ugroženi. Sve se lijepo vidi na priloženoj fotografiji Petkovog kafića.

Em su puka sirotinja, em nemaju ni kuće ni kućišta, niti krova nad glavom, em nemaju nikakva prava, em nema ih ni u vlasti, ni u Vladi, ni u administraciji, ni u šumama, ni u gorama, ni vodama, ni na kopnu, ni na moru, ni u zraku, ni…nigdje ih nema.

̶  Ali, ima, istoga trena, Milorada Pupovca predsjednika SDSS-a, saborskog zastupnika Borisa Miloševića, dožupanice Anje Šimpraga, vladike dalmatinskog Nikodima i brojnih lokalnih glavešina. I svi se digli na sve četiri. I svi trube u isti rog. Daju se i izjave za medije, intervjui za prijateljske nam tiskovine iz regiona (Beograd, Sarajevo), optužuje se Hrvatska na sve strane…

Osim, mora se priznati, vladike dalmatinskog Nikodima, koji mudro šuti i ne daje nikakve izjave.

Mudar, mudar neki čovjek. Mora se priznati.

Što jest. Jest.

̶  Ali, i Hrvati postaju sve mudriji i mudriji. Ne čini li se i tebi kako smo konačno “došli pameti”, i ne nasjedamo više ni na čije laži.

̶  Jest, konačno! Jer, Lijepa Naša samo se istinom i voli, i brani, i štiti od objeda. Dosta nam je više podmetanja! Dosta priča o partizanima i ustašama! Dosta i o fašizaciji i o ustašluku Hrvatske!!!

Riješite se toga, drugovi, jednom zauvijek. I začepite usta! Zauvijek.

Znam, drugovi naši dragi, znam. Trebalo vam je to. Znam i tko je to nametnuo. Znam i zašto. Ali, drugovi dragi, dosta je! Izlizalo se i to. I postalo, već odavno, prozirno, jadno i ljigavo. Zato vam i trebamo reći, glasno i jasno:

DOSTA! DOSTA JE VIŠE!!!

Jer, “kada se na Pupovčevu predvodničku trubu, orkestrirano nadovežu i dvije prve „dragačeve trube“, Vučić i Dačić, onda zbog kukavičke šutnje i nečinjenja, dobijemo ono što i zaslužujemo. Dobijemo poruku da će Srbija ponovo braniti Srbe u Hrvatskoj.

…A, onda se, “kao slučajno, u cijeli ovaj velikosrpski „dragačevski“ orkestar, unisono i promptno uključuju i prve srpske trube Hrvatske Stjepan Mesić i Budimir Lončar, i daju ritam ovoj klasičnoj veleizdajničkoj simfoniji”

̶  Ma, pusti njih!!! Ni “metuzalemi” nisu dugoga vijeka. Hajde, reci, Eureka!

̶  A zašto?

̶  Pa, sjetila sam se nečega! Znaš, poznata mi je faca ovoga Petka. Čini mi se da se on osobno, u svezi nekog napada, spominjao u tiskovinama i prošle godine.

̶  I meni se čini. Evo, pogledaj tekstove i slike! Našla sam sve na Google-u:

“B. Petko (53), izvijestila je tada policija, uhićen je jer je došao u majici s likom četničkog vođe Draže Mihailovića i prijetio gostima.

Svjedoci navode da je B. Petko došao u pripitom stanju i počeo vrijeđati goste. Igrom slučaja, u tom istom kafiću, našao se i predsjednik HVIDR-e Knin koji je, vidjevši spornu majicu, pozvao policiju. Prilikom privođenja, pred mnogobrojnim gostima kafića, Petko je zaprijetio predsjedniku HVIDR-e smrću, nakon čega je predan pritvorskom nadzorniku PP Knin”.

A taj isti Boris Petko, “Hrvat iz Šibenika”, kako su ga predstavile beogradske tiskovine, bio je uhićen i u Beogradu zbog napada na policiju!?

PUPI, PUPI, JAVI SE! MASKA TI SE RASPALA.

Jer, u travnju, pred utakmicu Zvezda – Partizan, prošle godine u Beogradu, Boris Petko se pijan, sa 1,75 promila alkohola u krvi, autom zabio u koridor milicije, nakon čega je bio i uhićen.

̶  Vidi, vidi, molim te! Ni naš Petko nije baš “mirisno cvijeće”. I on ima zaostalih oraha u džepu i vreću ratobornih “zasluga” na plećima. Možda je baš zbog toga, Pupovac bio onako zabrinut, kada je stao pred TV kamere.

Vidiš i sama kakvom je brzinom dojurio na mjesto događaja? Nije se stigao jadan, od prevelike brige, ni pošteno obrijati. Sav zabradatio.

̶  Možda ju misli pustiti. Valjda, Pupi želi tako biti u trendu.

̶  Baš mi je svejedno!  Barem smo malo odahnuli od njegovih mogućih glumačkih kreacija. Jer, čovjek nije imao vremena za preduge i dramatične stanke niti za svoju uobičajenu patetiku.

Ali, čini li se tebi kako se promijenio? Smršao. Lice mu nekako posivilo. Postaro se. Sav se nekakav ušpicio. Zbrčkao.Ne sliči čovjek više na sebe.

̶  Iskreno, ne interesira me! Ali, jesi li čula što za njega kažu naši, tzv. umni novinari?

̶  Jesam, jesam. Kažu, tako oni, kako je naš Pupi, umjereni političar. Zamisli, molim te! Pupi, pa umjereni političar!

Jer, reći za njega tako nešto, jednom je riječju, na rubu pameti!

̶  Ma daj! Stvarno!? Nemoj se sa mnom zafrkavati. Po njima je, onda, umjereni političar i njegov naredbodavac Vučić.

…Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je u subotu, nakon navodnih najnovijih napada na lokalne Srbe u Hrvatskoj, da je “razumljivo” što su se prije 30 godina pobunili protiv hrvatskih vlasti.

I, opet ista pjesma, isto guslanje.

̶  Vjeruj ti meni, sve mi se ovo skupa, moja Lucija, pomalo gadi. I sve mi miriše na devedesete i na njihovu neuspjelu “balvan revoluciju”.

Jadni, jadni oni! Opet budni sanjaju…

Misle, valjda, naši dragi susjedi (ovaj su se put prešli u planiranju), kako će im, kao i devedesetih, ti već olinjali fazoni. opet uspjeti. Pa, opet, vrše pripreme.

Ali „tko se tenka laća, limenkom se vraća“, piše jedan daroviti stihotvorac.

I, eto, tako je i vijest iz Beograda “o pijanom Hrvatu” koji se zabio u kordon milicije, tada prinijela i većina medija u Hrvatskoj

Eto, i tako se razbija Hrvatska, i tako se proizvode laži i objede.

Ali se ovako, pravom istinom raskrinkavaju, i njihove prijevare i njihove neistine.

Jer, ako su nešto dobro znale naše mutikaše, onda su znale dobro nam “pakirati”. Pa, iako su imali vješte uzore, iako su i oni vješto “mutili vodu”, sada im je i to uzalud. Jer im više ništa ne polazi za rukom.

Pa, tako, ni stotinu puta izgovorene njihove laži, ne će nikada više postati nečija istina.

“Milorad Pupovac iz dana u dan sve više podsjeća na Raškovića, Babića i Martića koji su sličnom retorikom strašili pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj i okretali ih protiv njihove domovine. Tad je nametanje stigme ustaštva hrvatskom narodu i državi, služilo kao priprema za velikosrpsku agresiju, a da vladajući imaju hrabrosti i integriteta, priupitali bi Pupovca u čijoj je sad službi i zašto dolijeva ulje na vatru kad to nije u interesu ni srpske manjine ni hrvatske većine. Svako nasilje treba osuditi, a počinitelje kazniti sukladno zakonu, dok je politiziranje potpuno kontraproduktivno i stvara dodatne frustracije koje mogu uroditi samo novim nasiljem”, piše   Ruža Tomašić.

̶  Sjećaš li se ti, Monika, kako su na današnji dan, četnici i JNA upali s tenkovima u Baranju i okupirali je?  O tome se šuti, ali se zato cijeli božji dan buči o navodnom napadu hrvatskih terorista, o tzv. strancima i njihovim ”ambasadama”. I perfidno se provlači teza o terorizmu, teza koja sve više sliči onom podmetanju svastike na Poljudu i mogućoj internacionalizaciji.

̶  Možda, baš zato, moja Lucija! Možda baš zato. Da se skrene pozornost s četničkih i partizanskih zlodjela, i neprocesuiranja četničkih, partizanskih i srpskih zločina, iz prošlog i iz Domovinskog rata.

A, znaš li ti, što mi je u svemu tome, najčudnije? Najčudnije mi je, draga moja, da je zabranjeno napadnutima davati izjave, da su uhvaćeni napadači (jedan od 25 a drugi od 28 godina) i da je napad ncionalno obojen.

A, čudno mi je, i kako ovaj put, nema ni imena ni prezimena napadača. Kao što je to, uvijek dosad bilo, kada su u pitanju Hrvati.

̶  Možda su to, opet, zalutali neki psihički poremećeni likovi, pa su sasvim slučajno, navratili i u taj kafić.

Možda su i oni htjeli, ovaj put, podgrijati nešto već  davno skuhano, što su neki drugi, opet, nama  htjeli zakuhati.

“Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je u subotu, nakon najnovijih napada na lokalne Srbe u Hrvatskoj, da je “razumljivo” što su se Srbi, prije 30 godina, pobunili protiv hrvatskih vlasti.

̶  E, tu smo, dakle!!! Povijest se ponavlja. Onda je mutio i stvarao kaos Milošević, danas njegovu politiku provodi Vučić, a u Hrvatskoj nastavlja Pupovac.

Zato je bilo važno poslati vijest po tzv. regionu,  i bijelom svijetu  obznaniti “istinu” o ustašama i  bujanju ustaštva kod Hrvata. Jer je, istoga trena, cijelo medijsko nebo, i kod nas, i u Srbiji, i šire, zacrnila vijest o napadu Hrvata na jadne i ugrožene Srbe.

I tako je već pola posla obavljeno. A onaj drugi dio, odradit će naš dragi Pupi.

Pripreme su odrađene, a realizacija je u tijeku.

“Milorad Pupovac kaže da je Hrvatska čimbenik nestabilnosti u regiji, što Vi kažete?”, pita novinar Predsjednicu Republike Hrvatske.

“Ta je izjava u najmanju ruku bezobrazna, a rekla bih i vrlo neodgovorna. Gospodin Pupovac iznio je, nažalost, niz neistina na račun vlastite države. On mora shvatiti da je on zastupnik u Hrvatskom saboru, da predstavlja srpsku zajednicu u Hrvatskoj, hrvatske građane kojima je glavni grad Zagreb, a ne Beograd”, rekla je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović

̶  A, što ćemo, nakon svega, s Pupovcem? Babić se barem pokajao, a Pupovac kao da je potpuno izgubio kompas. Kao da živi u nekom virtualnom svijetu u kojemu mu je sve dopušteno i u kojemu je, on osobno, neprikosnoveni vladar.

̶  Možda se i on pokaje jednoga dana, možda.

̶  E, moja Monika, u to prosto sumnjam!

̶  Nikad ne reci, nikad.

̶  Možda, možda… kad zakuca “smrtna vura”

PRIZNAJEM I KAJEM SE

„Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećanjem sramote  i kajanja. Dozvolio sam sebi da učestvujem u progonu najgore vrste protiv ljudi, samo zato što su bili Hrvati a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su  nasilno istjerani iz svojih kuća, nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao što se dogodilo, ćutao sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom, i kroz moje vlastite aktivnosti, postajao lično odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa  kojim moram živeti ostatak života. Ovi zločini i moje učešće u njima, nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez reči kada trebam da izrazim dubinu mog kajanja. Sve ono što sam učinio i za uticaj moga greha na druge. Mogu samo da se nadam da iznoseći istinu, priznavanjem krivice, izražavanjem mog kajanja, mogu poslužiti kao primer onima koji još pogrešno veruju da takva nečovječna postupanja mogu ikada biti opravdana.

Samo istina može dati mogućnost srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote. Samo priznanjem  krivice, ja mogu preuzeti odgovornost za sve pogrešno što sam uradio. Ja se nadam da svojim kajanjem, mogu bar malo olakšati patnju onima koji su patili. Shvatio sam da nam neprijateljstva i podeljenost nikada ne mogu poslužiti da bolje živimo. Shvatio sam da naša pripadnost istoj ljudskoj vrsti je značajnija od bilo koje razlike između nas. Shvatio sam da samo kroz naše međusobno razumijevanje i pomirenje, možemo imati šansu da živimo kao ljudi, u miru, i tako obezbjedimo bolju budućnost za našu djecu i generacije koje dolaze.

Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem. I zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje.

Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti, gde će dobro, saosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla, u kojemu sam i sam učestvovao.

I na kraju, bezrezervno stavljam sebe na raspolaganje ovom Tribunalu i međunarodnom pravu“,

izvorno priznanje krivice i kajanje Milana Babića, preneseno s Youtuba.

Vera Primorac/Hrvatsko nebo