ČETVRTI TJEDAN DOŠAŠĆA – SRIJEDA

Ustani dragano moja i dođi! Možda nikada osobnije nisam doživjela stihove iz Pjesme nad pjesmama kao što sam ih danas. Nakon posebno napornog, teškog i dugog dana krenuti u još jedan takav nije inspirativno. Kao što kaže pjesnik Svakidašnje jadikovke: „I gaziti po cestama, i biti gaženu blatu bez sjaja zvijezde na nebu…“ A onda dođe On i kaže: „Ustani!“ i „Zima je već minula.“ I ja ustanem. Znam da će poslije kiše granuti sunce. Sunce je već granulo kad mi je od stihova zapjevalo srce. Nosila me jutarnja pjesma srca kroz čitavi dan. Pred kraljevom pjesmom bila sam poput Elizabete pred trudnom Marijom. Isus je jak i kad je skriven. Jelenče…
Iziđi iz skrovišta strahova, umora i rastresenosti, iziđi iz pećina svakodnevnice, moranja i trka, iz zabrinutosti, promijeni navike. Uživaj u obnavljanju života, buđenju, raduj se. Sve to mi govori. I jesam, sve dok se riječi Pjesme nad pjesmama nisu zamaglile u mislima, tijelo klonulo i povuklo se u pećine i skrovišta… Dok ja spavam, On ne spava, gleda i zaviruje u moje srce, u zatvore, zove me u slobodu, na odmaranje, „miljenicima svojim i u snu daje.“

Pj 2,8-14

Glas dragoga moga! Evo ga, dolazi,
prelijeće brda, preskakuje brežuljke.

Dragi je moj kao srna,
on je kao jelenče.
Evo ga za našim zidom,
gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke.

Dragi moj podiže glas i govori mi:
»Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi,
jer evo, zima je već minula,
kiša je prošla i nestala.
Cvijeće se po zemlji ukazuje,
vrijeme pjevanja dođe
i glas se grličin čuje
u našem kraju.
Smokva je izbacila prve plodove,
vinograd, u cvatu, miriše.
Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi.
Golubice moja, u špiljama kamenim,
u skrovištima vrletnim,
daj da ti vidim lice
i da ti čujem glas,
jer glas je tvoj ugodan
i lice je tvoje krasno.«

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo