ČETVRTI TJEDAN DOŠAŠĆA- PONEDJELJAK

Teško je uskladiti prezposlenost i razmatranje. Rokovi guše riječ i ubijaju duhovnost. O kako bi mi dobro došlo malo dokolice, malo vožnje samo jednim  trakom.
Srećom, u nekima od paralelnih cesta vozim  s Gospodinom i za Gospodina pa on i bez mog znanja puni baterije duha. Riječi i misli danas nisu odraz Gospodnjeg rada u meni. Njegov skriveni rad obznanio se i isplivao na drugačiji način.

Tko zna koju godinu zaredom radim jaslice u župnoj crkvi.  Obično puno prije došašća imam ideju ili je do zadnjeg trenutka grčevito tražim. Ovaj put ideju nisam imala ni tražila. Uznemirenosti i zabrinutosti, tipičnima za mene u takvim situacijama, ni traga. Jutros mi u glavi čas Samsonova majka, Zaharija, pa odjednom pšenica, grijesi, onda opet Zaharija, a nerotkinje su mi baš zapele za uho, računi… , vrtim se tako po podrumu samostana tražeći daske za postolje jaslica, odjednom se upališe lampice, nestade iz glave Manoah i Samson, Zaharija i Elizabeta, pšenice i računi, rotkinje i nerotkinje jer su se na posloženim puntiželima kočoperile ovogodišnje jaslice, u dijelovima,  drugima nevidljive i neprepoznatljive ali ja sam ih već sagradila u glavi. Znam, iznova ću napraviti Isusov grob (radilo se o dijelovima groba rađenog za festival žudija). Silazeći u ljudsko tijelo, Isus kao da je sišao u grob, istovremeno tim činom otvara vrata naših grobova. Uostalom pećina rođenja i grob u koji je položen imaju dosta poveznica.

Nakon što sam pretražila sve ostave i vrtove, pronašla još korisnih rekvizita, špilja je postavljena ispred oltara. Kad sam upalila svjetlo moja očekivanja bila su nadmašena. Krov prozračan, kao od nebeskog satkan, unutra Josip i Marija, a umjesto djeteta svijetlost.  Jedan trak poput svjetleće pupčane vrpce povezuje nebo i zemlju. Sa strane, grobni kamen. Zlokoban, ali ukroćen.
Što se mene tiče, to bi bilo to. Dostatno za jaslice. Ali župljani bi se sablaznili. Za svoju dušu sam na fotografijama sačuvala pravu priču, za njih ću rasporediti likove pastira, mudraca, ovaca, mahovinu i ostalo.

Lk 1,5-25 

U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta.
Oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. No nisu imali djeteta jer Elizabeta bijaše nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi.
Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kâd. Za vrijeme kađenice sve je ono mnoštvo naroda vani molilo.
A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika. Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: »Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.«
Nato Zaharija reče anđelu: »Po čemu ću ja to razaznati? Ta star sam i žena mi poodmakle dobi.« Anđeo mu odgovori: »Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku. I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemjet ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se to ne zbude.«
Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu. Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem.
Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući. Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći: »Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.«

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo